NAJSNAŽNIJI argumenti za ostanak Igora Tudora na klupi Tottenhama usred sve dublje krize svode se na dvije stvari. Prva je da nema prave alternative, a druga, mnogo važnija, jest da bi svaki novi trener ionako zatekao istu iscrpljenu i demoraliziranu momčad. Igrači pate od krize samopouzdanja, a već dugo ne izgledaju kao cjelina, što je poražavajuće u situaciji kada je za borbu za opstanak ključno jedinstvo i odlučnost, piše Daily Mail.

Tudorov težak početak

Iako bi mnogi treneri rado prihvatili posao, teško da bi prošli lošije od Tudora u prve tri utakmice. Pod njegovim vodstvom Spursi nisu osvojili ni bod, vodili su tek šest od 270 minuta i primili devet golova, dok je on lutao između taktičkih postava s ozbiljnim izrazom lica. No, problem nije samo u treneru.

Momčadi nedostaje zajedništva, a to se ne može nadomjestiti performativnim okupljanjima na centru prije utakmice ili mahanjem navijačima. Navijači nisu slijepi i prepoznaju istinsku borbenost, kakvu je protiv Crystal Palacea pokazao 19-godišnji Archie Gray, koji se jedini nije predavao dok se sve oko njega raspadalo, a iskusniji suigrači gubili glavu.

Vakuum u svlačionici

Spursi su svjesni da im nakon odlazaka Sona Heung-mina, Huga Llorisa i Harryja Kanea očajnički nedostaju vođe u svlačionici. Zbog toga su još u siječnju pod Thomasom Frankom pokušali dovesti Andyja Robertsona iz Liverpoola. Nitko od spomenute trojice bivših igrača nije bio vođa staroga kova poput klupske legende Davea Mackayja, ali su na moderan način postavljali standarde.

Bili su profesionalci, razumjeli su što znači igrati za Spurse i glas im se poštovao. Njihov odlazak, u kombinaciji sa strategijom dovođenja sirovih talenata, stvorio je okruženje u kojem mladi igrači nemaju od koga učiti.

Kapetani koji to nisu

Prema svemu viđenom, nitko ne preuzima odgovornost. Cristian Romero, koji je naslijedio kapetansku vrpcu, izvrstan je stoper i svjetski prvak, ali ga nitko ne smatra dobrim vođom. Ove je sezone propustio sedam utakmica zbog suspenzija, a njegova je momčad izgubila šest od tih sedam.

Izvan terena, njegovo se vodstvo svelo na ispade na društvenim mrežama, žaljenje na vođenje kluba i kritiziranje transferne politike. Micky van de Ven, koji je bio kapetan u Romerovoj odsutnosti, ostavio je momčad na cjedilu lošom odlukom koja je dovela do crvenog kartona i jedanaesterca protiv Palacea. U trenucima kad Spursima trebaju igrači vrućeg srca i hladne glave, oni imaju upravo suprotno.

Momčad kojoj nedostaje zrelosti

Ni Romero ni Van de Ven sljedeće sezone neće igrati u Championshipu, neovisno o sudbini kluba. Obojica ostavljaju dojam igrača koji smatraju da zaslužuju bolje i ne trude se utišati medijske špekulacije o transferima. Ni drugi ne pomažu.

Guglielmo Vicario muči se s formom, Richarlison je protiv Palacea ušao s izrazom lica igrača koji misli da je trebao biti u prvom sastavu, a pojačanja poput Conora Gallaghera i Xavija Simonsa djeluju izgubljeno nakon smjene trenera koji ih je doveo. Ipak, simbol poraza od Palacea bio je Pedro Porro.

Postavljen na pogrešnu poziciju središnjeg braniča, odigrao je loše, a nakon izmjene eksplodirao je u djetinjastom ispadu bijesa, okrivljujući suce i udarajući po klupi. Porro ima 26 godina i trebao bi odrasti, ali u Tottenhamu je u dobrom društvu.

Nespremni za borbu do kraja

Igor Tudor, naviknut na disciplinu i visoke standarde iz Juventusa, sigurno je ostao zatečen onim što je zatekao. Nakon poraza od Palacea, najavio je da će vidjeti na koje igrače može računati. Problem je što su mu najpouzdaniji igrači ujedno i najograničeniji, a prostor za manevar mu je sužen.

Prošle sezone Ange Postecoglou uspijevao je motivirati ovu momčad, ali tada opstanak nije bio realna briga. Sada su Spursi samo bod iznad zone ispadanja, u nizu od 11 utakmica bez pobjede i s vrlo neizvjesnom budućnošću.