DANA 25. rujna 1066. kod Stamford Bridgea u sjevernoj Engleskoj poginuo je norveški kralj Harald III., poznatiji kao Harald Hardrada. Njegova smrt u velikom porazu norveške vojske često se simbolično uzima kao kraj vikinškog doba. Teško je pronaći čovjeka koji bolje utjelovljuje njegovu posljednju fazu: prije nego što je postao kralj Norveške, Harald je ratovao od Skandinavije i današnje Ukrajine sve do Bizantskog Carstva i Sicilije.

Već kao tinejdžer našao se na bojnom polju

Harald Sigurdsson rođen je oko 1015. godine i bio je polubrat norveškog kralja Olafa II., kasnije poznatog kao Olaf Sveti. Sa samo petnaestak godina pridružio mu se u bici kod Stiklestada 1030., u kojoj je Olaf pokušao vratiti norveško prijestolje.

Bitka je završila Olafovom smrću i porazom njegove vojske. Harald je, prema kasnijim izvorima, bio ranjen te je pobjegao iz Norveške. Najprije se sklonio u Švedsku, a zatim otišao na istok, na područje Kijevske Rusi, gdje je boravio na dvoru kneza Jaroslava Mudrog.

No to je bio tek početak njegove neobične vojne karijere.

Postao je pripadnik elitne garde bizantskog cara

Oko 1034. ili 1035. godine Harald je stigao u Konstantinopol, koji su Skandinavci nazivali Miklagardom, odnosno Velikim Gradom. Ondje je pristupio Varjaškoj gardi, elitnoj postrojbi sastavljenoj ponajprije od ratnika sa sjevera Europe, koja je služila kao osobna zaštita bizantskih careva.

Harald je sudjelovao u brojnim bizantskim vojnim pohodima. Ratovao je na području Sredozemlja i Balkana, a posebno se istaknuo u pohodu na Siciliju 1038., gdje su bizantske snage pod zapovjedništvom Georgija Manijaka osvojile, među ostalim, Sirakuzu.

Kasnije sage njegovu su bizantsku karijeru obogatile nizom dramatičnih priča, zbog čega pojedinosti treba uzimati s oprezom. Pouzdano je, međutim, da je stekao golemo vojno iskustvo i znatno bogatstvo. Nakon sukoba na bizantskom dvoru napustio je Carstvo, ponovno se vratio Jaroslavu, a potom krenuo prema Norveškoj.

Od plaćenika do norveškog kralja

U Norvešku se vratio sredinom 1040-ih. Ondje je vlast držao njegov nećak Magnus Dobri. Harald je naposljetku postao njegov suvladar, a nakon Magnusove smrti 1047. ostao je jedini norveški kralj.

Sljedeća dva desetljeća pokušavao je proširiti svoju moć, osobito na račun Danske. Njegova je vladavina bila obilježena gotovo neprestanim ratovanjem i obračunima s protivnicima. Upravo je iz kasnijih nordijskih izvora proizašao nadimak Hardrada, odnosno Hardråde, koji se može prevesti otprilike kao "strogi vladar" ili "čvrsti vladar".

Njegova najveća ambicija pojavila se 1066. godine.

Engleska je odjednom dobila nekoliko kandidata za prijestolje

Smrt engleskog kralja Edwarda Ispovjednika, bez izravnog nasljednika, u siječnju 1066. otvorila je veliku borbu za englesku krunu. Za kralja je izabran Harold Godwinson, no pravo na prijestolje polagali su i normandijski vojvoda William te Harald Hardrada.

Hardradi se pridružio Tostig Godwinson, protjerani brat engleskog kralja Harolda. Norveška flota stigla je u sjevernu Englesku u rujnu 1066., a 20. rujna Harald i Tostig pobijedili su engleske snage u bici kod Fulforda. York se ubrzo nakon toga predao.

Činilo se da se Hardradin pohod razvija gotovo savršeno.

Iznenađenje kod Stamford Bridgea

Engleski kralj Harold reagirao je nevjerojatnom brzinom. Njegova vojska krenula je iz južne Engleske prema Yorku i u vrlo kratkom roku prešla nekoliko stotina kilometara. Hardradini ljudi nisu očekivali da će ih engleska vojska tako brzo napasti.

Dana 25. rujna 1066. dvije su se vojske sukobile kod Stamford Bridgea. Bitka je bila žestoka, ali završila je katastrofalnim porazom Norvežana. Harald Hardrada poginuo je, prema izvorima pogođen projektilom ili kopljem u vrat, a ubijen je i Tostig.

Razmjeri poraza bili su golemi. Engleski izvori navode da je norveška invazijska vojska stigla s približno 300 brodova, dok je za povratak preživjelih bilo potrebno tek nekoliko desetaka.

Njegova smrt nije bila kraj događaja 1066.

Pobjeda je Harolda Godwinsona skupo stajala. Samo tri dana poslije Stamford Bridgea William od Normandije iskrcao se na jugu Engleske. Harold je morao ponovno prisilno marširati, ovaj put prema jugu.

Manje od tri tjedna kasnije, 14. listopada, njegova je vojska poražena u bici kod Hastingsa. Harold je poginuo, a William je postao William Osvajač i novi engleski kralj.

Zbog toga se Hardradina invazija ponekad promatra i kao važan dio mnogo veće priče o normanskom osvajanju Engleske. Teško je dokazati koliko je iscrpljujući pohod na sjever utjecao na ishod kod Hastingsa, ali sigurno je da je Haroldova vojska u samo nekoliko tjedana morala prijeći goleme udaljenosti i voditi dvije velike bitke.

Harald Hardrada tako nije osvojio Englesku, ali je njegova posljednja kampanja postala jedan od ključnih događaja dramatične 1066. godine. Njegovom smrću završila je karijera čovjeka koji je od ranjenog tinejdžera i prognanika stigao do Varjaške garde, norveškog prijestolja i posljednjeg velikog pokušaja skandinavskog osvajanja Engleske.