LJUBAV igra ključnu ulogu u emocionalnom razvoju djeteta. Ako dijete ne osjeti da je istinski voljeno, to može ostaviti duboke posljedice na njegovo mentalno zdravlje i sposobnost uspostavljanja odnosa u odrasloj dobi. Bez osjećaja prihvaćenosti i pažnje, dijete često razvija obrambene mehanizme koji se kasnije pretvaraju u obrasce ponašanja poput povlačenja, nepovjerenja i emocionalne nesigurnosti.

Iako te rane nastaju rano, stručnjaci ističu da nisu trajne – s vremenom i svjesnim radom na sebi moguće je prepoznati te obrasce i mijenjati ih. U nastavku su osobine i navike koje se najčešće javljaju kod odraslih koji se u djetinjstvu nisu osjećali voljenima, prema mišljenju raznih psihologa i drugih stručnjaka.

Emocionalna distanca i pretjerana samostalnost

Kako ističe savjetnica Sidhharrth S. Kumaar, odrasli koji se nisu osjećali voljenima u djetinjstvu često u odnosima održavaju emocionalnu distancu jer se boje ranjivosti i odbacivanja. Navikli su se oslanjati isključivo na sebe, vjerujući da ne mogu računati na druge kada je riječ o emocionalnim potrebama. Prema Harvard Review of Psychiatry, emocionalno zlostavljanje u djetinjstvu najsnažnije predviđa emocionalnu disfunkciju jer ometa razvoj sposobnosti regulacije emocija i zdravih odnosa u odrasloj dobi, piše YourTango.

Sumnja u ljubav i njezine namjere

Ljudi koji nisu doživjeli istinsku ljubav kao djeca često kasnije teško prihvaćaju ljubav bez sumnje. Kumaar objašnjava da čak i kada se netko prema njima odnosi s iskrenom pažnjom, oni to mogu doživjeti sa zadrškom, pitajući se zaslužuju li tu ljubav ili kada će im biti oduzeta. Taj unutarnji strah vodi do samosabotiranja odnosa, izbjegavanja bliskosti i održavanja prevelike neovisnosti kao oblika samoočuvanja.

Nesigurnost u emocionalnim odnosima

Psihologinja dr. Tarra Bates-Duford naglašava da odrasli koji nisu doživjeli dosljednu ljubav u djetinjstvu često imaju teškoće s emocionalnom sigurnošću. To uključuje probleme s povjerenjem, poteškoće u stvaranju dubokih odnosa i veću sklonost mentalnim tegobama. Prema istraživanjima, emocionalno zanemarivanje narušava osnovni zaštitni odnos između djeteta i roditelja, a to dugoročno utječe na razvoj slike o sebi i sposobnost regulacije stresa.
Ovi obrasci ponašanja ne moraju ostati trajni.

Uz stručnu podršku i rad na sebi, moguće je razviti zdravije odnose i osjećaj unutarnje sigurnosti - bez obzira na iskustva iz djetinjstva.