U DANAŠNJEM ubrzanom i digitaliziranom svijetu djeca se nose s emocionalnim izazovima kao nikada dosad. Pritisci u školi i društvu, poremećene rutine uzrokovane pandemijom, prekomjerna stimulacija s ekrana i obiteljski stres stvaraju "savršenu oluju" koja opterećuje mlade umove. Dok se djetinjstvo nekada smatralo bezbrižnim razdobljem, današnji mladi sve češće doživljavaju emocionalnu iscrpljenost, piše Times of India.

Stručnjaci ističu da su otvorena komunikacija, postavljanje granica i davanje prioriteta mentalnom zdravlju ključni za odgoj generacije koja će emocionalno napredovati, a ne samo postizati akademske uspjehe.

Tiha kriza mentalnog zdravlja

Emocionalna iscrpljenost kod djece nije samo prolazna faza, već ozbiljan problem koji zahtijeva pažnju. Iako život učenika zamišljamo kao vrijeme ispunjeno istraživanjem i energijom, stvarnost je često drugačija. Iza nasmiješenih lica krije se generacija koja nije samo umorna, već emocionalno iscrpljena.

Današnji učenici žive u kulturi "stalne uključenosti", nakon škole slijedi učenje do kasno u noć, vikendi ispunjeni aktivnostima i "slobodno vrijeme" provedeno na društvenim mrežama. U kombinaciji s iznimno visokim akademskim standardima stvara se generacija koja je na rubu snaga.

Dodatan problem je što se emocionalna iscrpljenost često pogrešno tumači kao lijenost, nedostatak discipline ili loše upravljanje vremenom. U stvarnosti, to je znak da su učenici preopterećeni i da im nedostaje podrška.

Što roditelji mogu učiniti?

Govoreći o tome kako roditelji mogu svjesno reagirati, dr. Koneru Lakshman Havish, potpredsjednik Sveučilišta KL, dao je tri ključna savjeta.

"Prvo, moramo razumjeti da je emocionalni umor stvaran i valjan. Umjesto da uspjeh promatramo i mjerimo samo u smislu ocjena i postignuća, moramo uzeti u obzir mentalno blagostanje i otpornost", savjetuje. Naglašava važnost stvaranja sigurnog okruženja u kojem djeca mogu otvoreno razgovarati bez straha od osude.

"Drugo, granice su važne. Potaknite vrijeme bez tehnologije, adekvatan san i trenutke igre ili mirovanja. To nisu luksuzi, to su osnove za emocionalnu ravnotežu", ističe Havish. Dodaje kako bi i škole trebale razmisliti o smanjenju opterećenja i integraciji socijalno-emocionalnog učenja u kurikulum.

Kao posljednji savjet navodi važnost primjera. "Učenici trebaju uzore koji sami pokazuju ravnotežu. Odrasli koji pokazuju ranjivost, postavljaju zdrave granice i cijene emocionalno zdravlje mogu učenicima dati dopuštenje da čine isto", zaključuje.

Ovo doba emocionalnog umora poziv je na uzbunu. To nije znak slabosti učenika, već sustava koji je preopterećen. Prepoznavanje problema prvi je korak prema izgradnji generacije koja ne samo da postiže uspjehe, već i istinski napreduje.