PRIJE više od trideset godina, 1989., američka vlada šokirala je svijet uhićenjem stranog vođe - panamskog diktatora Manuela Noriege. Danas, dok se priprema pravna bitka protiv venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura, upravo bi slučaj Noriega mogao poslužiti kao ključni putokaz za tužitelje, odvjetnike i suce, piše CNN.

Paralele između dvojice vođa su očite. Kao i Maduro, Noriega je bio optužen za vođenje masovne operacije krijumčarenja droge u SAD te je uhićen tijekom vojne intervencije u vlastitoj zemlji. Njegovi odvjetnici odmah su krenuli u agresivnu obranu, tvrdeći da je administracija predsjednika Georgea H.W. Busha prekršila međunarodno pravo invazijom na Panamu i njegovim uhićenjem. Ključni argument obrane bio je i pozivanje na imunitet koji uživa kao šef strane države.

Pravni stručnjaci očekuju da će se Madurova obrana oslanjati na slične argumente. Steve Vladeck, pravni analitičar CNN-a i profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta Georgetown, smatra kako će Maduro "vjerojatno iznijeti niz značajnih prigovora tužiteljstvu" po uzoru na Noriegu.

Slučaj će, dodaje viši pravni analitičar CNN-a Elie Honig, vjerojatno uključivati "nove ustavne i međunarodne pravne argumente" koji bi mogli privući neka od najvećih imena kaznene obrane. "Zaista smo vidjeli vrlo malo sličnog ovome", istaknuo je Honig u subotu.

Zašto Noriegina obrana nije uspjela?

Međutim, Noriegini argumenti na kraju su propali. Osuđen je 1991. na 40 godina zatvora. Ključni razlog neuspjeha njegove obrane, kako je u subotu istaknuo Clark Neily iz libertarijanskog instituta Cato, bio je taj što su američki sudovi "odbili razmotriti zakonitost same invazije".

"Savezni sudovi su smatrali da način na koji je optuženik doveden pred američki sud - čak i silom, čak i s tuđeg tla - ne poništava kaznenu nadležnost", napisao je Neily. Stoga, ako Maduro pokuša tvrditi da je nezakonito doveden u SAD, sudska praksa već nudi odgovor zašto mu se i dalje može suditi.

Pitanje imuniteta kao ključni izazov

U slučaju da budu morali pravdati Madurovo uhićenje, tužitelji bi se mogli pozvati na kontroverzni memorandum Williama Barra iz 1989., koji tvrdi da predsjednik SAD-a ima "inherentnu ustavnu ovlast" narediti uhićenja u stranim zemljama, čak i ako to krši međunarodno pravo. Ipak, Vladeck upozorava da će pravi test za tužitelje biti pitanje imuniteta. "Teži izazovi za tužitelje bit će Madurovi argumenti da ima pravo na neku vrstu imuniteta", rekao je, "bilo zato što je bio 'šef države' Venezuele ili zato što, čak i ako nije bio, svi njegovi navodni zločini proizlaze iz službenih djela provedenih s vladinim ovlastima."

U slučaju Noriega, sudovi su se oslonili na odluku izvršne vlasti koja ga nije priznavala kao šefa Paname. To je ključna razlika, jer ostaje vidjeti hoće li se taj presedan primijeniti i na Madura, kojeg je američko Ministarstvo pravosuđa u subotnjoj optužnici nazvalo "de facto, ali nelegitimnim vladarom" Venezuele. Zbog svega toga, Vladeck zaključuje da "optužnica neće biti laka pobjeda", a to se "posebno odnosi na optužbe protiv samog Madura".

Slučaj Noriega

Noriegino uhićenje uslijedilo je nakon kratkog rata između dviju zemalja, u kojem su panamske snage brzo poražene. Noriega se potom sklonio u veleposlanstvo Vatikana, gdje je ostao 11 dana. Na kraju je nagovoren da izađe nakon primjene "psihološkog ratovanja", koje je uključivalo neprekidno puštanje glasne rock-glazbe, među ostalim pjesama bendova The Clash, Van Halen i U2. Nakon toga je prebačen u SAD, gdje je osuđen za kaznena djela povezana s drogom.

Desetljećima blizak saveznik Sjedinjenih Država, Noriega je pao u nemilost zbog bliskih veza s kolumbijskim kartelom droge iz Medellína. Tom malenom srednjoameričkom državom Noriega je vladao čvrstom rukom, a uspon u vojnoj karijeri počeo je kao sudionik u državnom udaru 11. listopada 1968. protiv predsjednika Arnulfa Ariasa.

Optuživali ga da je "sociopat" i "hladni diktator"

Novi vojni zapovjednik general Omar Torrijos imenovao ga je godinu dana poslije na čelo zloglasne obavještajne službe G2. Smatra se da je u to vrijeme bio unovačen kao suradnik američke Središnje obavještajne agencije (CIA), koja je tada bila vrlo prisutna kako bi nadzirala Panamski kanal.

Nakon smrti Torrijosa u misterioznoj avionskoj nesreći 1981., Noriega, kojemu su poslije pripisali odgovornost za nesreću, postao je moćan čovjek Paname. Godine 1983. bio je promaknut u generala, zapovijedao je nacionalnom gardom i de facto vladao zemljom u kojoj su se smjenjivali predsjednici daleko manje moćni od njega.

Tijekom tih godina živio je u raskošnoj rezidenciji s minijaturnim zoološkim vrtom, privatnim casinom i plesnom dvoranom. Optuživali su ga da je "sociopat" i "hladni diktator", a Noriega je vladao represijom u zemlji, dok je novac prebacivao u Europu.

Umro od tumora na mozgu

Preokret je nastupio 1987. kada su masovne manifestacije protiv korupcije i za više demokracije potresale Panamu. Američka vlada tada ga je napustila, a u veljači 1988. bio je optužen za trgovinu drogom u SAD-u. Nakon uhićenja odveden je u Miami i osuđen na 40 godina zatvora.

U američkom zatvoru proveo je 21 godinu te je u travnju 2010. bio izručen Francuskoj gdje je bio osuđen na sedam godina zatvora zbog pranja novca narkomafije iz Kolumbije u francuskim bankama. Umro je 2017. od tumora na mozgu u 83. godini života.