BILO je to u neka davna i jednostavnija vremena, u kojima su još svijetom hodali likovi poput Jacka Lemmona, a filmovi snimani u crno-bijeloj tehnici, kada je spomenuti Lemmon ispod plave perike pokušavao odvratiti Joea Browna od namjere da ga oženi. Kad mu baš ni jedan argument nije upalio, konačno je priznao, "ja sam muškarac". Uslijedilo je jedno od najpoznatijih filmskih zakucavanja svih vremena: "Well, nobody's perfect!"

Remek-djelo Neki to vole vruće Billyja Wildera iz 1959. godine nije doduše film koji se bavi tematikom promjene spola, pa mu i nije mjesto na ovoj top listi transgender filmova, no pristojno je odati mu počast kao jednom od prvih holivudskih mainstream filmova koji su otvorili vrata transgender tematici.

Dvadesetak godina kasnije, nešto ozbiljnije, iako i dalje u okviru žanra komedije, transseksualnošću i transvestizmom pozabavit će se film Blakea Edwardsa Victor/Victorija. Ovdje je, baš kao i u Neki to vole vruće, preoblačenje Julie Andrews u muškarca isprva tek štos koji ima svoju jasnu dramaturšku funkciju, no s vremenom ipak prerasta u nešto dublje, u istraživanje fluidnosti rodnog identiteta.  

Hoću reći, teme iz okvira transgender tematike pojavljuju se na filmu mnogo ranije nego što je većina nervoznih anti-woke hejtera naučila pisati duplo w, no mi ćemo se ovdje ipak usredotočiti prvenstveno na filmove kod kojih poigravanje spolom i rodom nije tek gimmick u funkciji zabave za raju, već transseksualnost predstavlja najvažniju ili barem jednu od najvažnijih tema filma.

Emilia Pérez zglajzala, ali...

Povod za ovu listu je film Emilia Pérez, koja je s 13 nominacija za Oscara trebala poslužiti za etabliranje ove kontroverzne teme u filmski mainstream. Priča o mafijaškom bossu koji odluči promijeniti spol sama je po sebi neobična, a redatelj Jacques Audiard uspio je napraviti nevjerojatan miks krimića, komedije i mjuzikla, stilski unikatan, neodoljivo privlačan i glumački sjajan. 

Činilo se kako nema šanse da ne pokupi barem polovicu nominacija i tako pomete ovogodišnje Oscare, međutim dogodilo se što se dogodilo: španjolska glumica Karla Sofía Gascón, inače prva transrodna osoba nominirana za Oscara, prvo je optužila svoju brazilsku kolegicu Fernandu Torres (I'm Still Here) da njoj bliski ljudi stoje iza napada na Karlu, da bi zatim u javnosti osvanuli stari Karlini tvitovi u kojima napada razne marginalizirane zajednice, pa i seksualne. 

To je njezinu dotad golemu popularnost među holivudskom elitom spustilo na otprilike omiljenost Mela Gibsona, a šanse filma za glavne Oscare postale su tek teoretske. Na kraju, prema očekivanju, Oscara je dobila tek Zoe Saldaña za najbolju sporednu ulogu i zaista upečatljiv song El Mal. 

Tako je propala prilika da Emilia Pérez, upravo u osvit novog doba političke nekorektnosti, probije led i filmski ovjekovječi temu koja je posljednjih nekoliko desetljeća itekako prisutna na filmu, odnosno da učini ono što je svojedobno osvajanjem Oscara Sidney Poitier učinio za Afroamerikance ili Kathryn Bigelow za žene.

No, kad je već Emilia Pérez zglajzala, iskoristit ćemo je makar da se podsjetimo nekih od najboljih filmova koji se bave temama transrodnosti i transseksualnosti. Izbor je sasvim osoban i složen abecednim redom.

Avanture Priscille, kraljice pustinje / The Adventures of Priscilla, Queen of the Desert (Stephen Elliott, 1994.)

