AMERIČKI predsjednik Donald Trump prošlog je vikenda izrazio nadu da će zračni rat protiv Irana srušiti tamošnji režim, ali takvo očekivanje ide protiv povijesnog iskustva. Ratni zrakoplovi, projektili i bombe dosad nisu sami po sebi bili dovoljni za svrgavanje vlasti i uspostavu nove. Američka vojska rušila je režime, ali takve operacije u pravilu su zahtijevale kopnene snage, ili barem potporu lokalnih aktera na terenu, piše The Wall Street Journal.

>> Razvoj događaja pratite na Indexu

Trump ne skriva da želi promjenu vlasti u Teheranu. Nakon prvih udara pozvao je Irance da se pobune, poručivši da im je to “vjerojatno jedina prilika za generacije”.

U četvrtak je rekao da mora sudjelovati u odabiru sljedećeg iranskog vođe, a u petak je na Truth Socialu napisao da će SAD inzistirati na “bezuvjetnoj predaji” i “izboru velikog i prihvatljivog vođe” prije dogovora o “vraćanju Irana s ruba uništenja”.

Bez konkretnih koraka

Istodobno, američki vojni vrh u javnim nastupima ublažava ciljeve. Poručuju da je svrha kampanje oslabiti iranske sposobnosti, od balističkih projektila i jednosmjernih jurišnih dronova do pomorskih kapaciteta, te uništiti ostatke iranskog nuklearnog programa, a ne nužno srušiti režim.

Zapovjednik Američkog središnjeg zapovjedništva admiral Brad Cooper rekao je da bi udari mogli pomoći iranskoj oporbi “gađanjem stožera i ljudi koji napadaju prosvjednike”, ali je istodobno pozvao građane da ostanu u svojim domovima i “pritaje se”.

Američka vojska pritom nije najavila konkretne korake koji bi vodili smjeni vlasti, poput naoružavanja oporbe ili zračne potpore pobuni. No, postoji razlika između američkih i izraelskih ratnih ciljeva. Elbridge Colby, visoki dužnosnik Pentagona, rekao je u Kongresu da SAD slijedi “ograničene i razumne ciljeve” usmjerene na iranske ofenzivne sposobnosti.

Režim nije poljuljan

Kad su ga pitali zašto je rat počeo udarom u kojem je ubijen iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei, odgovorio je: “To su izraelske operacije.” Zračni udari dugo su omiljen način projiciranja moći jer smanjuju rizik američkih žrtava i izbjegavaju kopnene ratove.

Američki vojni dužnosnici tvrde da su znatno smanjili iransku sposobnost lansiranja balističkih projektila i potopili velik dio mornarice. No bez kopnenih snaga SAD nikada nije srušio i zamijenio stranu vlast. "Zračna sila sama po sebi može puno toga dobro napraviti, ali promjena režima nije jedna od tih stvari", rekao je Frank Kendall, bivši tajnik američkog ratnog zrakoplovstva.

Unatoč snažnim udarima, napadi zasad nisu uzdrmali temeljne strukture iranskog režima, koje su dizajnirane da guše neistomišljenike i izdrže vanjske pritiske. Islamska revolucionarna garda, osnovana 1979., broji oko 190000 aktivnih pripadnika, uz više od 300000 vojnika u konvencionalnoj vojsci i oko 600000 pripadnika milicije Basidž koju režim može mobilizirati.

"Ratna magla"

Nakon ubojstva Hameneija režim je sazvao skupštinu od 88 članova i za novog vođu imenovao njegova sina Mojtabu. Analitičari navode da bi rani znakovi pucanja sustava bile dezertacije ili odbijanje zapovijedi među običnim vojnicima, kao i veliki industrijski štrajkovi, primjerice u naftnom sektoru. No “ratna magla” otežava procjene, a dio stručnjaka sumnja da će se takvi znakovi uopće pojaviti.

"Ne vidimo to, a malo je vjerojatno i da hoćemo", rekao je Alan Eyre, bivši diplomat i član američkog pregovaračkog tima za iranska nuklearna pitanja. Dodao je da elite, uključujući Revolucionarnu gardu, najviše profitiraju od postojećeg stanja i “radije će se boriti nego pristati na promjene”.

Trumpova dilema

Ako režim preživi, Trump će se suočiti s izborom: nastaviti zračnu i pomorsku kampanju koja može smanjivati iranske ofenzivne sposobnosti ili proširiti operaciju na političke i unutarnje poluge pritiska, uključujući potporu frakcijama ili separatističkim skupinama.

Glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt rekla je u srijedu da slanje kopnenih snaga nije dio trenutačnog plana, ali je Trump kasno u subotu poručio da bi se kopnene trupe mogle koristiti ako postoji “vrlo dobar razlog”.

Njegovi pozivi kurdskim dužnosnicima u Iraku potaknuli su nagađanja da je razmatrao poticanje kurdskih napada u Iranu, ali je u subotu rekao da je tu ideju odbacio jer je “rat dovoljno složen i bez uključivanja Kurda”.

Kurdska manjina mogla biti tek dodatna poluga pritiska, ali ne i održiva snaga za upravljanje zemljom. "Na kraju, mora postojati politički proces. Mora postojati netko tko može uskočiti u prazninu i započeti težak posao upravljanja", rekao je umirovljeni general Joseph Votel.

Povijesne lekcije

Ideja da zračna sila sama može odlučiti rat često se vraćala kroz povijest, od teorija talijanskog generala Giulija Douheta do kasnijih koncepata “strateške paralize”. No praksa je, prema nizu primjera, pokazivala da je za svrgavanje režima u pravilu potrebna kombinacija zračnih udara i kopnenih snaga, bilo američkih bilo lokalnih.

U Zaljevskom ratu 1991. zračni udari trajali su 38 dana, ali je kampanja završila tek nakon kratke kopnene operacije. U Libiji 2011. zrakoplovstvo je imalo ključnu ulogu, ali je pad režima došao uz pomoć pobunjeničkih snaga na terenu, a zemlja se kasnije raspala na suparničke vlasti.

"Ono što smo s vremenom dosljedno utvrdili jest da je zračna sila vrlo učinkovita, ali je najučinkovitija kada je dio združenih snaga", rekla je Kelly Grieco iz Stimson Centra. Dodala je da su često potrebne kopnene snage ili sposobni lokalni partneri kako bi prisilili protivnika da se koncentrira i postane ranjiv na zračne udare.

Umirovljeni pukovnik John Warden, jedan od zagovornika snažne uloge zračnih udara, rekao je da zrak može režimu oduzeti sposobnost da bude prijetnja, ali da promjena vlasti traži unutarnji politički potez. "No, ako želite da dođe nova vlada, netko iznutra mora poduzeti nešto da preuzme kontrolu", rekao je.