KAD DOĐETE u Beč, gotovo je nemoguće ne susresti nekoga s prostora bivše Jugoslavije. Hrvata, Slovenaca, Bosanaca i Srba ima posvuda, a upravo su Bosanci i Srbi ostavili najvidljiviji trag u gastronomskoj ponudi grada.

Šetajući austrijskom prijestolnicom naići ćete na restorane poput Sokače, Čardaka ili Beograda, a miris roštilja često se širi ulicama jednako kao i miris bečkih kobasica ili šnicli.

Galerija

Budući da smo bečki odrezak u Figlmülleru probali prošle godine, a ovog puta nismo uspjeli doći na red zbog dugih redova pred ulazom, odlučili smo provjeriti može li se u Beču pojesti dobar ćevap.

Google recenzije dovele su nas do restorana Sarajevo

Nakon pregledavanja brojnih recenzija, izbor je pao na restoran Sarajevo. Na Googleu ima prosječnu ocjenu 4,6 na temelju više od 1300 recenzija, a brojni gosti opisuju ga kao "mjesto koje donosi dašak Balkana u centar Beča". Uputili smo se u 4. Bezirk, na adresu  Wiedner Gürtel 54.

Po dolasku smo primijetili da se restoran već priprema za Svjetsko nogometno prvenstvo. Terasa je bila ukrašena zastavicama reprezentacija koje će nastupiti na natjecanju, pa smo tako uočili i hrvatsku.

Zbog prohladnog vremena odlučili smo sjesti u unutarnji dio restorana. Iskreno, očekivali smo da će iz zvučnika dopirati hitovi Halida Bešlića, Zdravka Čolića ili Dine Merlina. Umjesto toga dočekali su nas strani pop hitovi pa ne bismo ni pomislili da se nalazimo u bosanskom restoranu da na zidu nismo ugledali Vučka, prepoznatljivu maskotu Zimskih olimpijskih igara održanih u Sarajevu 1984. godine.

Na jelovniku je mnogo više od ćevapa

Jelovnik je bio na njemačkom jeziku, ali nazivi jela bili su nam dobro poznati. Uočili smo pljeskavice, punjene paprike s pire krumpirom, ajvar, kajmak, šopsku salatu, palačinke s marmeladom, štrudlu od sira i brojne druge klasike regionalne kuhinje. Ponuda je dovoljno raznolika da svatko pronađe nešto za sebe. Tu su čak i austrijski klasici poput Frittatensuppe i bečkog odreska.

Naš izbor pao je na begovu čorbu, Karađorđevu šniclu i ono zbog čega smo zapravo došli - desetku (10 ćevapa) s lukom i kajmakom.

Dok smo čekali hranu, restoran se postupno punio. Za stolovima su uglavnom bili ljudi s naših prostora, ali to ne znači da ovdje ne svraćaju i turisti. Pažnju su nam privukle četiri simpatične Koreanke koje su pomno proučile meni pa naručile više jela i dijelile ih među sobom kako bi probale što više balkanskih specijaliteta.

Begova čorba kao idealan početak

Begova čorba stigla je vrlo brzo. Riječ je o jednom od najpoznatijih jela bosanske kuhinje, gustoj juhi koja se tradicionalno priprema od pilećeg mesa, povrća i bamije. Smatra se jednim od zaštitnih znakova bosanske gastronomije, a često se poslužuje kao uvod u obilniji obrok.

Ova verzija bila je pripremljena baš onako kako treba biti, s komadićima pilećeg mesa i puno povrća. Uz čorbu smo dobili i toplu lepinju, idealnu za umakanje u gusti, aromatični temeljac.

Nakon cjelodnevnog hodanja po Beču savršeno nam je sjela. Bila je bogata okusom, dovoljno gusta i dobro začinjena. Sol je bila pogođena gotovo savršeno, a dodali smo tek malo papra kako bismo joj dali dodatnu dozu pikantnosti.

Znate li kako je nastala Karađorđeva šnicla?

Prije nego što prijeđemo na dojam o glavnom jelu, vrijedi spomenuti zanimljivu priču o njegovu nastanku.

Karađorđeva šnicla jedan je od najpoznatijih specijaliteta srpske kuhinje. Pedesetih godina prošlog stoljeća osmislio ju je Milovan Mića Stojanović, jedan od najpoznatijih kuhara tadašnje Jugoslavije.

Prema popularnoj priči, jelo je nastalo gotovo slučajno. Stojanović je trebao pripremiti obrok za važnog gosta, ali nije imao sve potrebne sastojke za planirani recept. Zato je improvizirao. Teleći odrezak napunio je kajmakom i šunkom, zarolao ga, pohao i ispržio. Na kraju ga je poslužio s tartar umakom.

Naziv je dobio po vođi Prvog srpskog ustanka Đorđu Petroviću Karađorđu, a zbog prepoznatljive bijele trake tartar umaka mnogi ga i danas nazivaju "mladom nevestom".

Hrskava izvana, kremasta iznutra

Karađorđeva šnicla u restoranu Sarajevo poslužena je uz tartar umak, pomfrit i kečap.

Na prvi pogled djelovala je vrlo primamljivo. Poh je bio zlatno-smeđ i hrskav, a već pri prvom rezu bilo je jasno da unutrašnjost skriva obilnu količinu rastopljenog kajmaka.

Upravo je taj kontrast hrskave korice i kremaste unutrašnjosti ono što ovo jelo čini toliko popularnim. Meso je bilo mekano i sočno, a kajmak je svakom zalogaju davao bogat, pun okus. Riječ je o konkretnom i zasitnom jelu koje bez problema može biti zvijezda svakog ručka.

Ćevapi koji mogu stati uz bok sarajevskima

A onda je stigao trenutak zbog kojeg smo došli.

Nećemo pretjerati ako kažemo da ćevapi u restoranu Sarajevo mogu konkurirati onima koje smo jeli u Sarajevu. Jedina razlika bila je u tome što nisu posluženi na tradicionalnim metalnim tanjurićima.

Lepinja je bila mekana, lagano natopljena sokovima mesa i vrlo ukusna. Luk je bio sitno nasjeckan, svjež i poslužen u izdašnoj količini. Najvažnije od svega - meso je bilo odlično. Ćevapi su imali lijepo pečenu koricu, bili su sočni i puni okusa, bez pretjerane masnoće. Kajmak je cijelu kombinaciju dodatno zaokružio i dao joj potrebnu kremoznost.

Nakon nekoliko zalogaja postalo nam je jasno zašto restoran ima tako visoku ocjenu na Googleu.

Koliko nas je sve zajedno koštalo?

Uz begovu čorbu, Karađorđevu šniclu, desetku ćevapa s lukom i kajmakom, dvije pive i jednu Colu, račun je na kraju iznosio nešto manje od 50 eura.

S obzirom na količinu hrane, veličinu porcija i činjenicu da se restoran nalazi u Beču, cijena nam se učinila sasvim korektnom. Posebno zato što smo kušali nekoliko tradicionalnih jela, a iz restorana izašli siti.

Na kraju smo se osjećali kao kod kuće

U Beč smo došli u potrazi za dobrim ćevapima i pronašli ih. Restoran Sarajevo ponudio nam je puno više od toga. Od bogate begove čorbe, preko vrlo dobre Karađorđeve šnicle do ćevapa koji bez ikakvog problema mogu stati uz bok onima iz Sarajeva.

Iz restorana smo izašli zadovoljni, s dojmom da smo na nekoliko sati pobjegli iz Austrije i vratili se negdje na Balkan. A za restoran koji se nalazi usred Beča, to je vjerojatno najveći kompliment koji možemo dati.