DVA MJESECA nakon što je Rusija početkom 2022. godine izvršila invaziju na Ukrajinu, dva visoka ukrajinska generala britanski su komandosi iz Kijeva u tajnosti prevezli u bazu američke vojske u Wiesbadenu u Njemačkoj. Ondje su započeli tajno partnerstvo s američkom vojskom objedinjujući obavještajne podatke, strategiju, planiranje i tehnologiju na način koji je značajno oblikovao obranu Ukrajine od ruske invazije.

Partnerstvo poznato kao Task Force Dragon predvodili su ukrajinski general-pukovnik Mihajlo Zabrodski i američki general-pukovnik Christopher Donahue iz 18. zračno-desantnog korpusa, piše The New York Times.

Suradnja je uključivala napredno zapadno oružje i precizne američke obavještajne podatke kako bi se učinkovito gađale ruske snage. Početni uspjesi temeljili su se na raspoređivanju topničkih haubica M777 i topničko-raketnih sustava visoke mobilnosti (HIMARS), koji su nanijeli ozbiljnu štetu ruskim vojnim položajima, logističkim središtima i zapovjednim strukturama.

U početku obilježen oprezom i uzajamnim skepticizmom - ukorijenjenim u prethodnom američkom oklijevanju i brzom povlačenju američkog vojnog osoblja iz Kijeva u početnim fazama invazije - odnos je postupno ojačao.

Američki obavještajni podaci omogućili su Ukrajini da zaustavi invaziju

Ukrajinci su se uvelike počeli oslanjati na američke obavještajne podatke, što je bilo bitno za njihove topničke i raketne napade. Međutim, napetost je nastala jer su Amerikanci prioritet davali opreznim i dostižnim strateškim ciljevima, dok su Ukrajinci tražili odlučne i ambiciozne pobjede.

Operativna učinkovitost Task Force Dragona demonstrirana je 2022. kroz ukrajinske protuofenzive u blizini Hersona i Izjuma. Američki obavještajni podaci omogućili su ukrajinskim snagama da zaustave rusko napredovanje, ostvare ključne teritorijalne dobitke i poremete neprijateljsku logistiku.

Unatoč tome, unutarnji politički pritisci i strateška neslaganja prouzročili su poremećaje, primjerice kad je predsjednik Volodimir Zelenski preuranjeno promijenio operativne planove kako bi osigurao simboličnu pobjedu uoči svog govora na Skupštini UN-a, nenamjerno oslabivši širu strategiju.

Do 2023. razlika između ukrajinske i američke strategije postala je sve izraženija. Američki generali savjetovali su oprez preporučujući Ukrajini postupno jačanje vojne snage prije pokretanja velikih ofenziva. Međutim, ukrajinski zapovjednici, posebice general Oleksandr Sirski, agresivno su se zalagali za trenutačne teritorijalne dobitke, posebice kod Bahmuta.

Fragmentacija resursa i strateška zbrka na bojišnici

Sirskijevo prkošenje američkim savjetima i davanje prioriteta istočnoj bojišnici dovelo je do dugotrajnih bitaka koje su iscrpljivale resurse i davale ograničene strateške rezultate, što je ozbiljno utjecalo na ukupnu vojnu učinkovitost.

Planirana protuofenziva prema Melitopolju bila je kritična točka u partnerstvu. Početne ratne igre i strategije predviđale su fokusiran i dobro odmjeren ukrajinski pritisak na presijecanje ruskih logističkih ruta koje podržavaju Krim.

Međutim, političke odluke Zelenskog i unutarnje vojno suparništvo uzrokovali su fragmentaciju resursa i stratešku zbrku, posebice u raspodjeli streljiva i pojačanja između Melitopolja i Bahmuta. Posljedično, ofenziva u Melitopolju je zaustavljena, a značajne prilike za odlučujuće strateške dobitke su propuštene.

Strah od ruske eskalacije - posebice potencijalne nuklearne odmazde - duboko je utjecao na američke strateške odluke. Unatoč početnim rezervama, administracija predsjednika Joea Bidena sve je više odobravala napredno naoružanje i operacije koje su se ranije smatrale previše provokativnim, dosljedno mijenjajući američke "crvene linije". Ipak, ukrajinsko inzistiranje na agresivnom djelovanju često je izazivalo američki oprez.

