JEDNA od najljepših i istodobno najtežih strana roditeljstva jest promatrati kako dijete koje ste stvorili uči funkcionirati bez vas. Sve počinje malim stvarima: jednog dana sami dohvate kutiju pahuljica s police, zatim im više ne treba pomoć oko zadaće. Te prekretnice postaju sve veće, sve do trenutka kada stojite pred kućom i gledate ih kako s prijateljima odlaze automobilom. Tada pomislite da vas osoba koja je ovisila o vama veći dio svog života zapravo više ne treba.

Iako je neovisnost djeteta cilj kojem svaki roditelj teži, postavlja se pitanje zašto taj prijelaz često prati osjećaj potpune iscrpljenosti i tuge. Da bismo razumjeli zašto se roditelji tako osjećaju, korisno je analizirati proces sa znanstvenog stajališta. Psiholozi i psihoterapeuti za Scary Mommy objašnjavaju što se događa u mozgu kada uloga roditelja kao stalnog skrbnika završi.

Nije riječ samo o osjećajima

Postoji jasna neurološka komponenta jer je mozak godinama, pa i desetljećima, bio programiran za jedan specifičan zadatak. Taj se program ne gasi automatski samo zato što je posao, uvjetno rečeno, gotov.

"Roditeljstvo mijenja mozak i prije rođenja djeteta", kaže Cheryl Groskopf, terapeutkinja iz Los Angelesa. "Jačaju dijelovi mozga odgovorni za prepoznavanje prijetnji, empatiju i čitanje tuđih emocija. Amigdala, koja traži opasnost, postaje osjetljiva na dječji plač i potrebe. Prefrontalni korteks postaje učinkovitiji u prepoznavanju stresa i brzom reagiranju."

Iza svih tih godina u kojima ste mogli čuti djetetov kašalj iz druge sobe ili odmah znati da nešto nije u redu, stajala je cijela neurološka infrastruktura. Vaše tijelo i mozak bili su usmjereni na brigu o djetetu. Zato situacija postaje neobična kada ta potreba nestane.

"Mozak nastavlja raditi prema starom", kaže Groskopf. "Iz navike i dalje traži djetetove potrebe, čak i kada djeteta nema. Taj nesklad uzrokuje neobične i uznemirujuće osjećaje koje roditelji opisuju, poput nemira ili osjećaja beskorisnosti. Sustav nagrađivanja u mozgu godinama se gradio oko osjećaja da ste potrebni, a taj se sustav ne isključuje samo zato što su se okolnosti promijenile."

"Vaš je mozak dva desetljeća predviđao da ste nekome potrebni u 7 ujutro, poslije škole i za večerom. Kada ta struktura nestane, mozak i dalje šalje iste signale, ali oni odlaze u prazno. Istraživači koji se bave tugom opisuju sličan fenomen nakon drugih vrsta gubitka. Nelagoda je djelomično rezultat sporog prilagođavanja unutarnjeg modela mozga novoj stvarnosti. Za to je potrebno vrijeme i to nije karakterna mana", objašnjava dr. Laura Bojarskaitė, neuroznanstvenica sa Sveučilišta u Oslu.

Imate pravo na svoje osjećaje tijekom ove tranzicije. Riječ je o stvarnoj tuzi, iako se nije dogodilo ništa loše. S gledišta vašeg mozga, vi ste praktički u žalovanju.

"Mozak ne razlikuje kraj jedne uloge od odlaska osobe", objašnjava Groskopf. "Oba procesa obrađuje kao prekid veze i oba mogu izazvati stvarnu bol. Sindrom praznog gnijezda isprepleten je s identitetom jer se ogroman dio slike koju roditelj ima o sebi gradi oko toga da je potreban toj jednoj osobi, svakodnevno, godinama."

Dr. Christa Smith, klinička psihologinja, to pojašnjava: "Uloga osobe koja je potrebna drugome postaje organizacijski princip uma. Kada ta uloga nestane, ljudi ne tuguju samo zbog djetetove odsutnosti, nego i zbog gubitka one verzije sebe koja je imala jasan i neposredan zadatak. Gubitak se odnosi dijelom na osobu, a dijelom na vlastito 'ja'."

Ne reagiraju svi roditelji isto

Jedna od primjetnih pojava jest da se neki roditelji s odlaskom djece nose s nevjerojatnom lakoćom. Djeca su otišla, vrijeme je za krstarenje, safari ili preuređenje njihove sobe u teretanu. No mnogim je roditeljima teško veseliti se i planirati. Razlika između onih koji napreduju i onih koji se samo snalaze svodi se na to koliko je identitet osobe bio stopljen s ulogom roditelja.

"Roditelj čiji su smisao, struktura i društveni svijet u potpunosti ovisili o djeci mora izgraditi puno više od onoga tko je održavao i druge dijelove svog identiteta tijekom roditeljskih godina", kaže Smith. "Vrijeme to dodatno komplicira. Ako se prazno gnijezdo poklopi s drugim promjenama, poput promjene karijere ili brige o ostarjelim roditeljima, gubici se gomilaju."

Kada je to više od prolazne krize

Kako ublažiti ovaj udarac i gdje je granica između normalne prilagodbe i stanja koje zahtijeva stručnu pomoć?

"Tuga koja dolazi u valovima, ali prolazi, očekivana je", kaže Smith. "Ako loše raspoloženje, gubitak interesa, promjene u spavanju ili apetitu ili osjećaj besmisla potraju većinu dana tijekom nekoliko tjedana ili počnu ometati svakodnevno funkcioniranje, to je razlog za razgovor sa stručnjakom, a ne za čekanje da prođe samo od sebe."

Što se tiče onoga što zaista pomaže, stručnjaci su jednoglasni: rješenje nije u tome da se samo popuni raspored. Bitna je stvarna suština onoga čime ispunjavate dane.

"Ljudima koji se dobro nose s promjenom ne pomaže samo to što su zaposleni", kaže Smith. "Pomaže im ponovna izgradnja osjećaja svrhe i identiteta koji nije posuđen iz uloge skrbnika, ponovno ulaganje u odnose koji su bili po strani i dopuštanje da se veza s djetetom razvije u odnos odraslih osoba, umjesto pokušaja očuvanja stare dinamike. Roditelji koji se dobro snalaze tretiraju ovo kao pravi projekt izgradnje identiteta, a ne kao prazan kalendar koji treba popuniti."

Bojarskaitė nudi i prijedlog utemeljen na znanosti: san.

"Velike životne promjene redovito remete san, a loš san pojačava emocionalnu reaktivnost i pretjerano razmišljanje. To normalnu tugu zbog praznog gnijezda može učiniti mnogo težom", kaže. "Zaštita sna tijekom ove tranzicije jedna je od najkonkretnijih stvari koje roditelji mogu učiniti."

Na kraju, kako podsjeća Rikki Grace, kao što je odgoj djeteta bio lekcija u stalnom prilagođavanju, tako i ovo razdoblje života zahtijeva novi pogled na situaciju.

"Dok vaše sada odraslo dijete razmišlja o sljedećem koraku u svom životu, to isto možete učiniti i vi. Čemu se nadate? Kamo vi želite krenuti na svom putu?" Drugim riječima, naši će se mozgovi oporaviti i temelji će se ponovno izgraditi. Do tada, predstoji proći kroz proces prilagodbe.