FRANCISCO ALBANO BARRIO (35) jedna je od najvećih domaćih i regionalnih MMA zvijezda. Rođen u Buenos Airesu, život ga je vrlo rano doveo u Hrvatsku u kojoj danas s ponosom živi i predstavlja je u arenama i kavezima diljem Europe. Čovjek kojeg prijatelji zovu Panči, a gotovo svi ga znaju kao Croatu, u rujnu očekuje novi veliki meč.

S njim smo popričali o njegovim počecima u Hrvatskoj. Objasnio nam je kako je bilo biti hrvač, kako se prilagodio na slobodnu borbu, zašto su ga srpski fanovi napadali i koji su mu planovi u najvećoj domaćoj MMA organizaciji, Fight Nation Championshipu (FNC).

Neki vas zovu Panči, neki Croata. Otkud ti nadimci?

Nadimak sam dobio kad sam se vratio iz Hrvatske u Argentinu 2005. sa šest godina. Vratio sam se u Argentinu kao Hrvat. Ime i prezime su mi bili španjolski, odnosno argentinski, ali sam odrastao kao Hrvat.

Kao kad u Hrvatsku dođe netko iz Njemačke pa ga zoveš Nijemcem. U školi su me na početku zvali stalno "Hrvat, Hrvat", odnosno Croata. I kad sam počeo hrvati tako su me zvali, a kad sam se počeo baviti MMA-om, onda je bilo normalno da mi to bude nadimak.

Panči? To je argentinska fora. Ja se zovem Francisco, a tamo ljude koji imaju to ime zovu Panči. Kao kod nas, kad se netko zove Zvonimir pa ga zovu Zvone ili Zvonko.

Otkud Argentinac u Hrvatskoj, kako ste stigli ovdje?

Ja sam došao 1993. godine. Tata mi je došao u Domovinski rat krajem 90-e pomoći Hrvatskoj i braniti je. Mi smo - mama, braća, sestre i ja, došli za njim nakon dvije, dvije i pol godine i onda smo na kraju tu ostali.

Kako to da vam je otac došao braniti Hrvatsku?

On je profesionalni vojnik. Zvali su ga i dali mu šansu da pomogne Hrvatskoj. Učio je kao komandos vojnike baratati oružjem i voditi brigadu. On je to napravio, nakon toga je malo htio ostati u Hrvatskoj.

Naposljetku je od početka do kraja sudjelovao u Domovinskom ratu. Bio je na livanjskom bojištu, bio je i u petoj i u četvrtoj brigadi, vodio ih je tamo kod Livna. Danas je počasni građanin tog grada.

Kako vam je izgledala Hrvatska kad ste prvi put došli?

Bilo mi je pet-šest godina. Stigao sam tu s petero braće i sestara. Došli smo najprije u Milan, odakle su nas pokupili vojnici od mog tate i kombijem prebacili u Zagreb. Došli smo u Dubravu, živjeli smo u jednoj kući tamo.

Bio je to jedanaesti mjesec, bilo je jako hladno za razliku od Argentine. Tamo je bilo živo, ovdje je sve bilo depresivno. Sjećam se da smo išli u jedan parkić iza zgrade i nisam mogao vjerovati koliko je ovdje sve drugačije nego u Buenos Airesu.

Mi u tom trenutku nismo znali hoće li zaratiti i u Zagrebu i kako će to izgledati. U Argentini su mislili da je moja mama luda jer nas vodi u zemlju u kojoj se ratuje. U drugom mjesecu smo dobili stan od države na Martinovki pa smo tamo preselili. Tu sam krenuo u školu u drugom polugodištu.

Kako ste uopće razumjeli što vam učiteljica govori?

Jako sam brzo naučio hrvatski. To je dobro kad si mali, vrlo brzo svladaš neki jezik. Kod kuće smo pričali španjolski između sebe, ali vrlo brzo sam mogao razumjeti hrvatski.

Kako je izgledala prilagodba na školu? Pretpostavljam da vam kao djetetu s čudnim imenom iz daleke zemlje nije bilo lagano uklopiti se?

Ma odmah su me prihvatili. Nisam ja takav tip da dozvoljavam da netko na meni radi bullying. Imam starijeg i mlađeg brata i bili smo vrlo povezani. Kad god bi me netko zafrkavao, rekao bih mu: "Zvat ću ti starijeg brata i dobit ćeš batina."

Ja sam bio hiperaktivnije dijete. Imao sam, rekao bih, ADHD, samo to tad praktički nije postojalo, odnosno nije se toliko o tome pričalo. Igrao sam nogomet, a volio sam se i potući u školi. Često sam se tukao s generacijom mojeg starijeg brata. Uvijek sam bio divlji, volio sam se tući, znali smo se tući kvart protiv kvarta. Nisam dozvoljavao bullying, ali nisam ni ja nikog dirao.

Niski Argentinac iz Buenos Airesa. Kako takav čovjek završi ipak na hrvanju, a ne na nogometu?

Igrao sam ja nogomet do sedmog razreda osnovne, ali sam u četvrtom razredu paralelno počeo i hrvati. Imamo mi na kvartu hrvački klub, zove se Lokomotiva, a danas ga i vodim. Došao je trener iz Lokomotive na sat tjelesnog u školi da nam demonstrira sport.

Meni se to odmah svidjelo i rekli su mi da sam dobar. Bio sam čvrst, žilav. Bavio sam se s oba sporta paralelno, ali razlika je što sam u hrvanju znao dobivati medalje, u nogometu ne. Znaš što ti znači kao klincu kad dođeš doma s medaljom ili peharom.

U nogometu mi to nije uspijevalo. Nekad nisam ni igrao, nego bih bio na klupi. Od sedmog razreda sam se bavio samo hrvanjem. Išao sam na državna prvenstva, osvajao sam medalje i tako sam ostao u hrvanju.

Kako su izgledali počeci u tom sportu?

Hrvao sam tu u Hrvatskoj do drugog srednje, do kadeta. Onda smo se odlučili vratiti u Argentinu s mamom. Mislili smo da ćemo tamo zauvijek ostati. Čim sam došao u Argentinu, nastavio sam trenirati hrvanje. Brzo su me primijetili ljudi iz saveza i reprezentacije.

Rekli su mi: "Ako hoćeš ostati - ostani. Možeš ostati hrvati u olimpijskom centru i hrvat ćeš za našu reprezentaciju." Ja sam to prihvatio. Cijeli juniorski staž i seniorski sam proveo tamo, za Hrvatsku nisam nikad hrvao jer to nije bilo moguće.

Bio sam jako blizu plasmana na Olimpijske igre. Bilo je to uoči Londona 2012. godine. Minutu i pol mi je falilo u polufinalu Panameričkih igara do pobjede. U zadnjoj minuti meča me suparnik okrenuo i izgubio sam olimpijski san. Finalisti su otišli na Igre.

Kako je MMA ušao u tu priču?

Uvijek sam ja pratio MMA i to me jako zanimalo. Znao sam odraditi i grappling treninge tu i tamo. San mi je bio jednog dana da ću otići u MMA. Kad nisam uspio izboriti Igre, počelo mi je hrvanje biti muka.

Nije mi se više dalo biti u tom ambijentu, htio sam probati nešto novo. U hrvanju su puno češće mečevi nego u MMA-u. Češće skidamo kilograme, imamo puno natjecanja... Hrvaš za državu i dobivaš stipendiju, ali kad ti se desi slabiji rezultat, onda dobiješ manje love.

Može li se živjeti od hrvanja? Naravno, mnogi hrvači žive od stipendije dok se bave tim sportom. Reprezentativci imaju plaću od otprilike dva soma eura, neki imaju i ugovor ili stipendiju od vojske. Kad prestanu s hrvanjem, onda naravno da ne mogu od toga živjeti.

Nije nešto drugačije ni u nogometu za 90% igrača. Hrvači nakon aktivne karijere odu u trenere, kao i nogometaši ako žele od toga živjeti. Otvaraju klubove, postanu menadžeri ili rade u klubu na nekoj funkciji.

Da vam netko da vremeplov i vrati vas u dane kad ste se počeli baviti hrvanjem, biste li opet počeli s tim sportom ili biste odmah počeli trenirati MMA?

Prvo bih išao na hrvanje jer je to najbolja baza za MMA. Nedavno je Jon Jones, najbolji svih vremena, rekao da je grčko-rimsko hrvanje najbolja baza i najbolji stil. Sjećam se točno jednog meča kad sam bio mali.

Borio se Cro Cop protiv Fujite, to mu je bio prvi meč u MMA-u. Ja sam to vidio i rekao sam mami: "Mama, mama, ja ću poslije hrvanja raditi ono što radi i Cro Cop." Ona me gledala i pitala jesam li potpuno poludio.

Borba u MMA-u ipak počinje u stojci. Kako ste se na to prilagođavali? Kako je bilo kad ste prvi put morali dobiti šaku u zube?

Nije bilo ugodno, bilo je teško, ali navikao sam ja primati udarce u glavu i na ulici. Tamo sam znao dobiti puno udaraca. Bilo je jako naporno jer se ipak radi o sasvim drugom sportu. Ja sam u hrvanju bio rangirani borac, išao na prvenstva diljem svijeta.

I onda dođeš na MMA trening i neki klinac koji trenira par godina te pogodi s dva low kicka i ti mu ne možeš ništa. Jako je neugodan taj osjećaj. Trebaš taj ego staviti sa strane i učiti ispočetka. Težak je to zadatak. Ja sam jedini hrvač iz cijele regije koji je uspio u MMA, a da se ozbiljno bavio hrvanjem.

Koliko je prošlo od prvog MMA treninga do prvog ulaska u kavez?

Tri tjedna. Odmah su me bacili u vatru.

Sjećate li se tog meča?

Borio sam se s jednim mlađim dečkom, to je 2012. godina. On je imao crni pojas u brazilskoj jiu-jitsi, ali znao je da ja dolazim iz argentinske hrvačke reprezentacije. Njemu je to bilo "vau". Zapravo, on je bio zamjena. Trebao sam se boriti s jednim drugim borcem koji mi je otkazao na dan vaganja, 24 sata prije meča.

Na dan borbe su našli dečka koji je bio deset kila teži od mene, ali sam uspio jako brzo riješiti meč. Bacio sam ga supleksom, udario ga par puta i uspio sam ga s leđa ugušiti na rear naked choke.

Kad i kako ste se vratili u Zagreb?

Imao sam nakon toga još dva meča u Argentini i odmah sam pobijedio. Tada je Marko Petrak bio matchmaker u FFC-u, najboljoj domaćoj organizaciji. Tu je bio i Hambi, koji je bio trener Igoru Pokrajcu u UFC-u. Došao sam u kontakt s njima i oni su dogovorili da ja potpišem za FFC.

Došao sam na meč u Zagrebu. U tom trenutku sam mislio da sam došao samo trenutačno, na šest mjeseci dok ne odradim pripreme i meč. No, jako mi se svidjelo. Imao sam tu puno prijatelja iz djetinjstva i lijepe uspomene i odlučio sam ostati. Tu mi je ljepši život, mirnije je.

Tamo je bila velika kriza, problemi s kriminalom. Ovdje je laganica. Mi tu radimo intervju na miru, to je tamo jako teško. Ne bismo mogli mobitele ovako držati na stolu, recimo. Bilo bi opasno da ih netko ne ukrade. Stari nikad nije ni otišao u Argentinu, on je bio ovdje. Mama se naknadno vratila, sad u Hrvatskoj živimo skoro svi. Jedan brat je u Argentini, a jedna sestra u Irskoj.

Što se dalje događalo s vašom karijerom?

Prva dva meča sam radio u Zagrebu što se FFC-a tiče i pobijedio sam ih. Krajem 2014. godine sam doživio prvi poraz od Filipa Pejića, a onda je došla pauza. S Hambijem sam trenirao u klubu, a onda je došao poziv od Johna Kavangha, trenera Conora McGregora.

Trenirao sam u SBG-u. Kako mi je tamo već bila sestra, ostao sam tamo živjeti godinu i pol dana. Trenirao sam s Conorom i ekipom. Imao sam nekih problema i s bubrezima i nisam uspio odraditi nijedan meč.

Nekoliko ih je bilo dogovorenih pa bi otpali u zadnji trenutak. Došao sam se u Hrvatsku odmoriti za Božić i praznike i onda sam tu upoznao svoju buduću ženu. Nije imala pojma što je MMA. Bio sam na prekretnici, dugo se ne borim, kako ću doći do novca...

Bio je Grand Prix u hrvanju tu u Zagrebu. Ponovno su mi se javili iz Argentine i rekli da se vratim hrvanju. Dali su mi ponudu. Ako za dva mjeseca osvojiš medalju na Panameričkim igrama, dat ćemo ti mjesečnu plaću. Otišao sam u Brazil i osvojio broncu. Dobio sam stipendiju, ali su mi rekli da ne mogu raditi MMA.

Od 2014. do 2019. sam samo hrvao, nisam napravio nijedan MMA meč, ali sam to radio samo za plaću. Falio mi je adrenalin, nešto što me gura naprijed. Onda sam 2019. uzeo mobitel, nazvao Forgija i rekao: "Želim se vratiti." Tad je već krenuo FNC. Nastupio sam na drugom eventu već nakon dva-tri mjeseca kasnije, borio sam se s jednim Bosancem.

To je bila možda i najbizarnija borba u vašoj karijeri?

Da, bilo je gotovo nakon deset sekundi. Pao je sam od sebe. Pogledao sam ga i čovjek je pao. Išao je u bolnicu, valjda je imao neki epileptičan napadaj. Zamisli, imam meč nakon pet godina i u desetoj sekundi skužim da me čovjek ne gleda u oči. Vidio sam da nešto nije u redu, a on se samo srušio. Bilo mi je jako teško tada naći protivnika, ali trebao mi je taj ambijent.

Da se vratimo sekundu na vaš poraz od Pejića. To je tada bio jedan od najiščekivanijih mečeva. Danas ste prijatelji, tada vas je nokautirao. Je li vam tada trebao poraz da vas malo resetira i da vam poruči koliko morate napredovati?

Mislim da ne. Gubio sam u hrvanju milijun puta, nije mi poraz kao poraz strašan. Štoviše, borio sam se i gubio kad sam znao da ću nakon toga zarađivati manje novaca. Imao sam puno većih poraza u životu, ali možda mi je malo ego tu proradio.

Za to vas je prozivao i Vaso Bakočević. Rekao je da je to dokaz da ne znate podnijeti poraz.

Nije to bilo zbog Pejića, nego zbog nekih drugih okolnosti u životu. Ja sam i nakon Pejića dogovorio brzo dvije borbe, ali su obje odgođene.

Idući vaš meč u FNC-u bio je i najveći u povijesti regije, s Vasom u Šibeniku. Kako je uopće započeo vaš sukob?

Mi smo se prozivali već godinama, još od FFC-a. Kako smo bili ista kategorija, znali smo da ćemo se možda boriti. On je bio bahat na društvenim mrežama, a ja sam mu vraćao. Nije on lik s kojim bih se družio. On radi bullying na ljudima, ne bih se privatno družio s takvim ljudima.

Je li tu bilo mržnje?

Definitivno ga nisam volio. Ne poštujem takve ljude koji vrijeđaju, koji spominju i neke osobne stvari. Nije bilo većeg gušta nego kad sam ga ugušio. Nakon toga me pucao ogroman adrenalin jer je pritisak pred meč bio ogroman. I tu je nastao problem nakon borbe.

Ljudi su počeli izvikivati nacionalističke povike i neke druge stvari koje se ne smiju. Ja sam u tom deliriju i u toj drogi adrenalina, gdje nisam znao ni tko sam ni gdje sam. Tu sam i ja vikao neke stvari koje se ne smiju i nastao je kaos. Tu su me srpski navijači jako napali.

Stalno su me vrijeđali, postao sam najomraženiji borac na Balkanu. Borci koji su bili dobri sa mnom su se morali distancirati od mene da i oni ne bi dobili kritike zbog mene i da u očima navijača ne bi bili isti kao ja, a to nisu htjeli.

Malo njih je tad stalo uz mene. Forgi me uvijek podržavao jer je znao kakav sam. Jednom je Aleksandar Ilić javno objavio da se i FNC i svi iz organizacije trebaju ograditi od mene i izbaciti me iz FNC-a. Napisao je da borcima poput mene nema mjesta, da sam fašist. Sve zbog nekih stvari koje sam izrekao u afektu.

Tada vas je Ilić optužio da ste nekim srpskim borcima i fanovima slali slike traktora, aludirajući na Oluju.

Nisam nikad slao takve poruke. To su slali neki drugi ljudi, ja to nisam ni znao.

Je li vam žao što je sve toliko eskaliralo?

Nije mi žao zbog tenzija jer su bile jako važne za meč i cijelu priču. Žao mi je što su bile na toj nacionalnoj razini. Kasnije su skužili svi da su me Vaso i Ilić ocrnili kao nacionalista i rasista, da mrzim sve što nije hrvatsko.

To su gluposti. Ja sam domoljub i bit ću domoljub uvijek i to ću javno reći. Volim svoje, tuđe ne diram. Poštujem sve ljude koji tako razmišljaju pa tako i srpske domoljube. Ne volim ove priče da smo svi isti. Svatko voli svoju državu i zastavu.

A koju više volite, Hrvatsku ili Argentinu?

Ja imam sreću da imam dvije države i zastave. Kad me netko pita koju više volim, ne mogu na to odgovoriti. To je kao da me pitaš volim li više mamu ili tatu.

Ali nekad morate donijeti nekakvu odluku. Za koga ste navijali u polufinalu Svjetskog prvenstva 2022.?

E, dobro da si me pitao. Navijao sam za Argentinu jer sam bio u Hrvatskoj. Sad mi fali Argentina. A 2006. kad su igrale Hrvatska i Argentina, bio sam u Argentini pa sam navijao za Hrvatsku. Svi su bili u argentinskim dresovima, a ja u hrvatskom. Uvijek navijam za onog tko mi u tom trenutku fali.

Vratimo se na prvi meč s Vasom. Vidjelo se u intervjuima nakon borbe da niste pri sebi. Borba je manje-više završila kad je on ozlijedio nogu. Je li falio bolji završetak borbe i te priče?

Ma to je laž, ja ne vjerujem da je njemu puklo koljeno. Ja sam njega ugušio. Imao je dvije ruke, mogao je obraniti to gušenje. Kaže da sam pobijedio jer se on ozlijedio, ali ja nisam spavao dva dana nakon te borbe, od adrenalina, emocije i šoka. Nikad nije bilo takvog rivalstva u regiji. Poslije toga je FNC eksplodirao.

Na kraju je ispalo bolje da je nastao kaos. Da smo se mi poslije meča grlili, onda to ne bi bilo to. Možda FNC danas ne bi bio to što je bio. Da je borba dulje trajala, možda bismo se umorili i poslije meča ne bi ništa napravili. Pitanje je bi li onda bilo i drugog meča.

Pobijedili ste Vasu. Nakon toga dvaput dolazite u Beograd. Prvo revanš s Vasom, a onda radite i meč s Dušanom Džakićem.

Vaso je forsirao revanš, govorio je da sam imao sreće. Sve je bilo nabrijano, on i Ilić su potpaljivali to. Mislim da je to bilo zlonamjerno. Dobivao sam poruke mržnje, svaki dan bih dobio par takvih poruka.

Je li vas bilo strah?

Kad sam ušao u Srbiju, da. Nije mi bilo svejedno jer nikad ne znaš hoće li ti doći neki luđak, neki njegov fan. Hvala Bogu, nisam imao neugodnih situacija. Najgore mi je bilo na vaganje u jednom šoping centru.

Bilo je puno ljudi, a na pozornicu se vidjelo i s gornjeg kata. Tu sam mislio da će me netko pogoditi bocom. Ja sam iz Argentine, tamo je sve moguće, da mi netko izvadi neki nož. Vaso ima lude fanove, znaš.

Kakvi su vam dojmovi iz revanša protiv Vase?

To je bilo u Hali Pionir. Ona je navijački puno bolja od Arene Beograd, ima strašnu akustiku. Svi su mi zviždali i psovali. Mislim da je taj meč pokazao da sam mentalno jak, to su svi kasnije komentirali u regiji. Nije me uopće izbacilo iz takta.

Vizualizirao sam si kako će izgledati kad uđem u kavez i kakva će reakcija publike biti. Tu mi je pomoglo to što sam odradio milijun mečeva i u hrvanju, znam što mi je zadatak i koncentriran sam. Ja sam u tom meču prošao neke stvari koje nije nitko nikad u MMA-u.

Udarao me u jaja, grizao me, udarao glavom o glavu, ali meč se nastavio. Oduzeo je sudac Vasi dva boda, ali to bi u KSW-u ili UFC-u bila diskvalifikacija. Drago mi je da se meč nije prekinuo jer bi onda Vaso pričao da sam pobijedio samo zbog toga.

Sudac Zorić je znao da ja dominiram i pobjeđujem, vidio je da me Vaso nije izbacio iz takta. Vaso je pričao s publikom, a ja sam radio samo ono što treba. Njega je koštalo takvo ponašanje. Bacio me u nokdaun u jednom trenutku. Od siline udarca sam pao, ali nisam bio ošamućen. Kada je on tapkao, to mi je bio najljepši osjećaj u životu. Odjednom, samo tišina u čitavoj areni. Nitko se nije čuo.

Protiv Džakića su vam u Beogradu ponovno zviždali, ali dojam je da se stav publike, a posebno one u Srbiji, prema vama promijenio.

Definitivno. Sad sam bio u Srbiji na eventu, navijači mi dolaze za slikanje, podržavaju me, razgovaram s njima najnormalnije. Poštuju me. Skužili su da sam ratnik i da se ne predajem. Došao sam se boriti pred njih s njihovim najboljim borcima i pobijedio sam ih.

Dojam je da ste nakon drugog meča vi i Vaso malo omekšali jedan prema drugom.

Pa u neku ruku i jesmo. Pobijedio sam ga, sad sam zavrijedio njegovo poštovanje. To se vidi u njegovom odnosu prema meni. Naravno, to postoji i u drugom smjeru. Da dođe danas u Zagreb i pozove me na cugu, prihvatio bih poziv. Ali nema mi slađe nego ga pobijediti.

Treći meč je već najavljen, ali ovog puta u boksu. On je rekao da želi to šestog rujna u Zagrebu, vi ste rekli da ste vi tata i da vi odlučujete kada će se taj meč dogoditi.

Htio sam poslati poruku. Ja sam sad najbolji borac FNC-a, jedini imam skor 8-0. Ne vidim što on ima tu odlučivati. Dogovorit ćemo detalje o pravilima, hoće li tu biti dozvoljen dirty boxing i slične stvari.

Neki će na to reći da imate kompleks i da sada morate dokazati Vasi da ste u svemu bolji od njega.

Ne radi se o tome. U MMA-u sam puno bolji i to mi nije toliki izazov. U boksu je stvar drugačija. Želim pokazati da znam boksati i da mu neće to biti tako lagano. On je emotivac, a to je meni lagana lova.

Hoće li u tom meču on imati prednost jer je već odradio dosta mečeva u boksu bez rukavica?

Neće. Treniram boks već deset godina. On je isto došao u MMA, boks je kao i ja udarao samo fokusere. Nije pokazao da je bolji od mene. U revanšu me udario, ali mislim da sam radio boks u mečevima na većoj razini nego on.

Za hrvače u MMA-u se često misli da su loši boksači.

