IVAN MAMUT (28) bio je najbolji hrvatski strijelac 2023. godine. Splitski napadač tada je zabio 23 gola, čime se našao na vrhu popisa ispred imena kao što su Marko Livaja i Andrej Kramarić. Moćni, 192 centimetra visoki napadač u fantastičnoj godini bio je član malezijskog Terengganua, kamo ga je odveo put neobične karijere.

Riječ je o nogometašu koji je prošao Hajdukovu akademiju. Debi za prvu momčad ekipe s Poljuda nije upisao, već je bio na posudbama u Hrvacama i Primorcu iz Stobreča, gdje je 2016. godine zabio atraktivan gol škaricama i predstavio se hrvatskoj nogometnoj javnosti.

Juniorski nogomet, osjetljiv period svakog nogometaša, igrao je jako kratko. Umjesto toga kalio se na niželigaškim seniorskim terenima, preživljavajući čvrste duele i gaženja iskusnih nogometaša. Brzo odrastanje nastavilo se u zaprešićkom Interu i Sesvetama. Uslijedio je odlazak iz Hrvatske.

Ivan Mamut je dao intervju za Index

Prva inozemna postaja bila je rumunjska Craiova. S obzirom na to da govorimo o 2020. godini i početku pandemije korone, pokazalo se to kao zahtjevna promjena. Međutim, Mamut danas kaže kako ga je svako takvo iskustvo ojačalo i pretvorilo ga u nogometaša i osobu kakva je danas.

Period u Craiovi, s tri gola i tri asistencije te osvojenim Kupom, trajao je godinu dana jer je došao poziv FCSB-a, nasljednika kultne Steaue. Iako zvuči kao iskorak, pokazalo se to još jednim lošim iskustvom. Kontroverzni gazda kluba Gigi Becali potvrdio je status nestrpljivog predsjednika i Mamut je nakon svega 14 utakmica krenuo dalje.

Kao obećana zemlja pokazala se Malezija, država na jugoistoku Azije s 34 milijuna stanovnika. Dvije i pol godine proveo je u Terengganu FC-u kao jedan od najboljih igrača. Mogao je i ostati, kaže, ali zaželio se Hrvatske. Tada je došao poziv trenera i sportskog direktora Nikole Šafarića te je Mamut završio u Varaždinu. O svemu ovome govorio je u intervjuu za Index.

Naletio sam na vaš sjajan trenutak iz 2016. godine, kada ste kao 18-godišnjak na posudbi iz Hajduka u stobrečkom Primorcu zabili fantastičan gol škaricama protiv Mosora u Trećoj HNL Jug. Uz tu priču zanimljivo je da ste fan Zlatana Ibrahimovića, a on se takvih golova nazabijao.

Da, to je bila treća liga. Tad sam bio junior, a gotovo cijeli juniorski staž odradio sam u seniorskom nogometu, u trećoj ligi. Nagradilo me. Bila je to odlična sezona i lijep period karijere u kojem sam puno naučio, što mi je puno značilo za kasnije.

Dok su drugi igrali juniorsku ligu, ja sam bio sa seniorima u trećoj ligi, koju su tada igrali, primjerice, Hrvoje Vejić i Marko Kartelo. Iskusna imena s velikim karijerama.

Mislite li danas da vam je skok u seniorski nogomet pomogao ili odmogao?

Bio je to odličan potez. Igrač koji ide na posudbu u treću ligu mora biti jak u glavi. Moraš se boriti, davati 100 posto da bi opstao u takvom surovom i teškom nogometu.

Kako je bilo kao vrlo mlad nastupati u nižim hrvatskim ligama, s odraslim i fizički jačim suparnicima? Je li bilo grubih startova, laktarenja, gaženja?

Kako ne. U neku ruku sam i ja takav, ne dam na sebe. Nosio sam se s takvim nogometom već sa 16-17 godina. Pomoglo mi je za budućnost, nakon toga je sve bilo lakše.

Danas ste u Varaždinu, šesti u SHNL-u, ali blizu trećeg mjesta, igrali ste Europu, a čeka vas i četvrtfinale SuperSport Hrvatskog kupa. Zadovoljni?

