IZA SLUŽBENOG opravdanja napada na iranski nuklearni program, koji Izrael smatra egzistencijalnom prijetnjom, skriva se širi cilj izraelskog premijera Benjamina Netanyahua – promjena režima u Teheranu.

Nada se da bi dosad nezabilježeni udari na iranske ciljeve mogli potaknuti lančanu reakciju koja bi dovela do nemira i konačnog pada Islamske Republike. Jučer navečer poručio je: "Došlo je vrijeme da se iranski narod ujedini oko svoje zastave i povijesne baštine, i izbori za slobodu od zlog i represivnog režima." Mnogi Iranci već su duboko nezadovoljni stanjem u zemlji – od lošeg gospodarstva i gušenja slobode govora, do kršenja prava žena i manjina.

Napadi bi mogli dodatno ojačati režim

Izraelski udari, koji su pogodili i naseljena područja Teherana i drugih gradova, ozbiljno prijete iranskom vrhu. Poginuli su visoki zapovjednici Revolucionarne garde, uključujući šefa stožera iranskih oružanih snaga. Odmazda nije izostala – Iran je objavio da je pogodio "desetke ciljeva, vojnih središta i zračnih baza".

Nakon iranskih raketnih napada, Netanyahu je zaprijetio: "Ovo nije kraj. Udarci će se nastaviti." Moguće je da će Izrael ciljati i druge istaknute osobe režima, računajući da bi to moglo uzdrmati sustav i otvoriti prostor za pobunu. Ali to je kockanje – i to ozbiljno.

Ne postoje dokazi da bi ovakvi napadi mogli izazvati pobunu, a čak i ako bi se to dogodilo, ishod je vrlo neizvjestan. Najveću moć u Iranu imaju oni koji kontroliraju vojsku i gospodarstvo – tvrdolinijaši u Revolucionarnoj gardi i druge neizabrane institucije. Njima ne treba državni udar – oni već vladaju. I mogli bi povesti zemlju u još agresivnijem smjeru.

Druga moguća posljedica je potpuni kolaps režima i kaos u zemlji s više od 90 milijuna stanovnika, što bi izazvalo ogroman udarac za cijeli Bliski istok.

Tko bi uopće preuzeo vlast u Iranu?

Izrael očito priželjkuje smjenu režima koju bi predvodile njima bliske snage – ali tko bi to zapravo bio? Iranska oporba je razjedinjena i bez zajedničkog plana. Nakon velikih prosvjeda 2022., poznatih kao pokret "Žena, život, sloboda", pokušalo se formirati široki savez protiv Islamske Republike. No suradnja je brzo propala zbog nesuglasica oko vodstva i buduće strukture vlasti.

Jedan od kandidata koji se često spominje je Reza Pahlavi, sin svrgnutog šaha, koji živi u egzilu i pokušava pridobiti međunarodnu podršku. Posjetio je i Izrael. Iako ima podršku dijela Iranaca, još uvijek nije jasno može li mobilizirati širu potporu.

Tu je i skupina Mudžahedin-e-Khalq (MEK), koja se također zalaže za svrgavanje režima, ali se protivi povratku monarhije. MEK je 1980-ih prebjegao u Irak i borio se uz Saddama Husseina protiv Irana, zbog čega su i danas omraženi među mnogim Irancima. Unatoč vezama s ljudima bliskima Donaldu Trumpu, njihova moć je oslabila.

Postoje i druge političke struje – od zagovornika sekularne demokracije do onih koji žele parlamentarnu monarhiju – no nema jasnog i snažnog lidera koji bi bio realna alternativa režimu. Iako se još uvijek analizira razmjer napada od petka, tijekom prošlogodišnjih sukoba nije bilo naznaka da su Iranci doživjeli izraelske napade kao priliku za rušenje vlasti. No šteta tada nije bila ni blizu ove razine.

A što Iran želi?

Unatoč raketiranju ciljeva u Izraelu, Teheran nema mnogo dobrih opcija. Neki analitičari smatraju da bi najpametniji izlaz bio povratak pregovorima sa SAD-om i deeskalacija sukoba. No to bi iranski vrh mogao doživjeti kao priznanje poraza.

Druga je opcija nastavak odmazde. To je i najvjerojatniji scenarij, jer su iranski čelnici to obećali svojim pristašama. No daljnji napadi na Izrael mogli bi izazvati još žešće odgovore.

U prošlosti je Teheran prijetio i američkim bazama i interesima u regiji, ali izravni napad na SAD bio bi vrlo riskantan i sigurno bi uvukao Washington u sukob – što Iran svakako želi izbjeći.

Za obje strane ovo je igra visokog rizika, s posljedicama koje se ne mogu unaprijed predvidjeti.