Foto: freeimages.com / pontonio20 

ČITAJUĆI mudrolije socijalističkih komentatora, gotovo svakodnevno se može naučiti nešto novo, usvojiti neka nova saznanja o svijetu oko nas kojih nismo bili svjesni ili smo ih promatrali na neki drugi način. Srećom, ne nedostaje nam prosvijetljenih socijalističkih intelektualaca da nam konačno otvore oči i usmjere nas na put Istine, te nam pomognu da odbacimo svoja plitka reakcionarska vjerovanja u buržujske mitove poput slobode izbora i individualizma, koji u stvarnosti samo služe za potčinjavanje obespravljenih proleterskih klasa od strane izopačenih neoliberalnih eksploatatora.

Tako, primjerice, iz komentara jednog od sljedbenika domaćeg socijalističkog pokreta zaključujemo:

1) Ako upadnete nekom svojem sugrađaninu u stan, zaprijetite mu pendrekom ili pištoljem, protiv njegove volje mu mrknete pola njegove mjesečne plaće, te mu “zauzvrat” u ruku uvalite npr. vrećicu bombona (ili bilo što drugo što vas on nije tražio da mu date), ne samo da to nije pljačka ni otimačina, već naprotiv, on je vama još dužan.

2) Ako se netko rodi kao rob u nekom robovlasničkom društvu, on je dužan raditi za robovlasnika, već samim time što se rodio, jer mu je robovlasnik prvo omogućio da se rodi, a potom mu je omogućio i “usluge” prehrane, smještaja, skloništa, zdravstvene skrbi, i sl. Ukoliko bi, primjerice, rob u proizvoljnom trenutku odlučio prestati prisilno raditi za robovlasnika, nakon što je godinama koristio “usluge” koje mu je ovaj pružao, to je zapravo pljačka i otimačina.

Ne zezam se. To oni stvarno govore:

Napomena: Socijalisti imenicu društvo, odnosno pridjev društveni pogrešno koriste kao eufemizam za država, tj. državni.

Uvjeravam vas da se ne radi o šali, čovjek ovo ozbiljno govori, nije sarkazam, radi se odrasloj osobi i formalno prilično obrazovanoj, koja smatra kako danas u Hrvatskoj nema dovoljno socijalizma.

Prije svega, tko su uopće ti koji su stvarno to sve platili?

Nego, zanimljiva je svakako ta socijalistička anti-ekonomija i anti-logika. Po njoj rad i proizvodnja stvaraju dug, a valjda nerad i parazitiranje stvaraju potraživanje. Dok radiš i privređuješ, stvaraš dug prema drugima, ali dok ne radiš i nezaposlen si – tada su drugi dužni tebi.

Isto tako, kada ne vraćaš kredit ili ne ispunjavaš neke svoje druge obveze proizašle iz tvog osobnog slobodnog izbora, onda te dugove treba jednostavno otpisati jer to je kao socijalno osjetljivo i društveno odgovorno, međutim, dug prema Državi je vječan, s njim se rađamo i s njime umiremo, bez obzira što na njega nismo pristali, nego smo ga prisiljeni plaćati. Meni se prije činilo da su socijalisti kao protiv zaduženosti i dužničkog ropstva, no to je očito slučaj samo kada su u ulozi vjerovnika zločeste banke i pohlepni kapitalisti, ali ne kada je to politička elita. Kako međusobno pomiriti zalaganje za dužničko ropstvo i propovijedanje o socijalnoj pravednosti?

U slobodnom društvu, dugovi i obveze proizlaze iz dobrovoljnih interakcija među pojedincima. Ugovor je valjan ako su sve strane na njega doborovoljno pristale. U socijalističkom “društvu” vrijedi upravo suprotno. Dužan si kad Sveta Partija kaže da si dužan, i sve dok ona govori da si dužan.

Obratite pozornost još i na formulaciju kako pojedinac živi na tuđi račun dok ne počne privređivati, te da je do tog trenutka društvo trošilo novac na njega, pa je onda on nekako dužan to vratiti društvu kroz poreze.

