KADA je hitna pomoć dovezla Jima Ashworth-Beaumonta u londonsku bolnicu King's College, nitko mu nije davao velike šanse. Vraćao se biciklom kući kada ga vozač kamiona, skrećući ulijevo, nije primijetio. Kotači teškog vozila doslovno su mu otvorili torzo, probili pluća i prepolovili jetru. U nesreći mu je otkinuta i desna ruka. Tjednima kasnije, u srpnju 2020., Ashworth-Beaumont vidio je fotografiju svog otkinutog uda. Kaže da mu je to pomoglo da se pomiri s gubitkom. „Moja ruka nije izgledala loše“, rekao je. „Bilo je kao da mi maše za zbogom", dodao je.

Ashworth-Beaumont, prenosi Guardian, iznimno vitalan i vedar bivši kraljevski marinac, proveo je šest tjedana u induciranoj komi dok su se kirurzi borili da mu spase život. No, dok je ležao na cesti, jedina misao bila mu je da umire. Nije stigao ni razmisliti o nevjerojatnoj ironiji sudbine. Naime, nakon vojne karijere, ovaj 59-godišnjak studirao je protetiku i ortotiku, specijaliziravši se za pomoć pacijentima s izradom i ugradnjom pomagala poput umjetnih udova. „Sada sam ja bio pacijent“, kaže.

Revolucija u protetici

Iako je spašavanje njegovih vitalnih organa bio prioritet, plastični kirurg Edmund Fitzgerald O'Connor imao je poseban interes za gubitak udova. Godinama je tražio savršenog kandidata za radikalni zahvat poznat kao osteointegracija (OI). Umjesto tradicionalnog ležišta koje se navlači preko preostalog dijela uda, ova metoda uključuje ugradnju titanskog implantata izravno u kost. Na taj implantat, koji viri iz tijela, proteza se pričvršćuje jednostavno poput objektiva na fotoaparatu.

Ova tehnologija pacijentima nudi puniji opseg pokreta i bolju kontrolu, čineći da proteza postane dio tijela, a ne nezgrapan dodatak. Fitzgerald O'Connor bio je uvjeren da bi tisuće pacijenata mogle imati koristi od OI. Ashworth-Beaumont, sa svojim profesionalnim znanjem i otpornošću, bio je idealan kandidat.

„Nisam mogao zamisliti boljeg kandidata“, kaže Fitzgerald O'Connor. „Razgovor je počeo u mojim mislima onog dana kada je došao, ali nisam mu namjeravao to spomenuti dok nisam saznao da će preživjeti.“ 

Od slučajnog otkrića do bioničke ruke

Osteointegracija se temelji na procesu otkrivenom slučajno 1950-ih, kada je švedski znanstvenik Per-Ingvar Brånemark primijetio da se titan stapa s kosti i ne može ukloniti. To je otkriće prvo dovelo do modernih zubnih implantata, a kasnije su njegov sin Rickard i on dizajnirali veće implantate za udove. Prvi takav zahvat izveden je 1990. godine.

Tehnika je izazvala podijeljene reakcije, no neki su kirurzi, poput Munjeda Al Muderisa u Australiji, prepoznali njezin potencijal. Al Muderis je razvio vlastiti uređaj i danas je jedan od najvećih zagovornika tehnike, nudeći je čak i djeci i žrtvama vaskularnih bolesti. On kombinira OI s postupkom nazvanim ciljana mišićna reinervacija (TMR), koji preusmjerava presječene živce na druge mišiće. To omogućuje pacijentima da kontroliraju protezu mislima, šaljući signale iz mozga preko elektroda do motora u umjetnom udu. „Nevjerojatno je jer je prijenos trenutan“, kaže Al Muderis. 

Put do oporavka

Nakon buđenja iz kome, Ashworth-Beaumont se suočio s teškom stvarnošću. „Profesionalno sam znao te stvari, ali tek kad prvi put pokušate pomaknuti rame, a ništa se ne dogodi, shvatite koliko je to ozbiljno.“ Odlučan da se vrati poslu, prvo je dobio standardnu mehaničku ruku s kukom. „Radi, ali tehnologija postoji stotinama godina“, objašnjava.

Ležište, koje mora čvrsto prianjati uz tijelo, bilo je neudobno i ograničavalo je pokrete. Frustriran, novcem od sudske nagodbe i donacija, privatno je nabavio napredniju električnu ruku vrijednu više od 100.000 funti. Iako mu je omogućila više, teška ruka i neudobno ležište dodatno su istaknuli nedostatke tradicionalnog pristupa. Osteointegracija se činila kao jedino pravo rješenje. „Gotovo da to smatram dužnošću - istraživati mogućnosti“, rekao je.

Prepreke i kontroverze

Unatoč potencijalu, OI nije bez rizika. U ranom ispitivanju u Velikoj Britaniji kasnih 90-ih, neki su pacijenti doživjeli lomove implantata i infekcije. Gemma Trotter, jedna od sudionica, iskusila je „najboljih devet godina života“ prije nego što su počeli problemi koji su trajali više od desetljeća. Iako se stopa uspješnosti značajno poboljšala, tehnika je i dalje skupa i slabo dostupna unutar javnog zdravstva poput britanskog NHS-a.

Zagovornici tvrde da bi OI dugoročno uštedio novac smanjenjem troškova za stalnu izradu novih ležišta i održavanje. Ipak, nedostatak obučenih stručnjaka i resursa ostaju glavne prepreke. Prošlog prosinca, britansko regulatorno tijelo Nice preporučilo je korištenje OI unutar NHS-a, ali samo pod strogim uvjetima, što u praksi nije promijenilo dostupnost.

Novi početak

U listopadu 2024., nakon dugih odgoda, Ashworth-Beaumont je konačno operiran. U kost nadlaktice ugrađen mu je Integrum implantat. Nekoliko mjeseci kasnije, bio je spreman za svoju novu ruku. Povezivanje proteze izravno na implantat donijelo je nevjerojatnu promjenu. „Izašao sam na večeru s Keri za rođendan i pravilno koristio nož i vilicu“, kaže. „Osjećam se sposobnije kao pojedinac.“

U ožujku je dobio svoju punu bioničku ruku. Bez ležišta i remena, njegova silueta ponovno je postala simetrična. Motori su zujali dok je testirao nove zglobove, podižući ruku iznad glave prvi put nakon nesreće. „Ovo je stvarno dobro“, rekao je, podižući sitan vijak s radnog stola. Usisavanje kuće postalo je privilegija.

Pet godina nakon nesreće, Ashworth-Beaumont svjestan je ograničenja zdravstvenog sustava, ali i vlastite preobrazbe. Povratak poslu u NHS-u smatra svojim najvećim postignućem. Njegovo iskušenje zauvijek je promijenilo njegov odnos s pacijentima. „Bio sam prilično emotivan nakon prvih nekoliko sastanaka“, priznaje. „Stvarno sam znao kako se osjećaju.“