ALFRED Candidus Ferdinand, knez zu Windischgrätz, rođen je 11. svibnja 1787. u Bruxellesu, tada dijelu Austrijske Nizozemske. Potjecao je iz stare aristokratske obitelji povezane s habsburškim svijetom, a vojnu karijeru započeo je još u doba napoleonskih ratova. Borio se protiv Napoleona, sudjelovao u bitci kod Leipziga 1813. i stekao ugled sposobnog, ali tvrdog vojnika starog kova.

U povijesti je, međutim, ostao zapamćen prije svega po 1848. godini, kada su se Europom proširile revolucije. Dok su liberali, nacionalni pokreti i građani tražili ustave, slobodu tiska i veća politička prava, Windischgrätz je predstavljao suprotnu stranu: vojsku, carsku vlast i ideju da se pobuna ne pregovara, nego slama.

Prag, smrt supruge i brutalno gušenje pobune

Godine 1848. Windischgrätz je bio vojni zapovjednik u Pragu. Grad je bio jedno od središta slavenskog političkog buđenja u Habsburškoj Monarhiji, a u lipnju se ondje održavao Slavenski kongres. U isto vrijeme rasle su napetosti između građana, studenata, revolucionara i carske vojske.

Situacija je eksplodirala u uličnim sukobima. Tijekom nemira zalutali metak ubio je Windischgrätzovu suprugu Eleonoru. Taj događaj dodatno je radikalizirao feldmaršala. Odgovorio je opsadom i bombardiranjem Praga, rastjerao kongres i uveo izvanredno stanje u Češkoj. Za jedne je time spasio državu od raspada, a za druge je postao simbol brutalne kontrarevolucije.

Beč je pao pod njegovim topovima

Nakon Praga, Windischgrätz je dobio još važniju zadaću. U listopadu 1848. u Beču je izbila nova pobuna. Carska vlast bila je ugrožena u vlastitoj prijestolnici, a Windischgrätz je imenovan feldmaršalom i dobio široke ovlasti da uguši ustanak.

Beč je opkoljen, napadnut i zauzet. Revolucionarni otpor slomljen je silom, a uslijedile su egzekucije i represija. Windischgrätz je u tim danima postao jedan od ključnih ljudi habsburške reakcije. Pripisuje mu se rečenica koja dobro opisuje njegov politički svjetonazor: ako protivnici ne žele čuti za Božju milost, čut će za "milost topova".

Sukob s mađarskom revolucijom

Nakon slamanja Beča, Windischgrätz je poslan protiv mađarske revolucije koju je predvodio Lajos Kossuth. U tom je ratu habsburška strana računala i na snage bana Josipa Jelačića, čiji je sukob s mađarskom revolucionarnom vladom imao i hrvatsku dimenziju.

Windischgrätz je u početku imao uspjeha. Carske snage zauzele su Budim i Peštu u siječnju 1849. No pokazalo se da je njegov način ratovanja spor i nedovoljno odlučan. Mađari su se reorganizirali, a nakon poraza kod Isaszega u travnju 1849. Windischgrätz je smijenjen s glavnog zapovjedništva.

Čovjek koji je obilježio kraj jedne epohe

Iako se nakon toga više nije vratio u središte političkog života, Windischgrätz je ostao simbol 1848. godine u Habsburškoj Monarhiji. Bio je vojnik koji je vjerovao da je carstvo moguće održati silom, disciplinom i autoritetom. Njegova karijera pokazuje koliko je Habsburška Monarhija u to vrijeme bila rastrgana između starog poretka i novih političkih ideja.

Umro je u Beču 21. ožujka 1862. Do tada se carstvo već promijenilo, ali problemi koje je 1848. pokušao riješiti topovima nisu nestali. Nacionalna pitanja, sukob Beča i Budimpešte te zahtjevi za ustavnim pravima nastavili su oblikovati povijest Monarhije sve do njezina kraja.