Brigu o djeci vodi Partija

U zdravim društvima, dok pojedinac nije sposoban privređivati, o njemu se brinu i na njega troše roditelji i obitelj. U pravilu, roditelji vode brigu o svojoj djeci i troše na njih zato što ih vole, jer im je stalo do njih i ne traže ih kasnije da se obvežu vraćati im to kroz nekakav porez dok su odrasli (iako djeca često to dobrovoljno čine, iz respekta i zahvalnosti). Međutim, gospodin komentator ovdje očito ima na umu futurističku socijalističku utopiju u kojoj su takve tradicionalne institucije poput nuklearne obitelji samo odbačeni relikti nekih zaostalih mračnih opresivnih vremena, a brigu o djeci vodi Partija. Nije to ništa neuobičajeno, takve su ideje imali i njihovi idoli.

Od istog gospodina autora navedenih misli kasnije čitamo:

Većina ovih koji grme protiv poreza zapravo taj eventualni višak koji bi im ostao da porez nije tolik ne bi potrošila na ništa pametno (jer je to mjesečno dovoljno mala cifra da od nje ne možeš kupiti ništa više od kino-ulaznice ili pizze), ali se bune zbog načela.

Naravno, 2/3 nečijeg dohotka je sasvim mala cifra da bi to itko mogao potrošiti na nešto pametno (dakako, Partija je tu da odlučuje što je pametno trošenje novaca). Eventualno, kino-ulaznicu ili pizzu.

Ali, svejedno, to što netko dobije nešto zauzvrat, ne znači da oduzimanje tuđe imovine nije pljačka. Po toj logici, ni porez od 99% ne bi bio pljačka ako bi dobio kikiriki zauzvrat. Da je pojedinac bio slobodan zadržati dohodak od svog rada, on bi ga potrošio na ono što on želi, a da nema državnih monopola u raznim uslugama, te ogromnih regulacija u ostalima, on bi imao i puno veći izbor, te bi prošao jeftinije. Kada bi postupao po svojoj volji, pojedinac bi novac koji mu je opljačkan iskoristio racionalnije, potrošio bi ga u skladu sa svojom vlastitom skalom preferenci, te bi po definiciji bio bogatiji.

Ovako je pojedinac prisiljen plaćati nešto što nije nikad sam tražio (nego je Partija odlučila da mu treba) bez obzira koristi li ili ne, po cijeni koju je uglavnom proizvoljno nametnula Partija, te mu je istovremeno onemogućeno da odabere neku drugu alternativu, jer je Partija ili potpuno zabranila nekom drugom obavljanje tom djelatnošću (a znamo kako to izgleda kad se Partija nečim bavi), ili je maksimalno regulirala taj segment pružanja usluga na tržištu.

Socijalistima je očito suluda sama pomisao na to da bi neki pojedinac mogao biti slobodan sam odlučivati kako raspolagati polodovima svojeg rada. Oni bi ljudima nasilno otimali još više novca, prisiljavali ih da koriste njihove usluge, onemogućavali im slobodu izbora, i još imaju obraza reći da su im još dužni oni čiji su novac otimali, od čijeg se novca financiraju i čijim su otetim novcem financirali ono za što im danas naplaćuju korištenje.

Osim toga, mene zanima razumiju li socijalisti:

