IDEJA o osobnostima "tipa A" i "tipa B" široko je rasprostranjena, od stereotipa na radnom mjestu do internetskih memova. Te se oznake sve češće, u popularnoj psihologiji, prenose i na roditeljstvo: dio roditelja preferira strogu strukturu i organizaciju, dok drugi biraju opušteniji i spontaniji pristup. No sve se više govori i o trećem, neformalno nazvanom stilu koji se ne uklapa u te dvije etikete - roditeljstvu "tipa C", piše HuffPost.

Što je roditeljstvo "tipa C"?

Stručnjaci objašnjavaju što se pod tim izrazom obično misli. "Roditelj 'tipa C' je roditelj koji namjerno teži dovoljno dobrom, a ne savršenom", izjavila je za HuffPost Susan Groner, autorica i osnivačica The Parenting Mentora. "Ovaj pristup prepoznaje da djeca ne napreduju zato što sve ide glatko. Ona napreduju zato što se osjećaju sigurno, viđeno i podržano, čak i kada su stvari neuredne - bilo da je to kuhinja, igračke ili čak vrijeme za spavanje."

Iako roditelji "tipa C" vjeruju u rutine i očekivanja, svjesni su da život nije uvijek predvidljiv. "Večera može biti planirana, ali ako dijete doživi slom nakon dugog dana, povezanost je na prvom mjestu", rekla je Groner. "Odjeća koja nije u košari za rublje nije toliko važna kao prijeko potrebno vrijeme za maženje." Ovaj stil daje prednost emocionalnoj prisutnosti ispred besprijekorne izvedbe i stroge kontrole, s ciljem odgoja otporne i emocionalno sigurne djece.

"To je neka vrsta nove popularne riječi za roditeljstvo koje nije previše strogo, ali ni previše opušteno - neki bi čak rekli da je to 'zlatna sredina' u smislu pritiska i slobode", objasnila je roditeljska trenerica Kristene Geering. "To je odustajanje od ideje da roditeljstvo treba - ili čak može - biti savršeno, ali ne i potpuno odustajanje i bacanje sve strukture kroz prozor."

Usporedba s tipovima A i B

Allison McQuaid, licencirana profesionalna savjetnica, navodi da se pojam "tipa C" pojavio kao odgovor na osjećaj roditelja da se ne uklapaju ni u "tip A" ni u "tip B". "Roditelji tipa A često su strukturirani, visoko ambiciozni, organizirani i vrlo angažirani te prioritiziraju optimizaciju vremena, ishoda i resursa", rekla je. "Roditelji tipa B često su opušteniji, spontaniji i manje pod stresom zbog nereda, rasporeda ili odstupanja od planova."

Dok pristup tipa A može postati previše krut i stvarati nerealne zahtjeve, pristup tipa B može donijeti lakoću i kreativnost. "To može poticati neovisnost, ali bez dovoljno strukture djeca se mogu osjećati nesigurno u vezi s očekivanjima i granicama", dodala je Groner. Roditeljstvo "tipa C" opisuje se kao pokušaj ravnoteže između strukture i fleksibilnosti.

"Roditelj tipa C može imati rutine i sustave, ali ih se ne drži kada ne služe djetetu ili obitelji", pojasnila je Groner. "Na primjer, očekuje da se domaća zadaća obavi do određenog vremena, ali ako je dijete očito preopterećeno, zastane i preispita situaciju umjesto da forsira samo kako bi ostao u rasporedu." Umjesto toga, struktura je prilagodljiva, a ne kruta, čime se potiče samostalnost.

Geering smatra da je ovo u suštini rebrendiranje poznatih modela roditeljstva. "Dugo radim s obiteljima i ovo je u biti rebrendiranje modela 'autoritarnog' roditeljstva tipa A, 'laissez-faire' roditeljstva tipa B i 'autoritativnog' roditeljstva tipa C", rekla je. "A istraživanja prilično dosljedno pokazuju bolje ishode za autoritativno roditeljstvo."