FRANCUSKA juri. Pobjedom 2:0 protiv Maroka plasirala se u treće uzastopno polufinale. Pothvat je to koji je pošao za rukom samo Ronaldovu Brazilu i Njemačkoj između 2006. i 2014. godine. Maroko se na turniru pojavio kao jedan od favorita iz sjene, a igrom je potvrdio da je iznimno ozbiljna reprezentacija koja pripada svjetskom vrhu. Ipak, protiv Francuske bio je potpuno nemoćan.

Bolje protiv Tricolora nisu izgledali ni Švedska, ni Senegal, ni rezervna momčad Norveške, ni nedorasli Irak. Paragvaj je pokušao utakmicu učiniti dovoljno ružnom i nervoznom da bi iznenadio Francuze, ali ni njemu to nije uspjelo. Stroj Didiera Deschampsa djeluje nepobjedivo, a moć je prva riječ koja pada na pamet kada se spomene Francuska na ovom turniru.

Za nogometne neutralce vjerojatno je još važniji dojam da Francuska konačno igra u skladu s talentom kojim raspolaže. Gledanje njezinih utakmica više nije mučenje u kojem se ionako unaprijed zna pobjednik, a Michael Olise ključna je razlika u odnosu na bljutave i dosadne Les Bleuse.

Dominacija

Šest pobjeda u šest utakmica dosadašnji je učinak Francuske na Svjetskom prvenstvu. To nije pošlo za rukom nijednoj drugoj reprezentaciji na turniru. Štoviše, nijedna nije stigla ni do pet pobjeda u nizu jer je Argentina Zelenortsko Otočje svladala tek nakon produžetaka.

Jednako je impresivno to što je Francuska svaku dosadašnju utakmicu kontrolirala bez većih problema. Uspijeva susrete uvesti u svoj ritam i zonu komfora, a onda suparniku presudi nevjerojatan talent kojim raspolaže.

Francuska je najbolja ili među najboljim momčadima prema broju udaraca, stvorenih velikih prilika, golova i promašenih zicera. Treća je prema broju primljenih golova. Te statistike treba uzeti s malom rezervom jer je odigrala utakmicu više od suparnika poput Engleske, Španjolske i Argentine, ali ovakvu dominaciju dugo nismo vidjeli na svjetskoj smotri.

Francuska je donedavno bila negledljiva

Francuska je igrački najmoćnija reprezentacija današnjice, a u posljednjih desetak godina i rezultatski najkonstantnija europska reprezentacija. No uvijek ju je pratio glas da odbija igrati nogomet, da se na terenu postavlja reaktivno i da Deschamps "ima Ferrari koji vozi kao Fiću".

Ne treba ići predaleko u povijest da bi se razumjela takva perspektiva. Na Europskom prvenstvu 2024. godine u Njemačkoj, Engleska i Francuska tijekom cijelog su se turnira natjecale u tome tko će igrati manje rizičan i dosadniji nogomet.

Francuzi su se na silu i individualnu kvalitetu dokotrljali čak do polufinala, ali su zbog stila zaradili prijezir nogometnih purista. Skupinu su završili s pet bodova i dva gola, od kojih nijedan nije postignut iz igre. Protiv Austrije tri boda donio im je Wöberov autogol, protiv Nizozemske odigrali su 0:0, a bod protiv Poljske donio je Mbappé iz kaznenog udarca.

U osmini finala do 85. minute igrali su 0:0 s Belgijom, a onda je Vertonghen zabio autogol koji ih je odveo dalje. Četvrtfinale protiv Portugala donijelo je još jednu utakmicu bez golova, u kojoj su Francuzi prošli dalje nakon izvođenja kaznenih udaraca.

Nevjerojatno zvuči podatak da je pogodak Randala Kolo Muanija u devetoj minuti izgubljene utakmice sa Španjolskom bio prvi francuski gol iz igre na cijelom turniru, nakon točno 459 minuta nogometa. Onda se pojavio talent koji ni Deschamps nije mogao zanemariti.

U čemu je razlika između moćne i negledljive Francuske?

Francuska je na Euru tijekom cijelog turnira, osim u prvoj utakmici u skupini, koristila čuveni "trivote". Riječ je o sustavu s trojicom izrazito defenzivno orijentiranih veznih igrača. Popularizirao ga je José Mourinho, čiji je Real Madrid tako često igrao protiv Barcelone, a na Euru su trojac u sredini terena činili Adrien Rabiot, Aurélien Tchouaméni i N'Golo Kanté.

U međuvremenu je Mbappé nastavio igrati sjajno, Dembélé se probudio i osvojio Zlatnu loptu, a Doué i Barcola postali su nove svjetske senzacije. Deschamps je s njima lako mogao sastaviti napadačku trojku, ali se u međuvremenu pojavio sjajni Olise, koji je u Bayernu imao senzacionalnu sezonu zbog koje ga smatraju jednim od favorita za Zlatnu loptu.

Deschamps nije mogao zanemariti 22 gola i 31 asistenciju. Jedini je problem to što je pozicija desnog krila već rezervirana za Dembéléa. Francuski izbornik nije imao drugog izbora nego gurnuti Olisea na poziciju desetke, a to je značilo da će jednu defenzivnu figuru u sredini terena zamijeniti znatno ofenzivnijom. Rezultat je zasad spektakularan.

Olise je jedan od najboljih igrača turnira

Olise mu ukazano povjerenje vraća na najbolji mogući način. Jedan je od najboljih kreatora prilika za suigrače, driblingom s lakoćom stvara višak i sjajno se nadopunjuje s Mbappéom. Napadač Reala igra kao devetka, ali ima slobodnu ulogu.

Često se izvlači na krilo ili spušta prema veznom redu, čeka da se obrana nađe u raskoraku, a onda brzim utrčavanjem traži put izravno prema golu. Olise to vidi i osjeća, a dodavanja za gol dijeli bolje od bilo kojeg drugog igrača na ovom turniru.

Oliseov talent, vizija i opasnost nisu jedina velika priča ove Francuske. Zanimljivo je koliku koncepcijsku razliku može napraviti jedan igrač. Francuski bekovi i dalje su konzervativni. Međutim, za razliku od Europskog prvenstva, na kojem je u fazi napada uvijek barem sedam igrača ostajalo iza lopte, ovdje je defenzivnih dužnosti oslobođen jedan igrač više.

A kada momčad ima toliki ofenzivni potencijal, to je ponekad sasvim dovoljno da bude najbolja na prvenstvu. Tko bi rekao da Francuska vrijedna milijardu i petsto milijuna eura ipak može i zna igrati nogomet kada dobije malo više slobode i hrabrosti?