Kod Australaca je često sve nekako neobično i naopako, da ne kažemo down under, pa je tako i njihov najpoznatiji trans film smješten tamo gdje bismo ga najmanje očekivali, u pustinju. Njome lutaju transrodna žena (Terence Stamp), transvestit (Hugo Weaving) i drag queen (Guy Pearce) s namjerom da na drugom kraju Australije ožive stari kabare, no kad im se pokvari autobus, prinuđeni su snalaziti se nastupajući u provincijskim klubovima pred neprijateljskom publikom. Ipak, dovoljno su mudri, spretni i iskusni u sučeljavanju s agresijom da uvijek pronađu izlaz i ispadnu normalniji od onih koji ih nazivaju nenormalnima. 

Duhovit, elegantan i emotivan film koji je pronašao način kako da otvori kontroverznu temu bez da i sam izazove ozbiljnije kontroverze te umjesto toga postane filmski međaš kad je riječ o prikazu ove dotad slabo zastupljene kulture.

Dečki nikad ne plaču / Boys Don’t Cry (Kimberley Pierce, 1999.)

Nažalost, nema ničeg duhovitog kad je riječ o ovom filmu, inače snimljenom prema istinitoj priči o transrodnom muškarcu Brandonu Teenu (Hilary Swank) koji doseljava u mali grad u Nebraski s namjerom da započne novi život. To mu isprva i uspijeva, stječe nove prijatelje i upušta se u romantičnu vezu s djevojkom koju igra Chloë Sevigny, no kada se otkrije njegov spol, dolazi do eksplozije nasilja s tragičnim posljedicama.

Riječ je o mučnom, no izvrsnom filmu, koji je temu transrodnosti, kao ni jedan film prije njega, postavio u centar pozornosti, a ključnu je ulogu sjajno odigrala Hilary Swank te za nju nagrađena prvim od svoja dva Oscara.

Odjevena da ubije / Dressed to Kill (Brian De Palma, 1980.)

A sada nešto sasvim drugačije. S obzirom na to da je riječ o filmu koji ove godine slavi 45. rođendan, valjda nije potrebno izbjegavati spoilere. Mislim, ako do sada niste pogledali ovo remek-djelo Briana De Palme, ne znam način kako da vas zaštitim od informacije da je okrutni ubojica u ovom filmu jedan od onih koji se voli presvlačiti u ženu. 

LGBTQ+ zajednica inače baš i nije oduševljena kad se na filmu trans osobe prikazuju kao manijaci i ubojice, no rekao bih kako u ovom slučaju ipak nije riječ o transfobiji, već da je redatelju lik dr. Roberta Elliotta (Michael Caine) poslužio za istraživanje potisnutih trauma iz djetinjstva i zamjene identiteta. A upravo ta psihološka kompleksnost negativnog lika, uz De Palmin karakterističan vizualno maestralan rukopis, jest ono što ovaj film izdvaja od brojnih drugih slasher horora osamdesetih.

Plačljiva igra / The Crying Game (Neil Jordan, 1992.)

Još jedan film o kojemu je nemoguće pisati bez spojlera, pa ako namjeravate pogledati ovaj film - što onima koji još nisu, a zanima ih tema trans osoba toplo preporučujem – onda nemojte dalje čitati sljedeća dva odlomka.

Ja se eto i dandanas živo sjećam šoka koji sam doživio u kinu u trenutku kad ljubavna priča između vojnika IRA-e (Stephen Rea) i njegove prekrasne djevojke Dil (Jaye Davidson) dođe do onog trenutka konzumacije ljubavi kad nam se na platnu ukaže njezin pimpek. Da, njezin. 

Stvar je sama po sebi potresna, no šok je pojačan činjenicom što se u djevojku s penisom nije zaljubio neki bezveznjak, već ugledni član IRA-e, pa ne čudi što su i mnogi drugi članovi IRA-e ostali iznenađeni i uvrijeđeni. Svakako treba odati počast vještoj promotivnoj kampanji filma koja je uspjela sačuvati u tajnosti ključni twist pa su gledatelji za spomenuti pimpek saznali tek kad i glavni junak filma.

