NASTAVAK na moju zadnju kolumnu koju možete pročitati ovdje slijedi...

I tako smo Bubi i ja na intenzivnoj. Posjeti su tek u 16h, a do tada idemo pokušati s dojenjem. A ja žedna da ne mogu biti žednija – valjda bih cijelo more popila da smo na moru. Pripremi si obavezno bočicu s vodom da je pored tebe nakon poroda, po mogućnosti 0,75 ili 1l. Kad je došla teta doktorica pitala je da li je dojio, a ja sam rekla „Da, full puno, već je 2h na mojoj cici!“ Super teta doktorica se nasmijala i rekla da vjerojatno odmara jer da ne može tako dugo dojiti. A ja sam mislila da nam je baš super krenulo. Lista ona papire i kaže „Da, ovo je bio komplicirani porod, ali je sve dobro završilo. Apgar je bio 7,8,9 i za sada se sve čini u redu“. Ja je pogledam iznenađeno i u sebi pomislim (jer nisam imala snage reći naglas): „Kako mislite komplicirani porod? Nitko mi ništa nije rekao.“ No mislim si, ok, Bubi je tu, sve je ok. U 16h je došao dragi sav u suzama. Primi Bubija i plače, plače, plače... A ja opet izgubljena... Njemu nitko ništa nije rekao, OSIM pedijatrice koja je bila na porodu koja mu je kratko rekla da je dijete ostalo bez kisika i otišla!?! WTF?!? Kasnije mi je ispričao da on uopće nikome nije javio da sam rodila jer nije znao je li dijete živo, što se desilo i sav je bio uplašen. Kako ja i dalje nisam ništa znala, ja sam ga tješila da nema razloga biti uplašen jer je Bubi tu i super je!

Tri dana u bolnici su brzo prošla i srećom, pedijatrica koja nas je otpuštala je bila divna. Ispričala mi je sve što se dogodilo, da je Bubi morao biti reanimiran (trebam li reći da sam bila u šoku i da nisam mogla prestati plakati tako da se uopće nisam mogla koncentrirati na sve što mi je pričala) i provesti par sati u inkubatoru. Rekla je da se za sada sve čini ok i da će, ako želim i predostrožnosti radi, napraviti ultrazvuk mozga i neka dođem za mjesec dana opet kod nje na pregled da vidi kako napreduje. Na UZV-u je našla neke sjene, ali je rekla da je to normalno i da bi za mjesec dana trebale nestati te da se smirim jer da me ne bi pustili doma nakon 3 dana ako ne bi sve bilo u redu. Nije me baš smirila i cijelim putem doma sam plakala jer mi puna 3 dana nitko ništa nije rekao o reanimaciji niti inkubatoru. A o pedijatrici koja je bila na porodu i nije napravila UZV mozga nakon svega nemam druge riječi nego samo nadu i želju da će biti na što manje poroda.

I evo nas doma... Uplakana, prestrašena sa smotuljkom koji plače. Kako kažu, kad rodiš, svi majčinski instinkti dođu i znaš sve za što si mislila da nećeš znati. Tako je bilo i kod mene. Došla je i patronažna sestra (kojoj se javi mjesec dana prije poroda i iz bolnice da zna računati da dođe do tebe), pokazala mi par stvari koje nisam znala i sad smo trebali čekati da padne pupak da obavimo prvo kupanje. Kod Bubija je to dugo trajalo – tek nakon 3 tjedna mu je ispao pupak. No tada su već počele kolike. Ajme... To nisu bile kolike koje su bile u određeno vrijeme dana, to su bile kolike koje su trajale cijeli dan. I sve sam probala – kapi ove, one, homeopatske kuglice, čajeve, kuhana hrana, pazila na hranu... Jedino što mi je koliko toliko pomoglo bio je jastučić s trešnjinim košticama (mali iz Müllera za 35kn) koji bih zagrijala i s time mu masirala trbuščić. I pilates lopta! Bubi u ruke i na pilates lopti gore dolje! Danas nakon svega mislim da kolike ili imaš ili nemaš, odnosno da su tu jer su nekim bebama crijeva manje, a nekima više razvijena kad se rode. Bubiju su očito bila manje razvijena. Ali kako prođe sve, tako su prošle i kolike.

Obavili smo i prvi sistematski kod naše pedijatrice. I kod tete doktorice u bolnici. UZV mozga je ovog puta bio bez ičega, ali je primijetila da je hipotrofičan (da su mu mišići mekši nego što bi trebali biti) i da se mora neurološki pratiti. Kad čuješ da ti se dijete mora neurološki pratiti, svašta ti pada na pamet. Naravno, sve loše stvari... Pa je vidjela da ima samo jednu brazdu na dlanu (ono što zovemo linija života i ljubavi i što imamo po dvije na svakom dlanu) što je specifično za djecu s Down sindromom. Ali mi je objasnila da postoji određeni postotak ljudi koji tako imaju bez ikakvih sindroma. Također je rekla da ne diže glavu kad ga se stavi na trbuh te da, ukoliko to tako bude i za mjesec dana, da se javim fizijatru. Rekla mi je ako se bilo što dogodi ili ako ću se jako brinuti, da slobodno dođem kod nje. Svaka čast na takvim doktorima. Da, ima ih još takvih! Ali ja sam i dalje bila malo zabrinuta...