SVE SE ČEŠĆE u zapadnoj javnosti govori o problemima unutar Ruske Federacije, mnogi analitičari koji prate rusko društvo pokušavaju predvidjeti što bi se moglo dogoditi ako dođe do smjene vlasti u Kremlju.

To proizlazi iz činjenice da se rat u Ukrajini ne nazire kraju, da su društveni problemi unutar Rusije sve češći i sve dublji te pogađaju sve veći broj građana koji su dosad prešutno podržavali rat ili su na rat gledali kao na osobni rat predsjednika Putina. Toga je svjestan i Kremlj, iako se ne vuku potezi koji idu u smjeru završetka rata.

Najave i analize

Prateći rad zapadnih analitičara koji se bave ruskim društvom, jasno je da se neupitno radi o ljudima koji su vrlo upućeni u rusku povijest i koji razumiju rusko društvo. Ipak, postoje određeni obrasci prema kojima se analitičari vode u predviđanjima.

Prije svega, previše se determinira ruski društveno-politički kontekst. Ruska povijest prikazuje se kao neizbježni ciklus autokracije, što nije do kraja točno. Postoje velike razlike između ruskih vođa u protekla dva stoljeća.

U nekoj mjeri to je usporedivo kroz prizmu "velikodržavlja", ali se uglavnom ignoriraju potpuno različite društveno-ekonomske realnosti.

Prizma liberalne demokracije

Većina zapadnih analiza kreće iz postavki liberalne demokracije, političkih i ekonomskih sloboda, što zaista jesu velike vrijednosti zapadnih društava.

U tom smislu jako se kritizira npr. Kina, kojoj se priznaje ekonomski uspjeh, ali se istovremeno kritizira nedostatak političkih sloboda. Pritom se zanemaruje priroda tog društva koje je zaista kolektivističko.

U tom smislu, recimo Japan je puno bliži Kini nego npr. Velikoj Britaniji, iako se po tim kriterijima svrstava na Zapad.

Sustav poput kineskog, ma kako se on nazivao, dokazano može stvoriti funkcionalan ljudski kapital unutar svog sistema, bez velikih političkih sloboda kakve ima Zapad. Isto tako, Singapur, Tajvan ili Južna Koreja industrijski su uzlet ostvarili u razdobljima kada još nisu usvojili liberalne atribute.

Specifičnost Rusije

Rusija je u tom smislu specifična jer suštinski ne postoji jedan društveni kontekst. Kina ima skoro deset puta veći broj stanovnika, ali u Rusiji postoje puno veće društvene razlike. Živjeti u Sankt Peterburgu ili nekom selu na Kamčatki od krucijalnog je značaja za ulogu koju netko zauzima u društvu.

Građani u zapadnim gradovima Rusije daleko su bliži razmišljanjima građana europskih metropola, dok građani u drugim dijelovima zemlje nisu. Tu dolazimo do ključnog dijela za shvaćanje koncepta države kakva je Ruska Federacija. Ona je zapravo država koja na određen način, kroz imperijalno naslijeđe s kraja 19. stoljeća, jedan dio svog teritorija i dalje doživljava kao koloniju.

Uz takav odnos, koji je u velikoj mjeri određen i geografijom, veliki dijelovi Rusije nisu sposobni stvoriti građane koji će zahtijevati političku slobodu. Velik dio Rusije ne može preživjeti bez nadzora od strane nekog centra kao što su Moskva i Sankt Peterburg. Ti krajevi su se "umjetno" naseljavali radi rudnog bogatstva koje se tamo nalazi.

Čak i uz sve ekonomske mjere za privlačenje radne snage i visokokvalificiranih stručnjaka, jako je teško zamisliti scenarij u kojem bi npr. Jakutija postala neovisna država ili čak bila pokretač demokratskih promjena.

Prije bi se moglo dogoditi da se raspadom Ruske Federacije ti krajevi povežu s novim centrom - npr. Pekingom. Ne zato što stanovnici tog kraja ne vole političku slobodu, već zato što koncept građanina koji traži zapadnu verziju političke slobode tamo gubi bitku protiv elementarne borbe za preživljavanje.

Liberalni međunarodni poredak

Dalje, ne možemo reći da je širenje NATO-a na istok Europe bilo nemoralno ili strateški neispravno. Pravo Poljske ili danas Ukrajine da sama odluči kojoj se asocijaciji želi prikloniti, s aspekta liberalne demokracije prirodno je.

Međutim, to je napravilo dugoročni problem i sigurnosni disbalans. Je li postojala diplomatska alternativa koja bi zadovoljila sigurnosne potrebe istočne Europe bez da se omogući Rusiji upravljanje tim zemljama kroz vazalski pristup, teško je reći i uglavnom se sve rasprave svode na tumačenje međunarodne politike kroz kissingerovski pogled.

No, isto tako, postavlja se pitanje: može li liberalni međunarodni poredak uopće preživjeti uz odbijanje sfere utjecaja nuklearnih velesila? Dodatno, kako se postaviti sada prema kreiranju međunarodnog poretka na liberalnim temeljima, kada zemlja koja je stvorila takav poredak - SAD - odustaje od njega? Rusija nije mogla poput Poljske dobiti odobrenje da se priključi NATO savezu.