Potičući publiku da se emotivno poveže s dvoje glavnih protagonista, film Neila Jordana je dosta učinio za šire prihvaćanje trans osoba u vrijeme u kojem se nije na svakoj televiziji prikazivao Queer as Folk ili kakav drugi queer reality show.

The Rocky Horror Picture Show (Jim Sharman, 1975.)

Kultni camp mjuzikl, koji eto već punih pola stoljeća privlači u kina publiku koja uživa u pjevanju s glumcima, prerastao je u simbol queer i transrodne kulture.  

U njemu mladi par, Janet i Brad, igraju ih Susan Sarandon i Barry Bostwick, zapnu automobilom usred oluje te potraže pomoć u obližnjem dvorcu u kojemu živi dr. Frank-N-Furter, transvestitski znanstvenik s planeta Transsexual, Transilvanija. 

Avanture koje tijekom noći doživljavaju Janet i Brad te bizarni likovi koje upoznaju dovode ih u situacije u kojima imaju priliku preispitati svoje seksualne želje i rodne identitete. Srećom, sve je lakše uz pjesmu, ples i šarene kostime, koje kao da su maznuli od Bowieja i T-Rexa pa rezultat nije osobito kontroverzan, već se film pretvorio u istinski kulturni fenomen queer i trans zajednice.

Sve o mojoj majci / All about My Mother (Pedro Almodovar, 1999.)

Ako postoji kanon djela trans kulture, ovom je filmu Pedra Almodovara mjesto u njemu zajamčeno. Riječ je ne samo o jednom od najboljih Pedrovih filmova, uz to ovjenčanom i Oscarom za najbolji film, već i o filmu koji direktnije, suosjećajnije i nježnije od bilo kojeg ranijeg filma progovara o sjebanom životu trans osoba.

Film prati samohranu majku Manuelu koja, nakon tragične smrti sina, odlazi u Barcelonu u potrazi za njegovim ocem, zapravo transrodnom ženom Lolom. Tijekom potrage susreće brojne likove s društvenog ruba Barcelone, svakoga sa svojim problemima: staru prijateljicu Agrado, inače transrodnu prostitutku, poznatu glumicu Humu Rojo i mladu časnu sestru koja je trudna s Lolinim djetetom.

Ova komplicirana, ali prekrasna i potresna priča o marginaliziranim transrodnim ljudima i seksualnim radnicima pruža im mogućnost da progovore vlastitim, autentičnim glasom za koji Almodovar ima istančan sluh. Sve o mojoj majci je remek-djelo koje lako prodire i do onih gledatelja koji nemaju nikakvih inklinacija prema toj kulturi i time probija važne barijere koje se, zbog često preagresivnog nametanja političke korektnosti, čine neprobojnima.

Tangerine (Sean Baker, 2015.)

Za kraj ove trans liste odlično sjeda možda i ponajbolji film novopečenog oskarovca, vlasnika četiri od pet pozlaćenih kipića koje je neki dan osvojio film Anora, Seana Bakera.

Film prati transrodnu seksualnu radnicu koja nakon izlaska iz zatvora saznaje da ju je njezin dečko i makro varao te uz pomoć najbolje prijateljice kreće u potragu za njim, što dvije protagonistice dovodi u niz kako tužnih i tragičnih tako i burlesknih te urnebesno smiješnih situacija na ulicama Los Angelesa.

Primajući jedan od svoja četiri Oscara, Sean Baker posebno je zahvalio seksualnim radnicama i radnicima na pomoći, a oni njemu mogu zahvaliti na njegovu iskrenom interesu za ovu posve zanemarenu društvenu skupinu kojom se bavi u većini svojih filmova. Posebno mjesto u njoj zauzimaju transrodne osobe, koje su na više od jednog načina marginalizirane i lišene bilo kakve zaštite društva.

Ovaj nevjerojatno autentičan, energetski moćan, gorko-slatki dramedy, inače u potpunosti snimljen iPhone 5S kamerom, u svoje je vrijeme prošao gotovo nezapažen od mainstream publike, no nakon trijumfa Anore, sada makar postoji šansa da i on dobije neke nove gledatelje, i to ne samo transrodne.