Ilustracija: Privatna fotografija, Index

PROLJEĆE je, vremenska prognoza je promjenljiva, a u našem krugu obitelji i prijatelja vrijeme je od dječjih rođendana i krštenja, s obzirom na boom bebača koji su brojčano pojačali naše kumsko-prijateljske veze. Jedan dan proveden u igraonici na dječjem rođendanu u društvu meni potpuno nepoznatih mama. Osim mnogih zajedničkih stvari, zajedničko nam je da ni jedna tamo prisutna nije uspjela dojiti svoje dijete duže od mjesec dana. Drugi dan proveden na krštenju, klinaca ko u priči, dojilja i više, sve doje, kud god se okreneš vidiš male sisavce zadovoljne na maminim prsima.

S obzirom na to da pripadam u prvu grupu mama, među njima sam se osjećala sigurnije i nekako bliskijom, iako su mi potpuno nepoznate osobe. S obzirom na to da uskoro trebam roditi drugo dijete i da želim to dijete dojiti duže nego što sam dojila Ninu, priključujem se drugoj skupini mama i slušam njihova iskustva, njihove savjete. U zadnje vrijeme ponovno sam u štreberskoj fazi pa svaki slobodan trenutak odvojim na članak koji savjetuje dojilje. Dakle, u principu, teoretski, svaka je mama sposobna dojiti, bez obzira na veličinu grudi, bez obzira na to je li bila dojena, odnosno, nije genetski uvjetovano da ako mene moja mama nije uspjela dojiti da neću ni ja moći dojiti svoje dijete. Drugi članak govori da je majčino mlijeko najzdravije, treći da je majčino mlijeko precijenjeno i da ne znači da će dojena djeca biti zdravija od klinaca koji klopaju adaptirano mlijeko, četvrti članak kaže da najčešće djeca dojena majčinim mlijekom imaju grčeve (povezano s hranom koju majka unosi u organizam, ne i u mojem slučaju, mala je vrištala u svim kombinacijama), članci kao i autori malo radikalnijih stavova tvrde da se majčinim mlijekom može oribati pećnica... Zapravo koje god im pitanje postaviš, odgovor je MAJČINO MLIJEKO!

"Stigmatizirane smo jer nismo dojile svoje klince"

Vratimo se dječjem ročkasu i mamama koje nisu dojile. Pitam ih koliko su često bolesni njihovi klinci. Dobijem različite odgovore, od nikada, povremeno, do stalno i uvijek. "Pa dobro, gdje je zapelo, zašto niste mogle ili htjele dojiti?" I ponovno različiti odgovori, ali sve se svodi da jednostavno nisu imale mlijeka, svaka se prvi put susrela s izazovima kako majčinstva, tako i dojenja, bile su pod stresom, slijedile su savjete, ali nije bilo pomoći. "Jesmo li lošije majke jer nismo dojile svoju djecu?" I sve u glas: "Normalno da nismo lošije mame, ali smo stigmatizirane". S proslave dječjeg trećeg rođendana odlazim na proslavu tridesetog rođendana svoje kume. Večera, babinjak, jedna pred udaju, jedna nedavno udana, jedna ima kćer pred školu, ja jednu doma, jednu u trbuhu, kuma također čeka bebu i dvije neudane nerotkinje.

Uz pretres naših tjednih aktualnosti, odnosno čušpajza tema, prenesem im izjavu mama koje su rekle da smo stigmatizirane jer nismo dojile svoje klince. "Pa normalno da ste stigmatizirane", kaže teta M. "I ja sam stigmatizirana jer se još nisam udala, nemam stalnog frajera, a nitko me ne pita koliko puta sam napredovala na poslu u zadnjih nekoliko godina, što sam od zarađenih novaca priuštila sebi i svojoj obitelji, već u krugu obitelji, kojekakvih tetki i strina kad na postavljeno pitanje dobiju moj odgovor: ne, nisam se udala, one jadne uzdahnu i pogledaju me ko da mi je taj tren otpao dio tijela".

Javi se i teta M2: "Pa normalno da ste stigmatizirane, i ja sam jer iz nekih razloga još nisam privela faks kraju, nemam taj famozni papir, a toliko sam različitih poslova radila, s toliko različitih ljudi komunicirala, toliko svijeta proputovala i k vragu, sve to vrlo uspješno, ali nije bitno jer nemam papir, iako sam sto puta sposobnija od njih stotinu koji imaju komad potvrde"."I ja sam stigmatizirana jer sam svoje dijete rodila na carski, pa u očima drugih mama koje su prirodno rodile nisam prošla ono kroz što su one prolazile, nisam osjetila trudove, nisam istisnula dijete iz sebe", kaže teta V. U redu cure, razumijem, negdje na zadanom spisku društvenih normi nismo stavile kvačicu i odmah se ne gleda što smo drugo dobro napravile, već taj minus bode u oko, a potreba i želja da budemo savršene nas više dovodi do ludila.

