POLITIKA na rubu rata, vještina dovođenja zemlje do samog ruba sukoba bez guranja u ponor, bila je kamen temeljac hladnoratovske diplomacije. No u našem drugačijem, nestabilnijem vremenu - u kojem su se granice između državnih i nedržavnih aktera zamaglile, a ratno oružje proširilo - svijet je ovog tjedna konačno prešao taj rub i sada je u slobodnom padu.

>> Razvoj događaja pratite na Indexu

Prvih šest dana rata u Iranu koštalo je SAD 12.7 milijardi dolara, no Pentagon sada traži čak 200 milijardi dolara za financiranje vojnih operacija. Cijena nafte od 125 dolara po barelu više nije fantazija Irana ili Rusije. Ras Laffan, krunski dragulj Katara i najveće svjetsko postrojenje za ukapljeni prirodni plin, možda se neće u potpunosti ponovno otvoriti pet godina, uz godišnji trošak od 20 milijardi dolara.

Druga zapaljiva naftna skladišta u Zaljevu, od Bahreina do Abu Dhabija, izložena su iranskim jeftinim bespilotnim letjelicama. Tome treba dodati i ljudsku cijenu od 18.000 ranjenih civila i više od 3000 ubijenih samo u Iranu, piše The Guardian.

Upozorenja i odmazda

Režim u Teheranu, boreći se za opstanak, dugo je upozoravao da će, ako bude napadnut, uzvratiti udarac gađanjem američkih baza u regiji. Ipak, činilo se da je američki predsjednik Donald Trump bio iznenađen kada se to dogodilo. Očvrsnuo desetljećima izolacije i osuda, pokojni vrhovni vođa Ali Hamenei rekao je početkom veljače: "Amerikanci bi trebali znati da će, ako započnu rat, to ovaj put biti regionalni rat."

Iran je također poručio da će nova faza sukoba započeti ako budu napadnuta njegova energetska postrojenja. Ali Larijani, ubijeni iranski šef sigurnosti, to je izričito prenio zaljevskim državama i pokušao ih uvjeriti da njihov nacionalni interes nije u svrstavanju uz Izrael. No u srijedu mu je priređen "mučenički sprovod" dok je Iran napadao Ras Laffan.

Eskalacija kao najveće oružje

Iranski režim nema grižnje savjesti oko eskalacije rata. Štoviše, njegova spremnost da to učini njegovo je najveće oružje. Jedan iranski dužnosnik upozorio je ovog tjedna: "Pripremljene su i druge karte koje će ući u igru u pravom trenutku." To se vjerojatno odnosi na postrojenja za desalinizaciju u Zaljevu, središte krhkog ekosustava regije.

Međunarodne reakcije i američki bijes

Iransko vodstvo, koje nema što izgubiti, koristi asimetričnu prednost straha. Primjerice, za Europljane poput talijanske premijerke Giorgie Meloni, glavna briga su recesija i masovni priljev izbjeglica iz razorenog Irana.

Ona kaže da bi se Europa trebala pripremiti za zatvaranje svojih granica. Jednako tako, slanje ratnih brodova za ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca europskim se čelnicima čini opterećeno političkim rizicima.

Trump sada možda poziva na "zajedničke napore" kako bi se osigurala sigurnost tjesnaca, ali od Europe se traži da eskalira rat o kojem nije bila konzultirana i čije je posljedice predvidjela. U Bijeloj kući, američki je predsjednik navodno "ljući nego ikad prije". Bijesan je na svoje europske saveznike, koje smatra kolebljivima i nezahvalnima, te na svoje kritičare iz pokreta Maga.

Bijesan je i na Tulsi Gabbard, svoju direktoricu nacionalne obavještajne službe, zbog svjedočenja pred Kongresom da Iran ne obnavlja svoja postrojenja za obogaćivanje urana, kao i na potpredsjednika J. D. Vancea, čija šutnja govori mnogo.

Pukotine u savezništvima

Čak je i njegova popularnost među populističkom europskom desnicom pod pritiskom. Tino Chrupalla, supredsjednik njemačke Alternative za Njemačku, požalio se: "Trump je počeo kao predsjednik mira, a završit će kao predsjednik rata."

Što je još gore, američki savez s Izraelom, stijena na kojoj je rat pokrenut, stvara mu probleme sa zaljevskim državama i otkriva razilaženje u izraelskim i američkim ciljevima. Trump je povukao svoju tvrdnju da ga Izrael nije konzultirao o napadu na iransko plinsko polje Južni Pars, napadu za koji su zaljevske države tražile da se ne dogodi jer bi doveo do iranske odmazde.

Trump je u četvrtak rekao: "Rekao sam mu [Benjaminu Netanyahuu] da to ne radi. Odlično se slažemo, sve je koordinirano. Ali povremeno će učiniti nešto i, ako mi se to ne svidi, kažem mu da to nećemo učiniti." Ali to je bio drugi put u tjedan dana da se činilo kako Izrael ima drugačiji popis odobrenih ciljeva od SAD-a.