- da zločesti bogataši ne drže svoje novce ispod madraca?
- da je radna teorija vrijednosti pogrešna?
- da ekonomija nije igra nulte sume?
- da će jednog dana ponestati tuđeg novca?
- da je empirijski dokazano da povećana ekonomska sloboda dovodi većem gospodarskom rastu i razvoju?
- da se s povećanjem ujednačavanja sve više smanjuje motivacija pojedinaca za nekim produktivnim radom i stvaranjem?
- da redistribucija dohotka potiče nerad, lijenost i neodgovornost, dok obeshrabruje inovativnost i kreativnost?
- da zločesti bogataši svoj novac mogu investirati što potiče nova zapošljavanja, te time rast realnih plaća i bruto društvenog proizvoda?
- da zločesti bogataši svoj novac mogu staviti na štednju u banci kojim će ona kreditirati neke druge investicijske projekte, te tako dovesti do novih zapošljavanja i gospodarskog razvoja?
- da zločesti bogataši mogu dio svog novca i potrošiti (na nešto što Sveta Partija ne smatra pametnim), međutim, taj će se novac svejedno pojaviti kao zarada nekog drugog, što će stimulirati opet zaposlenost i rast plaća?
- da akumulacija kapitala povećava produktivnost rada, a kojoj ovise realne nadnice radnika?
- da redistribucija dohotka i politike ujednačavanja povećavaju vremensku preferenciju pojedinaca, koja vodi manjoj štedljivosti, te nižoj razini investicija i akumulacije kapitala, što smanjuje produktivnost rada, a time smanjuje i životni standard ljudi?
- da nitko ne vodi brigu o nečemu što nije ničije kao što vodi brigu o nečemu što je njegovo?
- da je ekonomska kalkulacija nemoguća unutar socijalističke zajednice?
- da je bez sustava profita i gubitka nemoguće otkriti što treba, kako i za koga proizvoditi?
- da je tržišni cjenovni mehanizam jedini učinkoviti alokator oskudnih resursa u ekonomiji?
- da su državne firme nesposobne i neučinkovite jer njihovi direktori nemaju adekvatan podsticaj za racionalnim upravljanjem, ali imaju podsticaj ka nepotizmu, uhljebljivanju i korupciji?
- da je socijalizam već svugdje rezultirao općim katastrofama i siromaštvom?
- da su Marxova piskaranja već odavno potpuno opovrgnuta i diskreditirana s vrlo dobrim razlogom?
- da nije lijepo ostati bez WC papira?

Sva su pitanja retorička. Socijalisti odbijaju prihvatiti stvarnost iz principa. Bilo da im se pokušava objasniti ekonomska teorija, empirijska iskustva ili jednostavno moralni argumenti, njih to ne zanima. Za njih su to sve hereze zadrtih konzervativnih idiota koje opstruiraju proces klasnog osvještenja i sprječavaju stvaranje Novog Socijalističkog Čovjeka, dok su oni sami blagoslovljeni takvom providnošću da mogu spoznati kako su vrata zemaljskog Raja udaljena još samo pokoju petoljetku. Kad bi to samo još mogli nekako utuviti u glavu indoktriniranim nevjernicima, kontra-revolucionarima i naivnim libertarijancima koji još uvijek osporavaju njihovo prirođeno pravo na oduzimanje tuđe imovine.

Uporno ustrajanje na lošim idejama će se morati platiti

Činjenica da gospodin feudalist iz gornjih komentara, kao i njegovi istomišljenici kojih ne fali, ima pravo glasa na izborima u RH, potvrđuje zapravo ono što često govorim, a to je da je nama ustvari još i predobro, s obzirom na to kakva su razmišljanja jednog značajnog segmenta hrvatskih birača.

Sve me to podsjetilo na jednu tako jednostavnu ali važnu stvar iz nedavnog Strašilovog posta:

Povezana zanimljivost je da je istina apsolutna, neke ideje krive, a neke točne, a grupa (društvo) koje prihvati dovoljno velik broj krivih na kraju fizički nestane. To je valjda ono što zovu evolucija.

Ustvari, ovo je trivijalna primjedba, ali lijepo sročena, i potpuno istinita. Postoje točne i krive ideje, odnosno dobre i loše. Slobodno tržište i kapitalizam su dobre ideje, socijalizam i komunizam su loše ideje. Onima koji prihvate više slobode i kapitalizma će biti bolje, a onima koji prihvate više socijalizma će biti gore. Ako ga prihvate previše, uskoro bi mogli i fizički nestati. Simple as that.

Evolucija je vrlo okrutna. Tu ne postoji svijetlo na kraju tunela. Uporno ustrajanje na lošim idejama će se morati platiti. To je šteta, jer nije baš da nismo imali priliku.

Ali, eto, Hrvati, tj. njihove iskompleksirane “intelektualne” elite, su izgleda odlučne u ustrajanju na lošim idejama, bez obzira koliko puta se one dokazale kao loše i kakve su njihove posljedice.

           Tko je John Galt

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala