PRIJE izraelskih napada u petak, Washington i Teheran održali su nekoliko krugova razgovora o iranskom nuklearnom programu zbog rastuće zabrinutosti oko njegove ekspanzije. Iran je posljednjih godina znatno proširio svoj nuklearni program, nakon što se sporazum sa svjetskim silama koji je ograničavao nuklearne aktivnosti u zamjenu za ublažavanje sankcija počeo raspadati 2018. godine kada su se SAD jednostrano povukle.

Prema posljednjem izvješću Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), sredinom svibnja ukupna iranska zaliha obogaćenog urana procijenjena je na 9247,6 kilograma, što je više od 45 puta više od ograničenja postavljenog sporazumom iz 2015. godine. Među ovim zalihama Iran ima oko 408,6 kilograma urana obogaćenog do 60 posto, što je vrlo blizu 90 posto potrebnih za nuklearnu bojevu glavu.

Prema definiciji IAEA-e sa sjedištem u Beču, zemlja sada teoretski ima dovoljno materijala od kojeg bi se nakon dodatnog obogaćivanja moglo napraviti desetak nuklearnih bombi. Iran je uvijek negirao ambiciju razvoja nuklearnog oružja, no razine obogaćivanja daleko premašuju bilo kakvu civilnu svrhu, a IAEA tvrdi da Iran ometa inspektore pri posjetima nuklearnim lokacijama.

Times of Israel u nastavku teksta donosi popis ključnih iranskih nuklearnih postrojenja koja su, barem službeno, pod redovitim nadzorom inspektora UN-a za nuklearnu energiju.

Postrojenja za obogaćivanje urana

Natanz: Smješten oko 250 kilometara južno od Teherana, glavno je iransko postrojenje za obogaćivanje urana, dobro utvrđeno bunkerima, čije je postojanje prvi put otkriveno 2002. godine.

Natanz ima gotovo 70 kaskada centrifuga u svoja dva postrojenja za obogaćivanje, od kojih se jedno nalazi pod zemljom. Kaskada je niz centrifuga, strojeva koji se koriste u procesu obogaćivanja urana. U travnju 2021. godine ovo postrojenje oštećeno je u napadu za koji je Iran tvrdio da se radi o izraelskoj sabotaži.

U petak je izraelska operacija pogodila "srce iranskog programa za obogaćivanje urana", ciljajući atomsko postrojenje u Natanzu i nuklearne znanstvenike, izjavio je izraelski premijer Benjamin Netanyahu. Čelnik IAEA-e Rafael Grossi potvrdio je kako je Natanz bio među metama.

Fordo: Tajno izgrađen ispod planine u blizini svetog grada Qoma u središnjem dijelu zemlje, što je bilo protivno rezolucijama Ujedinjenih naroda, Fordo je prvi put javno otkriven 2009. godine.

Prvotno je opisan kao postrojenje izgrađeno pod zemljom radi zaštite od mogućih zračnih napada, ali Iran je kasnije priznao kako se radi o postrojenju za obogaćivanje urana s kapacitetom za smještaj oko 3000 centrifuga.

Godine 2023. u postrojenju Fordo pronađene su čestice urana obogaćene do 83,7 posto, za koje je Iran tvrdio da su rezultat "nenamjernih fluktuacija" tijekom procesa obogaćivanja.

Pretvorba urana i istraživački reaktori

Isfahan: U postrojenju za pretvorbu urana u Isfahanu u središnjem Iranu sirovi uran obrađuje se u uranov tetrafluorid (UF4), a potom u uranov heksafluorid (UF6), plin koji služi kao sirovina za centrifuge. Postrojenje je industrijski testirano 2004. godine nakon završetka gradnje.

U isfahanskom centru nalazi se i postrojenje za izradu nuklearnog goriva, koje je otvoreno 2009. godine, a proizvodi niskoobogaćeno gorivo za korištenje u nuklearnim elektranama. U srpnju 2022. godine Iran je objavio planove za izgradnju novog istraživačkog reaktora na tom mjestu.

Arak: Radovi na istraživačkom reaktoru Arak, na rubu sela Khondab, započeli su 2000-ih godina, ali su zaustavljeni prema uvjetima sporazuma iz 2015. godine. U međuvremenu, Iran je obavijestio IAEA-u o planovima za puštanje reaktora u rad do 2026. godine. Ovaj istraživački reaktor službeno je bio namijenjen proizvodnji plutonija za medicinska istraživanja, a na lokaciji postoji i postrojenje za proizvodnju teške vode.

Teheran: Teheranski centar za nuklearna istraživanja ima reaktor koji su 1967. godine isporučile Sjedinjene Američke Države za proizvodnju medicinskih radioizotopa.

Nuklearne elektrane u izgradnji i pogonu

Bušehr: Jedina iranska nuklearna elektrana nalazi se u južnom lučkom gradu Bušehru, izgrađena je uz pomoć Rusije, počela je raditi manjim kapacitetom 2011. godine prije nego što je priključena na nacionalnu električnu mrežu 2012. godine. Rusija i dalje dostavlja nuklearno gorivo za ovu elektranu, koja ostaje pod kontrolom IAEA-e.

Jedna njemačka kompanija započela je izgradnju elektrane s kapacitetom od 1000 megavata, ali je projekt zaustavljen nakon Islamske revolucije 1979. godine. Moskva ga je kasnije dovršila.

Darkhovin i Sirik: Krajem 2022. godine Iran je započeo izgradnju elektrane od 300 megavata u Darkhovinu, na jugozapadu zemlje. Početkom 2024. također je započeo radove u Siriku, na obali Hormuškog tjesnaca, na novom kompleksu od četiri elektrane ukupne snage 5000 megavata.