Zato što nemaju razloga forsirati boks jer su toliko dominantni u hrvanju. To su govorili i za Khabiba i za Makačeva. Može se reći da je u meni proradio i inat da pokažem da mogu i znam boksati. Naravno da ne mogu boksati protiv amaterskog ili profesionalnog boksa, ali protiv nekog poput Vase sigurno mogu.

Koji je onda plan?

Cilj mi je u Zagrebu braniti pojas pred svojom publikom u MMA-u. To je u devetom mjesecu. Kad se taj event završi, vidjet ćemo što će biti.

Rekli ste poslije Ljubljane da ste u FNC-u napravili sve što ste trebali u MMA-u, da ćete ostaviti pojas...

Ej, nikad ne slušaj što ja kažem poslije meča jer uvijek kažem nešto glupo i nešto što ne mislim. Lagao sam. Nemam zasad konkretno ime, ali nekog će mi sigurno naći. Tko je očekivao da ćemo se ja i Račić boriti u Ljubljani? Nitko.

To je bio vjerojatno vaš najbolji meč u karijeri.

To je najbolji borac s kojim sam se dosad borio i najkompletnija moja izvedba. Dva najbolja borca u tim kategorijama. Matchmakeri u FNC-u rade sjajan posao, sigurno će mi opet naći jak i zanimljiv meč.

U međuvremenu ste se okušali i u KSW-u, tamo ste odradili pet borbi. Kakvo je to bilo iskustvo?

Četiri meča su bila short notice. Tamo ideš kao topovsko meso, nekad sam dobio ponudu za meč dva tjedna prije borbe. To je tako. Oni guraju Poljake. Ima ljudi koji uspiju kao Soldić i postanu velike zvijezde. Mene su tamo zvali short notice king, tako su napisali na jednoj svojoj objavi.

Tri borbe sam izgubio od tih pet. Dvije odlukom sudaca, jednu nokautom. Te mi je posebno žao jer sam vodio. KSW je starija organizacija pa ima veću bazu boraca i lakše je naći meč, ali danas su u FNC-u jednako kvalitetni borci. Produkcijom su također vrlo blizu, vjerojatno je FNC već ispred.

FNC bolje plaća borce. Tamo najveće zvijezde zarađuju ozbiljnu lovu, ali ovi ispod jako slabo. Tu si doma, boriš se i pripremaš ovdje, tu su ti svi prijatelji i sparing partneri. Možeš naći bolje sponzore. Ja se nikad više neću boriti u KSW-u, ja sam FNC borac.

Postoji li ijedna organizacija zbog čijeg bi poziva otišli?

UFC, naravno. To je zbog mojeg inata da pokažem koliko mogu, iako znam da bih u UFC-u dobio manje novca nego u KSW-u ili FNC-u. Kako mi je rekao Aleksandar Rakić: "Lako je ući u UFC, teško je tamo ostati." A meni je sada teško i ući. Imat ću uskoro 36 godina, nisam im zanimljiv. Iako ću se boriti sigurno još tri-četiri godine.

Jednom ste bili blizu UFC-a.

Jesam, bilo je to 2015. Tad sam pao na dopingu. Dobio sam poziv na The Ultimate Fighter Latin America (reality show u kojem se mladi borci bore i dokazuju, a najbolji na kraju potpišu za UFC). Bilo je to malo poslije borbe protiv Pejića, bila je to baš loša godina. Tada su treneri bili Gastelum i Escudero. Svi borci koji su tada bili u showu su dobili UFC ugovor.

Kako ste pali na doping? Je li to normalizirano u ovom sportu?

Je, laže onaj tko kaže da nikad ništa nije uzeo. Takvih je jako, jako malo. Takav je sport. Uvijek te nešto boli, stalno dobivaš udarce, nešto istegneš, nešto popuca. Pritom, moram naglasiti, ne pričam o testosteronima ili sličnom dopingu koji ti poboljšava izvedbu. Borci uglavnom uzimaju nešto za oporavak, za skidanje kilograma ili za smanjeni apetit što nije dozvoljeno.

Kad smo kod dopinga, slažete li se s Cro Copom da je skidanje kilograma na neki način legalizirano varanje?

Naravno da je. Ja sam najveća varalica što se toga tiče jer skidam po deset kilograma.