Ranije u ratu Izrael je bombardirao četiri velika skladišta goriva oko Teherana, uzrokujući pad crne kiše nad gradom. Čini se da je diplomacija zašla u slijepu ulicu. U britanskom veleposlanstvu u Teheranu jedini je stanar pas, i to s tri noge. Na diplomatskim ručkovima u Londonu vode se turobni razgovori o izlaznim strategijama, ali malo tko može predložiti onu koju bi Trump bio spreman prihvatiti.

Kako bi rat mogao završiti?

Postoje tri opcije: dugotrajan i iscrpljujući sukob koji završava iranskom kapitulacijom; jednostrano Trumpovo proglašenje pobjede; ili sporazum - velik ili mali, regionalni ili bilateralni, sveobuhvatan ili ograničen - koji okončava borbe. Za Simona McDonalda, bivšeg stalnog tajnika britanskog Ministarstva vanjskih poslova, pobjedu SAD-a i Izraela ne treba otpisati.

Rekao je odboru Doma lordova: "Prema onome što vidim u Iranu, zemlja koja ostvaruje svoje ciljeve je Izrael. Netanyahu je cijeli život bio osobno opsjednut Iranom. U uredu je imao Churchillovu bistu, on mu je bio uzor. Churchill je jedini tridesetih godina vidio prijetnju nacističke Njemačke i Netanyahu je smatrao da on slično vidi prijetnju iz Irana. Ovo je kulminacija životnog plana. Moglo bi uspjeti. Postoje mnoga pesimistična predviđanja o tome što se događa u Iranu. Oni [Izrael] bi mogli ostvariti svoje ciljeve."

U drugoj opciji, Trump bi mogao proglasiti pobjedu i jednostavno otići, tvrdeći da je uništio ili umanjio sposobnost Irana da ponovno prijeti regiji. Bilo je trenutaka kada se činilo da je Trump spreman na taj korak, kada je tvrdio da je uništenje iranske mornarice, nuklearnog programa, sigurnosnog aparata i lansera balističkih projektila završeno.

Izrael, koji sada lobira za slanje kopnenih snaga, ne bi imao izbora nego prihvatiti njegovu procjenu. Gdje se nalazi iranski visoko obogaćeni uran ostalo bi nepoznato, granice američke zračne moći bile bi potvrđene, a Hormuški tjesnac, koji je na najužem mjestu širok samo oko 34 kilometra, i dalje bi bio usko grlo za promet tankera. No to pretpostavlja da je Iran spreman pristati na tu farsu.

Aslı Aydıntaşbaş, suradnica instituta Brookings u Washingtonu, rekla je o režimu u Teheranu: "Došlo je do promjene u režimu, ne do promjene režima, a ta je promjena bila nagore, prema tvrđoj, nacionalističkijoj Zboru čuvara islamske revolucije koji djeluje unutar decentralizirane zapovjedne strukture."

Zapanjujuće je da reformisti poput Mohammada Khatamija, bivšeg iranskog predsjednika, tvrde da je atentat na Larijanija unazadio izglede za mir. "Nevjerojatno je da su oni koji su pod brutalnim napadom i metom atentata upravo oni koji su, uz svoju junačku obranu suštine nacije i zemlje, sposobni i voljni donijeti dostojanstven mir ako takav put postoji", rekao je Khatami.

Konačna opcija je deeskalacija praćena mirom. Taj bi mir mogao biti onaj u kojem se svim stranama unaprijed pokaže "cijeli balet" - fraza koju ponekad koristi britanski savjetnik za nacionalnu sigurnost Jonathan Powell - ili bi se mogao postići postupno.

Badr Albusaidi, omanski ministar vanjskih poslova, koji je posredovao u osam krugova pregovora između SAD-a i Irana, u članku za Economist iznio je racionalnu viziju u kojoj sve strane u regiji osiguravaju suštinski sporazum o nuklearnoj transparentnosti u kontekstu regionalnog ugovora o nenapadanju.

Ali Zaljev je podijeljen oko toga što je veća prijetnja: Izrael ili Iran. Iranska spremnost da žrtvuje gospodarstva Zaljeva pomaže mu da izgubi taj argument, čak i u Kataru i Turskoj, dvjema zemljama koje bi najvjerojatnije mogle uvjeriti iransko vodstvo na pregovore.

Ako i postoji ikakvo raspoloženje za preispitivanje vrijednosti američkih baza u Zaljevu i jesu li one postale izvor nesigurnosti, to nije očito. Princ Faisal bin Farhan, saudijski ministar vanjskih poslova, rekao je u četvrtak da se Iran preračunao ako je vjerovao da zaljevske države nisu sposobne odgovoriti na njegove akcije.

"Ono malo povjerenja što je postojalo potpuno je uništeno, i to na više razina", rekao je. Bez povjerenja, razaranje će se samo nastaviti, a Iran će dočekati Novruz - novu godinu - lišen ikakvog privida obnove.