NISAM bio za Slavena Bilića. Nisam bio za njega prije mjesec dana, nisam bio za njega prije tjedan dana, nisam bio za njega ni u ponedjeljak ujutro, dok je Izvršni odbor HNS-a jednoglasno dizao ruke u zrak. Ali Bilić je tu. Potpisao je do Eura 2028. I sad, što se može: sad ga treba totalno podržati.

Krenimo od razloga zašto nisam bio za njega, jer bilo bi neiskreno preskočiti ih.

Bez trofeja u klupskoj karijeri

Prvi je banalan: rezultati. Čovjek trenira više od dvadeset godina i u klupskoj karijeri nema trofej. Ima promociju s West Bromwichem, što je lijepo, ali promociju u Championshipu teško ćete uokviriti i objesiti u vitrinu. Lokomotiv, Beşiktaş, West Ham, Al-Ittihad, Peking, Watford, saudijska pustinja: svugdje solidno, nigdje veliko.

Zadnji angažman završio je otkazom u Al Fatehu, nakon čega je dvije godine sjedio bez posla. S takvim životopisom teško dižete ljude sa stolica. Drugi razlog je onaj o kojem se manje priča, a mene je više smetao: dijelovi njegove povijesti. Od Mamića do čudnih poziva i bahatosti.

Kult ličnosti iz 2008.

Kad mu je išlo, Bilić je bio bahat. Ono ljeto 2008., kad je Hrvatska pomela skupinu na Euru, izgrađen je kult ličnosti u kojem se kritika smatrala svetogrđem. Nije se smjelo pitati ništa: ni o taktici, ni o izborima, ni o gitari. Izbornik je bio svetac, a tko dira sveca, dira naciju.

Ta bahatost bila je toliko opipljiva da je postala kulturni fenomen: čak je i Gitak TV-u i bahatom Deni inspiracija za najbolji sketch svih vremena bio upravo bahati Bilić. E sad. Sve to stoji. I dalje stoji. Ali stoji i nešto drugo.

Ljudi imaju pravo na više prilika

Bilić je tu, s ugovorom do Eura 2028., i to je realnost. A ljudi imaju pravo na više prilika. Imao ih je Dalić, imali su ih i puno gori od Bilića. Sam je na predstavljanju rekao da se osjeća zrelijim i iskusnijim trenerom nego 2006., pa se nadajmo da je to istina, i trenerski i ljudski.

Četrnaest godina od odlaska s klupe reprezentacije dovoljno je vremena da čovjek nešto nauči o sebi. Ili barem da nauči kako se to ne pokazuje na presici. I onda argument koji za mene preteže sve ostale: naš najbolji igrač svih vremena (nakon Eduarda da Silve, kojem je karijera kriminalno završena, i to nikad nemojmo zaboraviti) zbog Bilića i dalje želi igrati za Hrvatsku.

Luka Modrić, čovjek koji je s ovim izbornikom prošao put od U21 do svega što je postao, ostavio je vrata otvorena. A veći kompliment od toga Bilić ne može dobiti: igrač tog kalibra, u tim godinama, kaže da bi s njim još.

Pritom, budimo odrasli: Modrić i dalje jest važan igrač Hrvatske, ali ne nužno i uvijek starter. Njegova uloga sada je postupna tranzicija: s terena prema klupi, od kapetana prema, daj Bože jednog dana, budućem izborniku. Ako Bilić uspije voditi taj proces s poštovanjem prema Luki i bez sentimentalnog robovanja prošlosti, to će samo po sebi biti trenerski uspjeh.

Liga nacija iz noćne more

A rezultati... mogli bi u startu biti bolni. Bilića u rujnu čeka Liga nacija iz noćne more: Češka u Pragu, pa Španjolska u gostima, pa Engleska u Rijeci, pred praznim tribinama (hvala HNS-u i navijačkim genijalcima), pa opet Španjolska.

Dva polufinalista Svjetskog prvenstva u skupini. Lako moguće da će prve utakmice izgubiti, možda i više njih zaredom. I zato apel, prvi: neka ne padne moralno ako se to dogodi. Neka ne počne tražiti krivce po medijima i neka ne izvlači stare refleksne obrane. Od Španjolske se danas gubi bez srama; sram počinje tek s krivom reakcijom na poraz.

I apel, drugi, jednako važan: neka se ni ne razbahati ako pobijedi. Jer njega znamo. Dvije pobjede i već vidim intervjue u kojima se povijest piše unaprijed. Nemoj ovaj put. Bilić je tu, od danas je moj izbornik i moju podršku ima. Reći ćete koga briga koga ti podržavaš, ali taj san u slapu da bi mog' sjati, i moja kaplja pomaže ga tkati.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.