HRVATSKA i Portugal u noći s četvrtka na petak (1 sat ujutro po našem vremenu) igraju utakmicu šesnaestine finala Svjetskog prvenstva u Torontu. Za kanadski grad to će biti posljednji susret na ovom prvenstvu, a dvoboj ima i zanimljivu povijesnu poveznicu s nogometom u Torontu, gradu koji je desetljećima dom velikim iseljeničkim zajednicama oba naroda.

Hrvatska i portugalska priča iz 1976.

Prije točno 50 godina, 1976., nogometne priče dviju zajednica spojile su se u jednu. Te je godine klub Toronto Metros-Croatia, snažno povezan s lokalnom hrvatskom zajednicom, osvojio naslov prvaka Sjevernoameričke nogometne lige (NASL). Okosnicu momčadi činili su brojni igrači hrvatskog podrijetla, no najveća zvijezda bio je legendarni Portugalac Eusébio. Jedan od najboljih nogometaša svoje generacije te je sezone postigao 16 pogodaka u 21 utakmici, a nakon smjene trenera preuzeo je i kapetansku vrpcu.

Prvi kanadski prvaci

U velikom finalu NASL-a, odigranom u Seattleu, Toronto Metros-Croatia svladao je Minnesota Kicks s uvjerljivih 3:0. Eusébio se upisao u strijelce uz Ivana Lukačevića i Ivaira Ferreiru. Tim je trijumfom Metros-Croatia postao prvi kanadski klub u povijesti koji je osvojio naslov prvaka tadašnje sjevernoameričke lige.

Stoga će večerašnji okršaj Portugala i Hrvatske u Torontu imati i posebnu lokalnu simboliku. Pola stoljeća nakon što je grad slavio naslov momčadi Metros-Croatia, koja je povezala hrvatsku zajednicu i najveću portugalsku nogometnu ikonu, na istom se mjestu susreću nove generacije predvođene Cristianom Ronaldom i Lukom Modrićem.

Tko je bio Eusebio?

Eusebio je rođen 25. siječnja 1942. u Lourenço Marquesu u Mozambiku, a preminuo 5. siječnja 2014. u Lisabonu. Bio je jedan od najvećih nogometaša svih vremena i najveća legenda Benfice, poznat po nadimcima Crna pantera i Kralj. Igrao je uglavnom kao središnji napadač, a obilježile su ga izvanredna brzina, snažan udarac i golema golgeterska učinkovitost.

Odrastao je u siromašnoj četvrti Mafalala, u vrlo skromnim uvjetima. Djetinjstvo mu je obilježila velika oskudica, igranje nogometa bos na improviziranim terenima i s loptama napravljenima od smotanih čarapa napunjenih novinama. Otac mu je umro od tetanusa kad je Eusébio imao samo osam godina, pa je majka praktički sama odgajala petero djece. Zbog toga je vrlo rano napustio školu, završio je tek četvrti razred, dok su braća i sestre kasnije stekli visoko obrazovanje, no on je od malih nogu bio potpuno posvećen nogometu.

Prve korake napravio je u lokalnim amaterskim momčadima, a zatim se priključio Sporting Lourenço Marquesu, podružnici lisabonskog Sportinga u Mozambiku. Tamo je prvi put dobio pravu sportsku opremu, trenirao pod vodstvom trenera i počeo igrati organizirani nogomet, već kao vrlo mlad nastupajući i za seniorsku momčad. Za Sporting Lourenço Marques postizao je impresivan broj golova, privlačeći pozornost europskih skauta, a neko vrijeme za njega se raspitivao i Juventus, iako do transfera tada nije došlo.

Legenda Benfice

Presudan korak u karijeri bio je odlazak u Benficu početkom šezdesetih. Nakon složenog transfera iz Mozambika i pravnog spora između Benfice i Sportinga, Eusébio je 1961. stigao u Lisabon i zaigrao za crveno-bijele. U dresu Benfice proveo je više od desetljeća, osvojio jedanaest naslova prvaka Portugala i europski Kup prvaka 1962. godine, a s klubom je igrao i još nekoliko finala tog natjecanja. Postao je najbolji strijelac u povijesti Benfice s 473 pogotka u 440 službenih utakmica i jedan od najubojitijih napadača europskog nogometa.

Za portugalsku reprezentaciju debitirao je 1961. i sakupio 64 nastupa uz 41 gol. Vrhunac reprezentativne karijere bilo je Svjetsko prvenstvo 1966. u Engleskoj, na kojem je Portugal osvojio treće mjesto. Eusébio je bio najbolji strijelac turnira s devet golova, uključujući legendarni nastup u četvrtfinalu protiv Sjeverne Koreje, kad je Portugal okrenuo 0:3 u 5:3, a on je zabio četiri pogotka i dodatno učvrstio svoj status svjetske zvijezde. Njegov učinak u tih nekoliko utakmica učinio ga je trajnim simbolom portugalskog nogometa na svjetskoj sceni.

Osvojio je Zlatnu loptu

Na klupskoj razini bio je višestruki najbolji strijelac portugalskog prvenstva i tri puta najbolji strijelac Kupa prvaka. Godine 1965. osvojio je Zlatnu loptu za najboljeg igrača Europe, a još dva puta završio je na drugom mjestu u izboru. Također je prvi nogometaš koji je osvojio Zlatnu kopačku kao najbolji strijelac europskih liga, a to je ponovio i nekoliko godina kasnije. Njegovi golovi i nastupi donijeli su Benfici kontinuitet uspjeha na domaćoj i međunarodnoj razini.

U kasnijoj fazi karijere igrao je za nekoliko klubova u Sjevernoj Americi, Meksiku i manjih portugalskih momčadi, ali nigdje nije dosegnuo status koji je imao u Benfici. Nakon povlačenja ostao je povezan s klubom kao ambasador i jedno od zaštitnih lica portugalskog nogometa. Često je sudjelovao na humanitarnim i promotivnim događajima, a njegovo se ime redovito nalazilo na listama najboljih nogometaša stoljeća.

Do smrti 2014. u Lisabonu Eusébio je uživao status nacionalne ikone u Portugalu. Državni vrh, klubovi i navijači odali su mu počast brojnim komemoracijama, spomenicima i stadionima nazvanima u njegovu čast. Put od siromašnog dječaka koji je igrao bos po pijesku u Mafalali do jednog od najvećih napadača u povijesti nogometa ostao je jedna od najprepoznatljivijih sportskih priča dvadesetog stoljeća.