Ostaje žal za dvije utakmice s kraja prvog dijela sezone (porazi od Istre 1:3 i Vukovara 2:0). Podbacili smo, s time da smo protiv Istre stvorili puno prilika, ali smo nesretno izgubili. S nama uvijek neke napetosti, haha. Puno je bodova za osvojiti do kraja, ne moramo se brinuti, moramo gledati sebe. Možemo završiti visokorangirani na kraju sezone.

Zašto ste se odlučili 2025. vratiti u Hrvatsku, odnosno Varaždin, pet godina nakon odlaska u inozemstvo? 

Dosta je vremena prošlo od odlaska. Nakon teške ozljede osjetio sam da se nikad neću vratiti ako se sad ne vratim. Nedostajala mi je Hrvatska, pratio sam HNL i vidio kako se prati. Ljudi su danas upućeniji u zbivanja nego što su bili kada sam igrao za Inter. Htio sam biti dio priče.

U Maleziji je bilo top, ali nitko me nije pratio iako sam zabio 25 golova. Nigdje nije lako zabiti toliko golova, ali svjestan sam da je malezijska liga slabija. Igrao sam radi sebe, tražio sam svoje mjesto pod suncem. Mogao sam ostati u Maleziji, ali dogodile su se neke stvari zbog kojih sam se vratio. Također, htio sam biti i bliže obitelji te živjeti s današnjom suprugom.

Trener Šafarić nije me morao puno nagovarati, došao sam na obostrano zadovoljstvo. Sjeli smo, popričali i nakon toga je sve bilo jasno. Sada uživam.

Dojam je da u varaždinskom klubu vlada obiteljska atmosfera.

Da, to nas krasi. Jako smo bliski, od Uprave do igrača. Viđamo se i družimo. Užitak je biti ovdje, gdje nema napetosti i pritiska.

Visoki ste 192 centimetra. Je li vas kroz karijeru pratila etiketa napadača na kojeg treba napucati loptu pa neka se on bori sa stoperima?

Konstitucijski sam takav da to treneri od mene traže, i to mi odgovara. Lopta dođe do mene, sačuvam je, odigram na vezne igrače i idemo dalje u napad.

Imate li anegdotu sa stoperima i je li vas netko od njih nesportskim potezom pokušao omesti?

Sada je drugačije jer postoji VAR koji vidi sve. U trećoj ligi je bilo puno grubih startova, ali ne mogu se sjetiti konkretne situacije, bilo je to davno. Bude manje ili više ugodnih razgovora. Duga je utakmica, svašta se događa, haha.

Golom iz penala protiv Santa Clare u pretkolu Konferencijske lige predstavili ste se varaždinskoj publici. S druge strane, u prvom kolu SHNL-a protiv Gorice pogodili ste prečku udarcem glavom na prazan gol, što su mnogi opisali kao jedan od najvećih promašaja u ligi. 

Nije bilo ugodno tako promašiti nešto. Na prvu se čini lagano za zabiti, ali naravno da nije tako. Imam dovoljno godina da se ne zamaram tko što piše i kaže. Dan ili dva mi je to bilo u glavi, zaboravio sam i krenuo dalje.

U Maleziji ste igrali utakmice pred 80-ak tisuća navijača, a u Hrvatskoj brojke nisu ni blizu takve. Kako to utječe na vas?

Na terenu ne osjetim koliko je ljudi, fokusiram se na nogomet i uživam u onome što radim. Draže mi je kada je stadion pun, ali isključen sam od toga. Više to osjetim prije utakmice i na zagrijavanju.

U Hrvatskoj se govori da je najveći pritisak igrati za Hajduk. Rođeni ste Splićanin i prošli ste nogometnu školu Hajduka. Kako vam je kao dječaku bilo igrati za Hajduk?

Hajduk je svima dolje u krvi. Svi mladići teže da dođu u Hajduk. Užitak je, iako u tim godinama nisi svjestan da igraš za Hajduk, tek kasnije shvatiš koliko je klub velik. Bilo mi je sve normalno.