Ukrajinci su kao prioritet isticali napade na politički značajne ciljeve

Unutarnja politika također je snažno utjecala na donošenje ukrajinskih vojnih odluka. U siječnju 2024. Zelenski je zamijenio generala Zalužnog, vrhovnog zapovjednika ukrajinskih oružanih snaga, generalom Sirskim, što je ukazivalo na duboko ukorijenjena unutarnja suparništva i strateška neslaganja.

Dok su Amerikanci oprezno pozdravili Sirskijevo imenovanje - nadajući se da će stabilizirati odluke svojim bližim vezama sa Zelenskim - ostali su oprezni zbog prethodnih trvenja.

Tijekom 2024. suradnja SAD-a i Ukrajine nastavila se razvijati. Bidenova administracija odobrila je odlučnije mjere, uključujući napade dronovima duboko unutar Rusije, što je bio pokušaj jačanja pregovaračke moći Ukrajine. Ipak, strateška neslaganja su i dalje postojala.

Ukrajinci su kao prioritet isticali napade na politički značajne ciljeve unutar Rusije kako bi potkopali ruski moral, dok su se Amerikanci fokusirali na vojno-strateške ciljeve kako bi oslabili ruske sposobnosti na frontu.

Amerika je stalno balansirala između opreza i predanosti izbjegavanju ukrajinskog poraza

Partnerstvo je ušlo u još jednu krizu kad su ukrajinske snage neočekivano upale u rusku regiju Kursk. Ova neovlaštena operacija izazvala je napetost, ali je na kraju dobila potporu SAD-a kako bi se spriječilo da ukrajinske trupe postanu izolirane i ranjive. Ovo je istaknulo strateški paradoks: Amerika je stalno balansirala između opreza i predanosti izbjegavanju ukrajinskog poraza.

Budući da je povratak predsjednika Donalda Trumpa na dužnost ukazivao na potencijalno smanjenje potpore SAD-a, zabrinutost je rasla među ukrajinskim liderima. U posljednjim mjesecima svog mandata Biden je odobrio vojnu pomoć bez presedana dopuštajući udare dublje u ruski teritorij. Ipak, ova pomoć nije mogla preokrenuti strateški zastoj.

Unatoč tim napetostima, partnerstvo je značajno ojačalo ukrajinske obrambene sposobnosti. Do kraja 2024. američko oružje i obavještajni podaci omogućili su važne taktičke pobjede, ozbiljno narušivši rusku logistiku i prisilivši na povlačenje ključnih vojnih sredstava s Krima. Međutim, ukrajinsko napredovanje se dramatično usporilo pod snažnom ruskom obranom, unutarnjim strateškim nesuglasicama i nedostatkom ljudstva.

Neslaganje oko metoda, vremena i prioriteta

Krajem 2024. američki ministar obrane Lloyd Austin posjetio je Kijev vršeći pritisak na Zelenskog da unovači mlađe vojnike kako bi popunio ukrajinske redove. Zelenski se opirao tvrdeći da nedostatak opreme čini veće operacije besmislenim i razotkrivajući stratešku slijepu ulicu: Amerikanci su pozvali na snažniju ukrajinsku mobilizaciju, dok su Ukrajinci inzistirali na većoj potpori u oružju i streljivu prije dodatnog novačenja.

Kako se Bidenov mandat bližio kraju, Amerikanci i Ukrajinci ostali su strateški usklađeni, ali sve više u neslaganju oko metoda, vremena i prioriteta. Američki dužnosnici postali su frustrirani ukrajinskim oklijevanjem i političkim uplitanjem, dok su se Ukrajinci osjećali sputanim onim što su doživljavali kao opreznu američku podršku.

U konačnici, partnerstvo u Wiesbadenu bilo je temelj za opstanak i vojnu otpornost Ukrajine unatoč stalnim unutarnjim trvenjima i vanjskim geopolitičkim pritiscima. U siječnju 2025. godine na posljednjem emotivnom okupljanju koalicije Austin je pohvalio koalicijsku hrabrost i odlučnost priznavši duboke složenosti, žrtve i povremene frustracije koje su oblikovale ovo kritično poglavlje u ukrajinskoj borbi za suverenitet.