"Prije bi iz tih prsiju potekao Chanel 5 nego mlijeko"

Prebacujem se na krstitke i mame dojilje. One su, naravno, ponosne što njihova djeca klopaju najfinije i najzdravije mlijeko jer žele za svoju djecu upravo to, najbolje na svijetu. Osim toga, lakše im je i ekonomičnije dojiti djecu. Oko ovog djela "lakše im je" ne bih se baš složila jer meni, dok sam noću spremala ispite za faks, lakše je bilo da se muž ustane iz kreveta, promućka formulicu i nahrani našeg gladuša. I mame dojilje susretale su se s problemima oko dojenja, nije to tako lako i prirodno kako se tvrdi. Upalile su im se cice, a to nije nimalo ni lijepo ni ugodno, dobile su temperaturu, završile na hitnoj, na jednoj cici mali gladuš, a drugu upalu masiraju, izdajaju, pokušavaju vratiti u prvotno, bujno, blaženo majčino poprsje. Pratim svoju trudnoću po tjednima, čitam što se događa s mojim tijelom i mojim djetetom, i u ovom stadiju trudnoće trebao bi početi curiti kolostrum, prvo majčino mlijeko. Nema ga ni u tragovima. Sjećam se da po porodu s Ninom dolazi medicinska sestra u sobu, posluži se jednom od mojih nebujnih cica, stisne je, digne obrvu u zrak i zaključi: "Da, hmm, treba nekoliko dana da mlijeko krene, a valjda će biti nešto od tih prsiju!?". Sad mogu zaključiti da bi prije iz tih prsiju potekao Chanel 5 nego mlijeko, ali dala sam si truda, htjela sam dojiti Ninu.

"Mala je znala biti na prsima i 13 sati i ne bi se dovoljno nahranila, ali drugi put ću pokušati biti upornija"

S obzirom na njezine već poznate grčeve, činjenicu da to izludi novopečene roditelje, činjenicu da istovremeno moramo biti uspješne na svim ostali životnim kolosijecima, činjenicu da sve možemo i moramo same... Lako je pokleknuti pod stresom, a moje tijelo ne reagira najbolje na stres. Mala je znala biti na prsima po 13 sati u komadu, zaspi sišući, ja je maknem sa sebe, ona isti tren upali svoju sirenu, ja je opet stavim na prsa, opet sisa, zaspi, maknem je, urla... I tako mala igra dok mala dobiva. Nakon nekoliko dana, a vrlo brzo uoči navršenog prvog mjeseca života i prve kontrole kod pedijatra, pozovem patronažnu sestru i zamolim je da nam donese vagu da vidimo je li Nina dobila na težini koliko bi trebala po određenim parametrima. Nismo ostvarili neki značajan rast. Što da napravim? "Morate odlučiti sami, ali je morate nahraniti". Upali se i meni jedna cica. Ne boli, ali pretvorila se u kamen i ako izađem na ulicu sigurno bih morala nabaviti potvrdu da uza sebe imam hladno oružje. Dok je mala opet pokušavala isisati mlijeko iz jedne, ja drugu pokušavam izmasirati, izdojiti eventualno mlijeko i osloboditi začepljene kanale. Jedva uspijem navlažiti komad tkanine u koju sam brisala izdojeni sadržaj. I tada je oko mene bilo nekoliko friških mama, mama koje su uspijevale dojiti, mama kojima je mlijeko curilo u potocima, mama koje su morale konstantno u grudnjake stavljati komade gaza da im mlijeko ne probije na odjeću, mama čija su prsa dodirivala nosove...

Za nekoliko mjeseci znat ću više, i tada ću moći izreći konkretniju teoriju vezanu uz svoj slučaj dojenja. Hoću li ovaj put biti uspješnija u svome naumu i svojoj zadaći? Ne znam, mogu samo reći da ću pokušati biti upornija. Svi kažu da je s drugim djetetom lakše, ispravljaš ono što prvi put nisi uspio napraviti na zadovoljavajući način. Nina je iz nekog razloga boležljivija, ništa manje ili više od drugih klinaca u našoj okolini, ali nema problema s klopom. Zapravo ima, moram je nadzirati jer bi mogla utrpati u sebe i više od onoga koliko joj treba. Oči su joj velike, veće od guze. I sve joj je fino, ništa nije bljak, sve joj samo daj, sve je "baš ukusno", kako kaže ona. I ja želim samo najbolje za svoju djecu, ali nismo svi jednaki, različiti smo, različito razmišljamo, djelujemo i različitim načinima ćemo omogućiti svojim klincima ono što je u našoj moći, a opet ono što je najbolje za mala, ali najvrednija blaga.

Novu kolumnu Alete Tomljanović čitajte na Index Mamama idućeg utorka