VIŠE od tri i pol godine od početka rata, Rusija sve snažnije bombardira ukrajinske gradove, zadržavajući prednost na istočnom bojištu, iako je daleko od značajnog proboja. S druge strane, Ukrajina uspješno gađa ruske rafinerije duboko unutar zemlje i mogla bi dobiti rakete većeg dometa od Trumpove administracije, koja je nakon neuspješnog summita s Putinom na Aljasci više usredotočena na mirovne pregovore u Gazi.

Iako se ovi događaji naizgled ne čine presudnima, Nigel Gould-Davies, viši suradnik za Rusiju i Euroaziju pri Međunarodnom institutu za strateške studije i bivši britanski veleposlanik u Bjelorusiji, smatra da oni signaliziraju veliku promjenu.

Prema njegovim riječima, vanjskopolitički neuspjesi i ekonomski izazovi doveli su Rusiju u škripac, što je "prisiljava da ubrza svoju teoriju pobjede - vojno iscrpiti Ukrajinu i politički nadživjeti Zapad - prije nego što se prozor za pobjedu zauvijek zatvori." U intervjuu za New York Magazine objašnjava zašto vjeruje da Zapad u budućnosti ima veliku prednost nad Putinom.

Tvrdite da vrijeme možda više nije na strani Rusije. Zašto tako mislite?

Prvo bih pogledao nove događaje i unatrag analizirao temeljne uvjete koji tjeraju Rusiju da se ovako ponaša. Primjećujemo iznenadnu i vrlo upečatljivu eskalaciju upada dronova, pa čak i borbenih zrakoplova. To nije potpuno novo, ali njihov opseg jest.

Druga stvar je iznenadno intenziviranje napada dronovima i projektilima na velike gradove, posebno na energetsku infrastrukturu. Opet, nije novo, ali opseg je bez presedana.  To me navelo na razmišljanje o stanju Rusije u cjelini. Postoje stvarni dokazi da su elite sada zabrinutije i tjeskobnije nego ikada od početka rata.

Koji su to vanjski uvjeti?

Cijele prošle godine Putin je čekao Trumpov povratak. Rusija se radovala suradnji s Trumpom, nadajući se da će on donijeti temeljnu promjenu u američkoj politici - da bi Amerika mogla napustiti Ukrajinu, možda čak i Europu, te ublažiti ili ukinuti sankcije. 

No, nakon devet mjeseci turbulentne diplomacije, Amerika je u konačnici razočarala Putinove nade. To je potvrdio i zamjenik ministra vanjskih poslova Rjabkov, koji je rekao da se "duh summita na Aljasci sada raspršio".

Iako se Putin i Trump i dalje međusobno hvale.

Ako pogledate Trumpova djela, a ne riječi - bilo je teških trenutaka, poput sastanka sa Zelenskim u veljači i privremenog zaustavljanja obavještajne podrške. Ali sada se taj odnos čini obnovljenim, SAD i dalje pruža važnu obavještajnu pomoć i oružje, iako ga sada prodaje umjesto da ga daje.

Drugi dio priče je da Europa sada pojačava svoje napore. Najvažnija posljedica NATO summita u Haagu bila je obveza gotovo svih članica da do 2035. godine troše 5 posto BDP-a na obranu. Budući da je europski BDP oko 10,6 puta veći od ruskog, posljedice su ogromne.

Što to znači u praksi?

Postoji snažan argument da je željezni zakon povijesti da u sukobima velikih sila ratove na kraju dobiva bogatija strana. Ako Europa nastavi ovo smatrati sukobom koji uključuje njezine vitalne interese, ima materijalni kapacitet da nadmaši i porazi Rusiju. Ako sjedite u Kremlju i gledate brojke, vidite spori tsunami masovnog povećanja europske obrambene potrošnje.

