OPĆINSKI sud u Šibeniku jučer je na upit Indexa odgovorio kako slučaj Kristijana Aleksića, u kojem je bio optužen zbog nezakonite izrade i posjedovanja oružja, ni po čemu nije bio hitan. Odgovorili su to na upit zašto ni dvije i pol godine od potvrđivanja optužnice u studenom 2023. nije bila zakazana glavna rasprava u tom predmetu.

Međutim, iako slučaj nije bio zakonski hitan, poput pritvoreničkih predmeta ili radnih sporova ili postupaka koji se tiču djece, to ne znači da dinamika suđenja nije propisana. Dapače, u članku 381. Zakona o kaznenom postupku jasno piše da je glavna rasprava morala biti određena u roku od dva mjeseca. Ako to nije bio slučaj, predsjednik suda morao je urgirati. Evo što stoji u stavku 2. članka 381. ZKP-a.

"Ako pripremno ročište nije održano, predsjednik vijeća odredit će raspravu najkasnije u roku od dva mjeseca od zaprimanja potvrđene optužnice te vrijeme i mjesto održavanja rasprave, koji će se svjedoci i vještaci pozvati na raspravu, kao i pribavljanje drugih dokaza. Ako u tom roku ne odredi raspravu, predsjednik vijeća obavijestit će predsjednika suda o razlozima iz kojih rasprava nije određena. Predsjednik suda prema potrebi poduzet će mjere da se rasprava odredi."

"I puno važnije rokove smo napravili običajnima"

Kako je to moguće, pitali smo odvjetnika Veljka Miljevića, vrsnog poznavatelja procesnih zakonskih propisa.

"I puno važnije rokove smo napravili običajnima", ironično je u komentaru krenuo odvjetnik Miljević. Podsjetio je na vlastiti primjer, slučaj Zdravka Mamića, gdje je sud višestruko prekršio rok pisanja optužnice koji je prema zakonu dva mjeseca. Iako je upozorio u žalbi na to, Vrhovni sud u pravomoćnoj presudi uopće se nije osvrtao na njegove prigovore.

"Vrijede li uopće rokovi", pita se Miljević, nudeći sam odgovor da su se suci jednostavno postavili tako da zakonske odredbe o rokovima za njih ne vrijede. Kaže da se sprema pisati i glavnom državnom odvjetniku zbog toga i pitati ga hoće li podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti kako bi se utvrdilo kršenje ZKP-a od strane suda.

"Nepoštivanje rokova krenulo je upravo od Vrhovnog suda RH. Ja sam još u bivšoj državi počeo pratiti poštuju li se rokovi. Tada je Vrhovni sud rješavao predmete unutar mjesec i pol do najviše dva mjeseca. A onda se to produžilo na tri do četiri godine", prisjeća se Miljević, koji je prije desetak godina počeo pratiti nepoštivanje rokova od strane Vrhovnog suda. "Kada je 2021. osnovan Visoki kazneni sud, bilo je to pravo osvježenje što se tiče ažurnosti rješavanja predmeta, ali sve je funkcioniralo zahvaljujući dvjema sutkinjama koje sada više nisu na tom sudu. Ažurnost je potrajala, na žalost, samo prvih godinu dana rada Visokog kaznenog suda", dodaje Miljević.

Prema njegovim riječima, kada bi se suce pitalo za rokove, oni bi odgovorili da je riječ o tzv. instruktivnim, a ne prekluzivnim rokovima, odnosno da zakon samo daje smjernicu o roku u kojem bi sud trebao donijeti neku odluku te da se ne radi o obvezi koja se mora poštivati ako se ne želi zbog roka izgubiti neko procesno pravo.

"Ti rokovi za suce u Zakonu o kaznenom postupku su tzv. nesavršena pravna norma jer nema sankcije za one suce koji ih ne poštuju. Ti rokovi se, kao što i piše, ne mogu produljiti, no to jednostavno nitko ne poštuje", zaključuje rezignirano Veljko Miljević.

"Nije normalno čekati dvije i pol godine na zakazivanje rasprave"

Odvjetnik Rafael Krešić, koji je ranije bio sudac, svjestan je da su rokovi propisani, no čini mu se da ih je pisao netko tko nema veze s praksom.

"Teoretski je moguće da sud poštuje propisani rok, no uvijek postoje hitniji predmeti koji se moraju rješavati prije ostalih. Naravno, nije normalno da se na zakazivanje glavne rasprave, kao u slučaju osumnjičenika iz Drniša, čeka dvije i pol godine. Sada će se ići na stegovnu odgovornost nekog pravosudnog dužnosnika, no to će samo pomoći političkoj garnituri da populistički prikupi bodove", smatra Krešić.

U ovom slučaju, po njegovom je mišljenju puno važnije sagledati kako se postupalo prema počinitelju, koji je očito opasna osoba. Naime, Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama ne odnosi se na njega, a Kazneni zakon nema dostatnih mehanizama za nadzor nad takvim osobama. Referira se pri tome na činjenicu da je Aleksiću utvrđen poremećaj ličnosti, ali ne i duševna bolest. 

"Mislim da bi u tom pravcu trebalo mijenjati Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Jer kad počinitelji, koji su kao Aleksić osuđeni po Kaznenom zakonu te su dobili mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja, izađu na slobodu i mjera im završi, oni su prepušteni sami sebi ili svojim obiteljima. A što je s onima koji nemaju obitelj? Njihovi psihijatri nemaju instrument da ih prisile na liječenje, a na slobodu izlaze bez da je itko provjerio je li mjera obveznog psihijatrijskog liječenja uopće dala rezultat. Nema nikakvog nadzora nad njima dok svoj poremećaj ne manifestiraju na ovako tragičan način kao što je slučaj iz Drniša.

Osobe kojima se prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama odredi prisilni smještaj ne mogu izaći na slobodu prije nego psihijatri procjene kakvo im je psihičko stanje. Zato su nužne zakonske izmjene", smatra Rafael Krešić.