Što se može napraviti po tom pitanju? Neki predlažu kontrolnu vagu netom prije meča.

Ma nemoguće je to riješiti, stavili su u hrvanju vagu dva sata prije borbe. I uvijek ima onih koji skidaju kilograme. Tu se često vidi koliko je tko jak u glavi. MMA je show, tko je veći profesionalac će sve napraviti dobro. Ja nikad nisam vagu pao.

Mislite li da će ikad doći vrijeme kad će ta praksa prestati i svi će se boriti u svojoj prirodnoj kilaži?

A kako? Onda se po svemu ljudi trebaju izjednačiti. Netko je viši, netko niži, netko ima puno veći raspon ruku od drugog. Sve je to neka vrsta prednosti. Ja imam isti broj kilograma kao netko tko je od mene viši pola metra.

Kad skinete tih deset kilograma, koliko ih vratite za meč?

U pravilu sve. Zadnji meč sam radio s Račićem za pojas u lakoj kategoriji. Na vaganju sam u petak imao malo manje od 70 kilograma, a u nedjelju sam već bio na 78,5. U pet dana prije meča sam skinuo osam kilograma.

Cro Cop je u pravu za to što je rekao, ali teškašima je ipak nešto lakše, dosta njih ne mora ni skidati kilograme. Ja bih se trebao boriti s nekim tko ima 80 kilograma, a veći je od mene za dvije glave?

Pogledajte Khabiba, ima 90 kila sad, dok je bio aktivan je imao nešto manje, a borio se do 70 kilograma. Conor isto. On se borio do 66 kilograma kad sam ja bio u dvorani s njim, a hodao je s 85 kilograma.

Kakav je McGregor ovako?

Bio je uvijek korektan i pristojan prema meni. Ljudi kažu da je pukao, ali ima četvero djece. Da, potukao se s nekim dedekom, ali tko zna što je dedek rekao, hahah. Nikad ne znaš što se dogodilo. Gledaj, čak i meni ljudi znaju tlačiti, a nisam ni izbliza toliko popularan.

Nekad izađem s prijateljima van na cugu, dolaze frajeri i tlače me oko borbe. Svi mi muški imamo nekog borca u sebi. Ja izađem u kafić i tlače me kako sam se trebao boriti ili misle da mogu doći i bilo kako razgovarati. Jasno mi je da netko poput Conora pukne nakon toliko slave i svega.

Jeste li imali ikad neugodnu situaciju ili se potukli izvan ringa otkad ste profesionalni borac?

Nisam se nikad potukao. Ne može me se izbaciti iz takta. Osim toga, tučem se svaki dan na treningu, kad izađem van želim se opustiti. Na kraju krajeva, zašto bih se tukao, a da me nitko ne plati? Bilo je par smiješnih situacija.

MMA je postao mainstream. Ja sam sad nešto popularniji, pa malo kad cugnu postanu naporni. Kažu da se mogu tući sa mnom, a ja im samo odgovorim da su u pravu i da su najjači. Drugi se zalijepe za mene pa mi daju savjete, treći traže da ih udarim u rame. Ima svačega, ali ne može me se izbaciti iz takta.

Koga vidite od mlađih boraca kao nove zvijezde u regiji?

Tiriel Luka Abramović, Fran Luka Đurić i Marko Ančić, to su sve mladi i talentirani borci. Ali takvih sam vidio milijun. Sve je na njima, da nastave trenirati i da ostanu jaki u glavi i da ih ništa ne poremeti. Novac počneš zarađivati tek kad si renomiran i kad odradiš desetak borbi, dotad ćeš biti kruha gladan.

Koji je plan za kraj karijere?

Nadam se voditi svoju dvoranu. U Lokomotivi treniram klince koji hrvaju, ali manje ih je nego kad sam ja bio u osnovnoj školi. MMA je sve popularniji i sve češće djeca to odmah počinju trenirati. Takvi projekti dobri su i za FNC i cijelu regiju. Onda ćemo imati veći bazen iz kojeg ćemo moći crpiti talentirane borce.