Čast je igrati za takav klub, s time da i u mlađim uzrastima postoji pritisak jer se uvijek ide na pobjedu. To te gradi kao osobu za sve što te čeka u životu i karijeri. Najviše pamtim osvajanje Kupa pobjedom protiv Lokomotive.

U kadetima Hajduka trenirao vas je Igor Tudor. Kako je bilo raditi s njim na početku njegove trenerske karijere? Tad ste igrali s, primjerice, Nikolom Vlašićem, Andrijom Balićem, Ivom Grbićem, Karlom Leticom...

Bila je to generacija '96./'97. Tudoru je to bio prvi trenerski posao, nakon kojeg je prešao u prvu momčad. Bio je užitak, ali s druge strane, bili smo mladi. Došli bismo na trening i otišli kući. Nismo razmišljali o taktičkim idejama koje je Tudor uveo, prvenstveno sustavu 3-5-2 koji i danas igra.

Pokazao je da je drugačiji od ostalih trenera. Bio je osvježenje i s njim smo imali dobre rezultate. Na kraju sezone osvojili smo Kup, ali on je dotad već preuzeo prvu momčad.

Radili ste i sa Sergejom Jakirovićem, kada vas je zaprešićki Inter poslao na posudbu u Sesvete 2017. i 2018. Kako je bilo raditi s njim?

Bio mu je to prvi seniorski posao. Dobro smo radili, imali smo rezultate, ali bile su česte promjene igrača. Od svakog trenera sam naučio nešto, pa tako i od Sergeja. Karakter ti grade čak i oni kod onih kod kojih misliš da nepravedno ne igraš. Svima sam zahvalan.

Mladi bi, kada ne igraju, trebali raditi još više, to je mene vodilo kroz karijeru. Da mogu vratiti vrijeme, radio bih još više. To je ključ uspjeha.

Kako se osjećate zbog toga što ste 2016. napustili Hajduk a da niste debitirali za prvu ekipu?

Bilo je teško. Trener je tada bio Marijan Pušnik, trebao sam ići na pripreme s prvom momčadi, ali mi je istekao ugovor. Bile su dvije opcije: ostati ili otići u Inter Zaprešić. Znao sam da ću vjerojatno produljiti ugovor u Hajduku ako odem na pripreme. Bio sam svjestan jake konkurencije, možda tada nisam bio ni dovoljno dobar.

Bilo mi je bolje ići okolnim putem nego ponovno ići na posudbe. Ispostavilo se da je to bila dobra odluka. Većina igrača koji su bili ispred mene otišli su na posudbe, što nije dobro završilo.

Kako je bilo u Zaprešiću od 2016. do 2020.?

Iako u prvoj sezoni nisam igrao koliko sam očekivao, bilo je dobro. Posudba u Sesvetama i ne igranje doveli su do toga da sam pokazao inat kroz trening i izgradio karakter. Sve mi se vratilo kroz život, sve mi se dogodilo s razlogom.

Četiri godine kasnije potpisali ste za rumunjsku Craiovu, prvo kao posuđeni igrač, a godinu kasnije i kao trajni transfer. S Craiovom ste 2021. osvojili rumunjski Kup te odigrali 26 utakmica s tri gola i tri asistencije.

Otišao sam u teškom trenutku, kada je bila korona. Bio je to zahtjevan prvi odlazak u inozemstvo. Netipični uvjeti za nogometaša, pogotovo tako mladog. Da sam otišao u drugim okolnostima, dao bih puno više. Ali dobro, to je sada iza mene.

U ljeto 2021. otišli ste u FCSB, nasljednika Steaue, i ondje odigrali samo 14 utakmica. Što se dogodilo?

Odigrao sam par utakmica pa se ozlijedio i pauzirao. Kada sam se vratio, nikako nisam uspijevao uhvatiti ritam. Steaua je specifičan klub, nemaju strpljenja s igračima, a osobito napadačima. Mlad i neiskusan otišao sam u velik klub koji ne trpi pogreške i napadače koji ne zabijaju. Nisam se uspio nositi s pritiskom i to je rezultiralo mršavom statistikom i malim brojem nastupa.

Tada je već vlasnik FCSB-a bio kontroverzni Gigi Becali? Kakva iskustva imate s njim?

