Foto: Nikola Vilić / Cropix

PRIJE točno deset godina slavljenički Sinj je bio obljepljen stotinama plakata uhićenog generala Mirka Norca.

Pobjednik Alke odbio je primiti darove izaslanika predsjednika Republike generala Milivoja Petkovića. Tribinama se orilo "Mesiću, cigane", a vojvoda Ante Kotromanović pozivao je narod na otpor vlasti koja kriminalizira generale i Domovinski rat.

Čitava manifestacija bila je zamišljena kao pozornica za desničarski udar na ljevičarsku vladajuću koaliciju. I nikome se zbog toga ništa nije dogodilo. Nitko nije čak ni legitimiran.

Policija među prolaznicima

A pogledajte sad. Trojica pripitih Sinjana zviždala su i dovikivala povorci s premijerkom Jadrankom Kosor, da bi doletjeli policajci u civilu i natamburali šačicu drznika.

Nije bilo stotina plakata friško osuđenog generala Gotovine, nije bilo orkestriranog udara na aktualnu vlast, nije bilo psovačkog skandiranja prema HDZ-u koji je predao generale Haagu, nekoliko ih uhitio, par ponizio i jednog u pritvoru zauvijek izgubio. Trojica prolaznika su zaurlala i organi reda postupili su po naređenju.

Znači li to da smo napredovali u ovih deset godina?

Možda i jesmo. Ivić Pašalić je izguran s političkih margina, zajedno sa svojom desničarsko-pučističkom kamarilom, Ante Kotromanović postao je uzdanica SDP-a, Mirko Norac u zatvoru se oženio i dočekao drugu presudu za ratni zločin. A general Petković dočekat će je idući mjesec u Haagu.

Danas čovjek ne može ni pljunuti vlast

Ali opet, prije deset godina moglo se nekažnjeno iz petnih žila pozivati na obračun s izdajničkom vlasti, vrijeđati visoke dužnosnike hrvatske države, pjevati pjesme o "Ivici, Stipanu i crnim vranama", veličati optuženike za ratne zločine, dok danas običan čovjek ne smije više ni popiti i pljunuti u pravcu premijerke Kosor, a da ne dobije pendrekom po labrnji.

Je li to napredak? U onom smislu da je policija postala osjetljivija na izljeve narodnog gnjeva? Ili se moramo zadovoljiti činjenicom da su se ti izrazi gnjeva, od orkestrirane pučističke mase, danas sveli tek na trojicu podnapitih lokalnih derana?

A možda je ipak stvar u HDZ-u...

Strah od mase

Franje Tuđmana narod se bojao. Na jednom dočeku Nove godine u Gradskoj kavani u Zagrebu, zbunjen činjenicom da su mu se uzvanici i novinari panično spoticali i sklanjali s puta, Franjo je dobacio supruzi Ankici: "Pa zašto svi bježe od mene?".

Ivo Sanader bojao se naroda. Nije ulazio među ljude, u gužvu, nije volio da ga se vuče za rukav. Jednostavno se nije osjećao kao dio mase. Više mu je odgovaralo da je iznad nje.

Od Jadranke Kosor očekivalo se više. Ona je dobar dio političke karijere ostavljala dojam osobe koja ulazi među među ljude, među ucviljene i obudovljene, među one kojima treba pomoć i utjeha. A sad?

Jaca sama k'o duh

Sada tumara po bolskoj šetnici sama k'o duh, bježi od nepoznatih ljudi u strahu da je iz busije ne zaskoči mladež SDP-a, dok policija nasrće na svakog tko nešto dovikne u njezinu pravcu. A ona vrlo jasno pokazuje da ne trpi kritiku.

Da se razumijemo, nije jedina. I da se ne zavaravamo, bila je takva dobar dio svoje političke karijere. Ali sada se dovela - ili su je doveli - u takav položaj da sve kritike, od medijskih od pripitih, idu prvenstveno na njezin račun.

Tko se boji pijanaca?

S jednom bitnom razlikom: ne mora trpjeti ono pučističko urlanje iz ljeta 2001. godine, već samo ono blentavo alkoholizirano dobacivanje.

Svejedno, policija je navalila na trojicu Sinjana, kao što je policija privodila one koji su se na Facebooku sprdali sa Sanaderom i kao što su policija, tajne službe, tužitelji i sudovi na razne načine gonili one koji su kritizirali Tuđmana.

Varijante su možda blaže, ali princip je ostao isti. Zaštita vladajućih političara od onih među koje će se ti isti političari uskoro spustiti kako bi zatražili glas na izborima.

Ali neka se Jadranka Kosor ne boji šačice pijanih bukača. Prava opasnost prijeti od tisuća trijeznih glasača.

Ostale komentare autora pročitajte ovdje