Čak i da Europa dosegne samo 3 posto, Rusija bi morala potrošiti 30 posto svog BDP-a samo da bi održala korak. To je zapanjujuće i znatno više od onoga što je Sovjetski Savez trošio tijekom Hladnog rata. Tome treba dodati i sve veće probleme koji muče rusko gospodarstvo te činjenicu da Kina, iako pruža ekonomsku pomoć, ne osigurava financije koje su Rusiji očajnički potrebne.

Zašto je Putin bio tako agresivan i prije, kada se vjerojatno nije osjećao stjeranim u kut?

U posljednjih nekoliko tjedana vidjeli smo značajnu promjenu u intenzitetu napada, neusporedivu do sada. Upečatljivo je da Rusija ni u jednom trenutku nije nagovijestila spremnost na kompromis. Postojala je neka vrsta drskosti, čak i tijekom pregovora. Gotovo postoji osjećaj da Rusija pokazuje da neće kompromitirati čak i dok traži ustupke od Sjedinjenih Država. To nije racionalno na način koji bismo mi razumjeli.

Rusko gospodarstvo je prkosilo očekivanjima. Zašto ste sigurni da je ovaj put drugačije?

Točno je da se gospodarstvo nije urušilo, ali to je pogrešan test za učinak sankcija. Gospodarstva se gotovo nikada ne urušavaju. Postojala su dva izvora rasta: ogroman vanjski suficit zbog rasta cijena energije i pada uvoza, te ogroman porast vojne potrošnje. Oba izvora sada presušuju.

Rusko gospodarstvo praktički stagnira, a nemilitarizirani sektor je prestao rasti. Sada vidimo konvergenciju fenomena koje prije nismo: najviše realne kamatne stope na svijetu, otpuštanja u nemilitarnim poduzećima, pa čak i bonovi za hranu za umirovljenike u nekim regijama. Najbolji ekonomski umovi u Rusiji najviše su zabrinuti.

Rekli ste da bogatija strana uvijek pobjeđuje. Ali SAD je izgubio u Vijetnamu.

To su bili sukobi velikih sila protiv malih, gdje je ravnoteža odlučnosti nadoknadila ravnotežu resursa. Amerika je zaključila da obrana Južnog Vijetnama nije vitalni interes. Europa situaciju s Ukrajinom vidi drugačije.

Svi razumiju da ovaj rat nije samo o Ukrajini. Ako Rusija pobijedi, predstavljat će još veću prijetnju europskoj sigurnosti. Rusija to nikada nije ni pokušala sakriti. Stoga ovo nije poput Vijetnama; za Europu su ulozi egzistencijalni. Ono što Rusija sada mora učiniti jest preokrenuti ravnotežu odlučnosti - zastrašiti i podijeliti Europu.

Koji je najbolji scenarij za Putina s dronovima u europskom zračnom prostoru?

Nada se da će neke zapadnoeuropske države biti zastrašene perspektivom eskalacije. Ne vidim da se to događa. Činjenica da to nije sjajna strategija sugerira određeni stupanj očaja. Slično je i s kampanjom sabotaže diljem Europe.

Time Rusija ističe prijetnju koju predstavlja i daje nam priliku da poboljšamo svoju otpornost. Pokazuje nam što može učiniti unaprijed. Nisam siguran da je Kremlj to dobro promislio.

Što mislite da će se sljedeće dogoditi?

Prilično sam siguran da će se rusko testiranje naše tolerancije na upade nastaviti, pa čak i eskalirati, sve dok djelima, a ne samo riječima, ne pokažemo da to nećemo tolerirati. Neizbježno se ljudi vraćaju na ono što je Turska učinila 2015.

Ruski avion bio je u turskom zračnom prostoru 17 sekundi i srušen je. Nikada se više nije dogodilo. Ako je jedini način da zaustavite ulazak stvari u vaš zračni prostor da ih srušite, onda je to ono što morate učiniti. Inače, to postaje spora, postojana invazija vašeg zračnog prostora.