Dolazio je u trening-kamp, ali nismo previše komunicirali jedan na jedan. Specifična osoba bez strpljenja, zbog čega je igračima Steaue teško, pogotovo sada kada im ne ide dobro. Šteta što takav klub ima pogrešan način upravljanja. Neovisno o tome što je gazda i što financira klub, u nekim stvarima pretjeruje.

Od kolovoza 2022. do siječnja 2023. bili ste bez kluba, a onda otišli u malezijski Terengganu, gdje ste igrali od siječnja 2023. do srpnja 2025. Kako ste završili na jugoistoku Azije?

To je čudna priča. Bio sam bez kluba i pomalo umoran od Rumunjske. Želio sam biti doma, provesti vrijeme s obitelji i odmoriti se. Imao sam ponude, ali već sam znao da bih u siječnju trebao ići u Maleziju. Otišao sam na nagovor Ivice Vranješa i Tomislava Steinbrücknera, koji su ondje bili treneri. Bilo je prekrasno tijekom dvije i pol godine u Maleziji, uživao sam.

Odlazak na drugi kraj svijeta, u muslimansku zemlju s 34 milijuna stanovnika, vjerojatno je bio kulturološki šok.

Bio je šok, ali imao sam uz sebe hrvatski stožer i igrače, Balkance. Bili smo zajedno i lakše prolazili kroz dane. Način života je drugačiji, svi su smireniji. Nije užurbano kao kod nas, manje je stresa, onako kako bismo i mi trebali živjeti, ali eto, mi smo stalno pod stresom.

U Terengganu ste doživjeli tešku ozljedu Ahilove tetive. Pauzirali ste godinu i pol dana?

Dugo sam vukao ozljedu tetive jer sam igrao standardno. Nisam stao na vrijeme, a onda je bio i pogrešan tretman u klubu. Na kraju sam završio na operaciji, koja je bila kasnije nego što je trebala biti. Oduljilo se, ali uspio sam se vratiti uz dobru rehabilitaciju i moje kondicijske trenere iz Zagreba, Tomislava Čulu i Tomislava Blažanovića, s kojima radim desetak godina.

Jeste li se tijekom oporavka bojali za karijeru?

U zadnjem periodu, pred dolazak u Varaždin, svakakve su mi misli prolazile kroz glavu. No, nisam se htio predati, bio sam spreman na sve. Prevladale su pozitivne misli i sve je izašlo na dobro, kao da nikada nisam bio ozlijeđen.

Dugo nisam propustio nijedan trening. Ozljede također mogu donijeti dobro u životu. Počneš voditi brigu o zdravlju i stvarima koje se čine manje bitnima. Moraš staviti sebe na prvo mjesto i smanjiti rizik od ozljede na minimum.

Je li moguće biti profesionalni nogometaš SHNL-a bez privatnih trenera?

Nemaju ih svi, ali to bi trebalo biti normalno. Ne moraju to biti ne znam kakvi treninzi, pa da igrač bude pretreniran i umoran, ali treba raditi na prevenciji od ozljeda.

Rekli ste kako je "čudna priča" o vašem odlasku u Maleziju, gdje ste 2023. godine bili najbolji hrvatski strijelac na svijetu. Tada ste u 30 utakmica zabili 22 gola za Terengganu. Što se poklopilo te godine?

Igrali smo dobar napadački nogomet. Uživao sam u gradu i bio sam miljenik navijača, to me guralo. Kada je tako, ide te i gol. Sezona je bila super što se tiče mene, igrača, stožera i kluba.

Je li bilo ponuda nakon tako dobrog niza?

Jest, ali ostao sam jer su ostali i treneri. Standardno sam igrao i zabijao, nisam htio ništa mijenjati. Nažalost, dogodila se ozljeda Ahilove tetive, ali je na kraju sve ispalo dobro.

Planovi i ambicije?

Nakon te ozljede želim samo biti zdrav i uživati na terenu, to mi je jedino bitno, ostalim se ne opterećujem. Najveću pobjedu ostvario sam kada sam se vratio nakon ozljede. Dat ću 100 posto na svakom treningu i utakmici. Na meni je raditi i više nego što sam dosad.