JAMES MANGOLD jedan je od onih redatelja koji će briljirati bez obzira na žanr u koji ga stavite. Nikad se nije "specijalizirao" i tijekom 30 godina karijere okušao se u mnogo toga što možda i ne znate da je snimio. Njegov Identity iznenađujuće je dobar horor triler. Remake filma 3:10 to Yuma fenomenalan je vestern i jedan od onih filmova koje ne biste smjeli propustiti iako vjerojatno već jeste.

Logan je jedan od boljih filmova u Marvelovu univerzumu, a uvjeren sam da na njegov pokušaj da snimi nastavak Indiane Jonesa za desetak godina nećemo gledati ni približno kritično kao što smo to radili u vrijeme izlaska. Mangold definitivno nije umjetnik jakog autorskog pečata, već pouzdan redatelj koji će kvalitetno odraditi svoj posao. 

Što se, pak, biografskih filmova tiče, iza sebe ima Walk the Line i Ford v Ferrari, dva filma koja definitivno nisu revolucija, ali smatramo ih kvalitetnim primjercima žanra.  

U tu se kategoriju svakako uklapa i njegov film o počecima karijere legendarnog Boba Dylana. Sam po sebi film je na površini predivno snimljena staroškolska drama zahvaljujući kameri njegova dugogodišnjeg suradnika Phedona Papamichaela, koji je odradio još jedan odličan posao, pa vas pretjerana ušminkanost slike ne izbacuje iz atmosfere. Sve je vrlo zrnato, umjereno i "analogno". 

Jaka glumačka ekipa

Međutim, ono zbog čega gledamo filmove o glazbenicima je i glazba koja ih je proslavila. U proteklih nekoliko godina, velikim dijelom zahvaljujući neobjašnjivom uspjehu bezveznog Bohemian Rhapsodyja, doživjeli smo eksploziju uistinu groznih biografskih filmova koji djeluju kao da su snimani za Hallmark. Očekivano, A Complete Unknown ne samo da nije već ne bi ni smio biti u istoj rečenici sa smećem koje sam spomenuo. 

Prvenstveno zahvaljujući vrhunskoj glumačkoj postavi predvođenoj Timotheejem Chalametom, koji trenutačno proživljava najbolje trenutke karijere. Njegova verzija Dylana ponekad "zanimljivo promašuje" jer prečesto pleše na finoj granici između toga da bude taman i toga da je gotovo komično pretjerana. Naglašavam "zanimljivo" jer imam osjećaj da je i zamišljeno da bude tako.

Možda u potpunosti griješim, ali osjećam da je poanta bila da Chalametova gluma bude takva jer Dylan u tim trenucima ni sam ne vjeruje u svoja mladenačka glumatanja i tobože misteriozna prekenjavanja kojima pokušava pridobiti ljude oko sebe. 

Ono u čemu je nepogrešiv su pjesme koje Chalamet samostalno izvodi, i to (ako je vjerovati onome što priča) uživo. Drugim riječima, pjesme nisu prvo snimane u studiju u kontroliranim uvjetima pa naknadno ubačene u film, već su izvedene u trenutku snimanja tih scena. Ponovno, Chalamet je "tu negdje", ali uspio je dobiti to da ne zvuči kao da se previše trudi biti "karaoke Dylan", već je u svojoj izvedbi puno slobodniji i opušteniji, pa samim tim i kvalitetniji od puke kopije. 

Odličan je i Edward Norton kao Pete Seeger, a nimalo ne zaostaju ni Elle Fanning i Monica Barbaro kao Sylvie Russo (Suze Rotolo) i Joan Baez. Dodat ću tu svakako i jedva prepoznatljivog Boyda Holbrooka u ulozi Johnnyja Casha. 

Nakon dva i pol sata Dylan je... pripremite se na šok i nevjericu... A complete unknown

Mangold je napravio pametan potez izabravši nešto manje utaban put, pa je film odlučio bazirati na momentu u karijeri, a ne cjelokupnom životu glazbenika od rođenja do smrti ili ključnog trenutka na kraju karijere. Ne kažem da to nužno film čini originalnijim, ali daje im više prostora da se kvalitetno pozabave trenutkom u kojem je najizvjesnije da ćemo upoznati pravog Dylana (što se ne dogodi jer on je - potpuna nepoznanica). 

A Complete Unknown utemeljen je na knjizi Dylan Goes Electric! i vodi nas od trenutka kad je postao novi junak američke folk scene do trenutka kad mu dio fanova okreće leđa jer je učinio "nezamislivo" i odradio nastup koristeći električne instrumente na Newport Folk Festivalu, gdje se to doživjelo kao hereza. Posebno u slučaju pravovjernih folk izvođača, a vrlo konkretno Dylana, koji je festival svojom popularnošću podigao na višu razinu. 

Sve smo ovo već vidjeli u odličnom dokumentarcu No Direction Home Martina Scorsesea, ali Mangold si je dopustio malo umjetničke slobode i uz malo "opuštenije tumačenje povijesti" snimio kvalitetan biografski film koji dobacuje malo dalje od ispraznog prepričavanja biografije s Wikipedije. 

Chalamet se ovog puta više dokazao pjevački nego glumački, ali ostatak ekipe drži mu leđa. Posebno Norton i Barbaro, koji su si također osigurali nominacije za Oscara, a na trenutke su čak i glumački impresivniji od njega. 

Međutim, vjerojatno postoji razlog za to jer ovo na neki način i jest film o njima. Film o ljudima koji su bili u Dylanovoj blizini i nikad ga nisu uspjeli prokljuviti. U zadnjim trenucima filma Dylana pokušavaju prokužiti i Sylvie, i Seeger, i Baez, ali ne polazi im za rukom i Dylan samo nestane. Čovjek o kojem smo u gotovo dva i pol sata doznali isto koliko i o Nolanovom Jokeru - samo onu verziju istine o njemu koju je on želio da imamo, u mjeri koja je njemu bila prihvatljiva. 

I to možda nije posebno zadovoljavajući, pa čak ni originalan pristup Dylanu (Todd Haynes učinio je nešto vrlo slično u svom eksperimentalnom I'm Not There), ali možda je najmanje pretenciozan način da u dva i pol sata pokušate sažeti desetljeća kovanja u zvijezde i sve ono što ljude koje smatramo genijima čini genijima.