U slučaju Rusije, nasuprot liberalnim načelima presudila je "hladna geopolitička stvarnost."

Iz ruske perspektive, Zapad nije vidio Rusiju kao ravnopravnog partnera čak ni kad je Rusija bila najliberalnija i najotvorenija, a traži da to pravo prizna svim zemljama koje su bile pod ruskim utjecajem.

Zanemarivanje Rusije i Putinova politika

Isto tako, predsjednik Putin nije došao s pozicije ruskog nacionalista. On je došao kao osoba sklona dogovoru sa Zapadom. Odbijao je vojne akcije na Krimu, iako je i tada postojala jaka vojna struja koja je zahtijevala vojno zauzimanje Krima. Obraćao se Europi na tečnom njemačkom jeziku, prvi je ponudio SAD-u logističku pomoć u Afganistanu nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. godine.

Za razliku od stvaranja SSSR-a, predsjednik Putin vlast nije gradio na represiji - s vremenom jest postala represivnija - nego na lojalnosti. Moskva, Sankt Peterburg i drugi milijunski gradovi transformirali su se u blještave metropole s digitalnim sustavima. Izgradila se jezgra potrošačkog društva koje je uživalo zapadni luksuz. Zauzvrat, građani su se odrekli političkih sloboda.

Upravljanje ekonomijom prepušteno je sposobnim, liberalnim tehnokratima. Kreiran je i dogovor s najmoćnijim oligarsima u državi, koji su kontrolirali najvažnije državne sektore.

Stvorena je klasa ruskih milijardera koji su suštinski postali državni upravitelji s beneficijama. Njihova imovina ovisila je o tome koliko su korisni i lojalni sustavu. Tako kreirana ruska elita nije opstala kao "homogena masa", već se stvorila "klanovska" podjela na način da nijedan klan ne postane dovoljno jak da ugrozi poziciju vrhovnog arbitra.

Povijest kao argument

Kada se priča o smjeni vlasti, često se kao primjer navodi posljednji predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov, koji je došao u vrijeme dok je sovjetska vojska vodila rat u Afganistanu. Zemlja je praktički bila u rasulu, ekonomska i gospodarska situacija bila je iznimno loša, a atmosfera u društvu depresivna. Ima nekih sličnosti s današnjom Rusijom, međutim, primjer Gorbačova nije dobar.

U Rusiji ne postoji politička organizacija koja bi po svojoj moći i utjecaju odgovarala Komunističkoj partiji. Vlast u Rusiji puno je diverzificiranija nego što je to bilo u SSSR-u. Postoji niz različitih centara moći koji se međusobno natječu za resurse, a uloga predsjednika je arbitarska.

S druge strane, Gorbačov je bio proizvod partije, postavljen od vrha partije i sigurnosnog aparata. Sustav je bio predvidljiv. Dodatno, sovjetska elita bila je ideološki motivirana, unatoč korupciji i svim problemima s kojima su bili suočeni. Država je bila prioritet, a privatni profit nije bio usporediv s današnjim oligarsima. Današnja ruska elita lišena je bilo kakve ideologije.

Kako će izgledati nova vlast?

Zapadni analitičari često upadaju u zamku tumačenja ruske elite koja je prema njima nezadovoljna nametnutim sankcijama i vođenjem rata u Ukrajini. No, prebacivanje gospodarstva na ratne osnove stvorilo je novu klasu unutar elite koja nema interesa za povratak na prijeratni status. Stoga će politika iduće vlasti u velikoj mjeri odražavati želje i potrebe centara moći i raznorodnih sigurnosnih struktura.

U tom smislu, teško je vjerovati da bi nakon ove vlasti u Kremlju došla neka liberalna vlast sklona kompromisu. Ako bi na vlast došao netko tko bi naglo prekinuo sukob i otvorio se Zapadu, u kratkom roku to bi bio kolaps vojne industrije koja sada zapošljava milijune ruskih građana. I još važnije, to bi značilo gubitak moći za dio elite koja kontrolira taj sektor.

Realnija je opcija da bi se održalo stanje "hladnog" rata. Čak i ako se rat u potpunosti zaustavi, dio elita će zahtijevati održavanje visokog vojnog proračuna. Rusija se neće odreći pozicije predvodnika multipolarnog svijeta, što također zagovara i Kina. Ono što je moguće jest da elite neće prihvatiti novog karizmatičnog vođu poput Vladimira Putina, već bi se konsenzusom moglo doći do nekog tvrdog predstavnika sigurnosnog aparata koji bi mogao funkcionirati kao menadžer.

No, bez obzira na sve, promjena vlasti u Kremlju još uvijek nije na vidiku. Zaista postoje određene indicije te se atmosfera u ruskom društvu mijenja. Međutim, iako postoje razne analize i nagađanja, nitko ne može predvidjeti u kojem će se smjeru razvijati politički život Rusije.

Mnoge zapadne analize često proizlaze iz "liste želja" analitičara. Sustav upravljanja izvana je previše monolitan, zatvoren i neprobojan da bi itko mogao zapravo razumjeti i predvidjeti što se događa. Pri analizama ne smije se zanemariti duboka i nepredvidiva povijest ruskog društva i njezina komplicirana arhitektura moći.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala