DANAS u 12 sati sastala se Stručna komisija HNS-a. Danas u 13 sati sastao se Izvršni odbor. Između ta dva sastanka stala je cijela formalna procedura izbora čovjeka koji će voditi hrvatsku reprezentaciju do Eura 2028. Sat vremena. Otprilike koliko traje tehnički pregled auta.

Prije nego komentirate da mrzim sve hrvatsko, jer je analiza izbornika i njegovog rada sama po sebi valjda antihrvatski akt: ovo (ovaj put) nije primarno tekst protiv Slavena Bilića i njegovih kompetencija i rezultata.

Bilić je možda odlično rješenje (autor smatra da nije, no nebitno za ovaj tekst), možda je i najbolje moguće rješenje. Ovo nije ni tekst koji traži javni natječaj za izbornika, jer - priznajmo odmah, da preduhitrimo prigovor - javni natječaj za izbornika ne raspisuje nitko na svijetu. Ni Nijemci, ni Englezi, nitko.

Štoviše, DFB je ovih dana Kloppa uzeo na način koji na prvi pogled izgleda identično: Nagelsmann otišao nakon debakla protiv Paragvaja, savez direktno pristupio jednom čovjeku, bez konkurencije, bez kriterija objavljenih u Narodnim novinama.

Pa u čemu je onda problem? U tome što ta dva postupka samo izgledaju identično. A razlika između njih je upravo ono zbog čega ovaj tekst postoji.

Netko je stao iza odluke

Kad je Nagelsmann otišao, DFB je izdao službeno priopćenje. U njemu predsjednik saveza Bernd Neuendorf, imenom i prezimenom, zahvaljuje dosadašnjem izborniku i javno kaže: vodstvo saveza sada ide u razgovore s Jürgenom Kloppom. Klopp je potom sam, pred kamerama, potvrdio razgovore i objasnio svoju situaciju s Red Bullom. Proces je zatvoren po sadržaju - nitko nije vidio popis kandidata - ali je otvoren po odgovornosti. Znamo tko je odlučio, znamo kada, znamo tko će odgovarati ako propadne. Neuendorf je svoje ime stavio na tu odluku onog trenutka kad ju je najavio.

A kod nas? Kod nas se, prema službenom vokabularu koji kruži medijima, Bilićevo ime "od početka nametnulo".

Nametnulo se. Samo od sebe, kao gljive nakon kiše. Nitko ga nije predložio, nitko nije odlučio - ono se, eto, nametnulo. To je jezik kojim se opisuju prirodne pojave, a ne kadrovske odluke saveza koji raspolaže javnim novcem i nacionalnim simbolom. Predsjednik HNS-a nije izašao pred javnost ni jednom rečenicom. Sve što znamo, znamo iz "doznaju Sportske novosti". Jedina konkretna informacija koja je službeno-neslužbeno procurila jest - visina plaće. Prioriteti.

Posebna poslastica je Stručna komisija, tijelo koje formalno postoji upravo zato da stručno vrednuje ovakve odluke. Njezin je predsjednik novinarima u predvorju Hiltona - istoga dana kad je Dalić priopćio odluku o odlasku- potvrdio da Bilić ima njegovu podršku. Prije nego što se komisija uopće sastala. To nije stručna komisija, to je javni bilježnik. I to javni bilježnik koji je svoj potpis najavio unaprijed, u hotelskom lobiju.

Klopp je Klopp. A Bilić?

Ima još jedna razlika. Kad savez preskoči proces i ide direktno na jednog čovjeka, težina te odluke počiva na biografiji tog čovjeka.

Nijemcima nitko neće postaviti pitanje "zašto baš Klopp?" jer odgovor stane u jednu rečenicu: dvostruki prvak Njemačke s Dortmundom, prvak Europe i prvak Engleske s Liverpoolom, trener koji je desetljeće bio u samom svjetskom vrhu i kojeg je pola planeta pokušavalo dovesti. Kad je kandidat toliko iznad svega ostalog na tržištu, proces je formalnost jer je ishod očit svakome.

Bilićeva biografija je nekima poštovanja vrijedna, ali takvu rečenicu ne nudi.

Nakon prvog mandata s reprezentacijom - koji je u jednoj mjeri bio sjajan, s prepoznatljivom generacijom i pobjedama koje se pamte - slijedi četrnaest godina klupskog nogometa čiji je vrhunac sedmo mjesto s West Hamom prije deset godina.

Poslije toga: otkaz u West Hamu, otkaz u West Bromu, Kina, otkaz u Watfordu, pa Saudijska Arabija - Al-Ittihad i na kraju Al-Fateh, klub iz donjeg doma saudijske lige. Posljednji trofej koji je osvojio kao trener stariji je od nekih igrača koje će voditi.

I opet: to ne znači da je Bilić loš izbor. Reprezentativni posao je drugačiji zanat od klupskog, Bilić ga je već radio i radio ga je dobro, igrači ga navodno žele, poznaje svlačionicu i zna što znači nositi taj dres. Postoje sasvim legitimni argumenti za njega. Ali upravo zato što odgovor na pitanje "zašto baš on?" ovaj put ne stane u jednu rečenicu, netko bi tu rečenicu - ili pet njih - trebao javno izgovoriti.

Kriteriji su bili ti i ti, razmotrili smo te i te opcije, Bilić nam je predstavio ovakav plan za tranziciju nakon Modrića, i zato smo odabrali njega. Pet rečenica koje pretvaraju tajnu kadrovsku kombinatoriku u legitimnu odluku. HNS nije ponudio nijednu.

Zašto je to uopće važno

Zato što se odgovornost ne može tražiti od prirodne pojave. Ako Bilić uspije, uspjeh će biti njegov. Ako ne uspije - a naslijediti najuspješnijeg izbornika u povijesti posao je u kojem je vrlo lako ne uspjeti - tko će odgovarati za odluku koju formalno nitko nije donio dok već nije bila donesena? Ime se nametnulo, sjećate se. Prirodnim pojavama se ne sudi.

Hrvatska reprezentacija je javno dobro. Ne pripada Kustiću, ne pripada Izvršnom odboru, ne pripada ni igračima koji su savezu "poručili koga žele". Pripada ljudima koji je financiraju ulaznicama, pretplatama, dresovima i porezima - i ti ljudi imaju pravo na minimum koji je dobila i njemačka javnost: da netko iz saveza izađe, kaže "ja sam odlučio, ovako smo odlučili i evo zašto", i time preuzme odgovornost.

Umjesto toga, dobili smo svršen čin, sat vremena procedure, curenje plaće i predsjednika komisije koji glasa u predvorju Hiltona. Pa neka onda barem netko iz HNS-a odgovori na najjednostavnije pitanje, ono koje je postavio običan čitatelj, a na koje nijedan sportski novinar u ovoj zemlji nije dobio odgovor: tko je, kada i kako odlučio?

Sretno Biliću. Iskreno. Možda on i ima neki plan. Šteta što ga savez koji ga je izabrao nije smatrao vrijednim ni jedne javne rečenice.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.