Foto: AMSJ, Index (Maksimum-karta (prigodna poštanska razglednica koje se izdaje uz pojedino izdanje poštanske marke) iz 1986. godine – civilna služba za spašavanje unesrećenih, s oznakama tadašnje Auto-moto saveza)

UKUPNO 219 intervencija u nepuna četiri mjeseca rada –  brojka je kojom se Hrvatski zavod za hitnu medicinu hvali na svojim stranicama, pišući o Hitnoj helikopterskoj medicinskoj službi koja djeluje od početka rujna. Hitna helikopterska medicinska služba pokrenuta je 9. rujna kao pilot projekt Ministarstva zdravlja, a baze helikoptera su na otocima Krku i Braču. Probni rok od četiri mjeseca danas ističe – a nastavka ove službe nema. Vraćamo se na stare ruske helikoptere.

Vijest kao vijest – puno prepucavanja što bi i kako trebalo, a ova vijest je i više od vijesti – ukoliko je šire pogledamo, to je prava slika Hrvatske, i jako dobar indikator zašto smo zemlja u kojoj se ne živi, već preživljava.

Puno je godina prošlo od 1942. kada je Igor Sikorsky, ruski konstruktor iz SAD-a, konstruirao prvi potpuno upravljiv jednorotorni helikopter koji je ušao u masovnu industrijsku proizvodnju. Naprava, vrlo ograničeno korištena u Drugom svjetskom ratu, pokazala se iznimna u kasnijem razdoblju. Helikopter, zrakoplov koji spada u red rotokoptera, podvrstu zrakoplova koji uzgonsku silu ne proizvode pomoću krila, nego pomoću rotora, dolazi tamo gdje drugi ne mogu – na otoke, na hridi, na litice. Ne treba aerodrom i može lebdjeti u zraku. Svi znamo za njegove iznimne mogućnosti.

Zlatni sat

Kako bismo shvatili važnost helikopterske hitne medicinske pomoći treba početi od pojma "zlatni sat".

Pojam "zlatni sat" je prvenstveno vezan uz traumu i podrazumijeva da se unesrećena osoba transportira u bolničku ustanovu na definitivnu skrb unutar 60 minuta od nastanka ozljede što omogućuje najbolje šanse za preživljavanje. Na Internetu se tako može naći citat ravnateljice Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu prim.mr. Maje Grba-Bujević, gdje se navodi kako "zlatni sat" od dojave do dolaska pacijenta u hitni bolnički prijam, povećava šanse za preživljavanje od 30 do 50 posto.

Nije baš malo? U slučaju teške nesreće ili iznenadne bolesti – hitni prijevoz je od ključnog značaja, a u Hrvatskoj, zemlji prepunoj otoka, planina, čudnih vremenskih prilika i neprilika – potrebe za hitnim prijevozom su relativno česte. Zamislite samo osobu kojoj treba hitna specijalistička pomoć na Visu – brod putuje dva i pol sata, gliser policije ili kapetanije sat, a ako je nešto valova i duže. Usput, prijevoz brodom po nemirnom moru često loše djeluje i na zdravu osobu, kamoli onu kojoj je život ugrožen.

Za državu tipa Hrvatske, ako želimo osigurati mogućnost uspješne zdravstvene zaštite – helikopteri su neophodni. Ne samo kao pravo pacijenta na jednaku zdravstvenu zaštitu na području cijele države – već i kao jamstvo da nam otoci neće opustjeti. Da li biste rado proveli zimu na otoku znajući da u slučaju ozbiljnog kriznog stanja imate veću vjerojatnost doći do lokalnog groblja, nego do uspješne intervencije u Splitskoj bolnici?

Da ne spominjemo turizam – ADAC i slični (i nemojte uopće sumnjati u utjecaj Njemačkog auto-kluba – ogroman je!), uredno prate da li smo kao država u stanju osigurati pomoć unutar „zlatnog sata“.

Država koja to može – dobiva preporuke, država koja to ne može – dobiva oznaku dvojbene sigurnosti.

Znala je uostalom to čak i Jugoslavija – tako će se oni malo stariji ili bolji poznavatelji ove problematike sjetiti simpatično žarko žuto obojanih ruskih helikoptera Mil Mi-2 s oznakama AMSJ (Auto-moto savez Jugoslavije). Naime, 80-tih godina, nekoliko od ukupno 15 kupljenih ovih helikoptera tadašnja država je uzela vojsci i predala Auto-moto savezu za prijevoz medicinskih ekipa ili povrijeđenih u prometnim nesrećama. Nekoliko Mi-2 i čini se barem jedan noviji Mi-8 koji je pozirao za poštansku marku iz 1986. godine. Helikopterima Mil Mi-2 resursi su istekli negdje pred raspad zajedničke države.

No ostaje temeljno pitanje – ako smo nešto imali u onom režimu, prije 30 godina, a to su barem bojom civilni helikopteri (uglavnom su bili poredani uz najprometnije ceste), kako se uopće u 2016. može razgovarati o potrebi ne za istim, nego i boljim i suvremenijim i savršenijim?

Hrvatska - bi, ali ne bi

Četvrt stoljeća imamo svoju državu, i četvrt stojeća se petljamo s helikopterskom hitnom službom. Uzmimo čak i olakšicu do 1995. godine, do kada se realno i nije moglo puno napraviti – no i od Oluje prošlo je preko 20 godina i nismo napravili gotovo ništa. Gotovo ništa – osim krpanja.

Za medicinske potrebe, ali i za traganje i spašavanje se koriste helikopteri Hrvatskog ratnog zrakoplovstva – ponajviše Eskadrila transportnih helikoptera, ustrojena u sastavu 93. zrakoplovne baze Zadar. Eskadrila je smještena na letjelištu Divulje. U sastavu ove flote nalaze se helikopteri Mi-8 MTV-1,Mi-8T. Postoji još i Eskadrila višenamjenskih helikoptera u Zagrebu, no oni (model Mi-171Sh) se nešto manje koriste u ovu svrhu.

Posade helikoptera pamte brojne doživljaje – tako je 6. kolovoza 2015. u 3:34 sata ujutro na hitnom letu s Visa u helikopteru Mi-8 MTV rođena beba – dječak je eto požurio vidjeti svijet i umjesto u Splitu, rođen je iznad Šolte! Sve je prošlo u redu, kapetan posade je u dnevnik leta imao čast upisati jedan od veselijih upisa – činjenicu rođenja, a majka i dječak su se brzo našli na uobičajenom postupku splitskog rodilišta. Mjesec prije, u srpnju prošle godine, rođena je beba između Lošinja i Grobnika kod Rijeke. Ovaj puta u akciji je bio zagrebački, nešto noviji i jači Mi-171Sh.

Ljeti zna biti dosta intervencija – tako zapisi govore da je 4. kolovoza 2015. prevezeno ukupno 11 pacijenata. Helikopteri su potrebni, helikopteri su se pokazali neophodnima, helikopteri spašavaju živote – i Hrvatska već 20 godina nema pojma što napraviti.

Vojska je tu za pomoći - ali ne smije biti okosnica u miru

Što mi radimo kao država? Cijelo vrijeme se ova važna služba doslovno krpa korištenjem starih sovjetskih vojnih helikoptera. Iako svi ti helići imaju hrpe inačica, uključivo civilne – ne zaboravimo njihovu osnovnu svrhu – temeljna svrha tih helikoptera je grupu ludih Rusa iskrcati par desetaka kilometara iza linije fronte gdje imaju napraviti rusvaj.

Zato i ti helikopteri mogu nositi oružje, posebno su popularna „saća“ nevođenih raketa – dok jedan boravi na tlu, njegov parnjak se nalazi iznad i ako netko podigne glavu – ispaljuje u tom pravcu par desetaka raketa u svega nekoliko sekundi. Osim za desante, služe i za dovoženje oružja i opreme, ali i za izvlačenje opkoljenih ili ranjenih do poljske bolnice. Mogu nositi i po pet tona ispod helikoptera – to su višenamjenska primarno vojna oružja.

Kao i sve Rusko i vojno – ovi helikopteri su grubi, neprecizni, glomazni, bučni i puno troše. To što ih naši piloti drže u centimetar precizno iznad rupe na Velebitu odakle izvlače izgubljenog Čeha ili što ih spuštaju po buri na otoke kada nekome treba žurna pomoć – možete zahvatili samo i isključivo osobnom znanju, zalaganju i vještini tih iznimnih ljudi. Godine i godine vježbe od simulatora na aeronautici našeg Fakulteta prometnih znanosti, pa onda daljnjeg usavršavanja u Zadru – učinili su da hrvatski piloti koriste ove sovjetske helikoptere daleko bolje i preciznije nego što su njihovi konstruktori prije posla stoljeća razmišljali. Ove sposobnosti naših ljudi cijene i vani – nije stoga bez razloga da su hrvatski piloti iznimno cijenjeni u KFOR-ovoj misiji na Kosovu.

Kao i većina stvari u Hrvatskoj – sustav hitne helikopterske medicinske pomoći u onome svom uspješnom dijelu stvar je entuzijazma i profesionalizma ljudi na operativnoj razni – ali vrlo malo je stvar države. Država se već 20 godina ne može odlučiti što napraviti.

Vojsci i općenito vojnim helikopterima primarna svrha ne treba biti prijevoz bolesnika i spašavanje. Njihove letjelice služe drugim namjenama, nisu ni opremljene za liječnička spašavanja, polijeću s vojnih baza, a dugoročno su i skupe – let ovakvog helikoptera po satu je skuplji od civilnog, i manjeg i primjerenijeg i suvremenijeg. U konačnici pojavljuje se i problem osiguranja – vojne letjelice nisu osigurane, država plaća ako dođe do neke nesreće.

Vojska je tu za pomoći – ali vojska nije tu da bi u miru bila okosnica helikopterske hitne službe.

Gdje je problem?

Oko hitne helikopterske službe politika treba donijeti odluku – kao prvo, hoćemo li imati vlastitu državnu službu ili ćemo ugovarati svake godine. Tu treba debelo dobra stručna procjena (i to dugoročna za narednih 20-30 godina!). Vrlo moguće, barem tako neki iz prakse tvrde, da je jeftinije dugoročno razvijati vlastiti državni sustav. Treba procijeniti i tu procjenu želimo vidjeti javno – jer je mi građani u konačnici plaćamo.

Dalje, treba odlučiti kakve helikoptere koristiti (posebno treba uzeti u obzir da se često leti iznad mora – oni koji moraju brzo sletjeti u slučaju svakog kvara nisu baš pogodni). Također, treba odlučiti hoćemo li koristiti te helikoptere samo za prijevoz, ili povezati s traganjem i spašavanjem? Iznimno je u Hrvatskoj važna i uloga GSS-a, pa svakako i treba uzeti u obzir i izvlačenje ozlijeđenih u planinama. Onda treba naći i pilote – da li uzeti dio Oružanim snagama, ili školovati nove?

Potrebno je dobro pretresti par službi, potrebno je dobro pretresti par proračuna i potrebno je sve odgovarajuće organizirati. Napraviti izračune i izići s time pred javnost. Naravno, netko treba imati u vlasti dovoljno hrabrosti i reći kako treba danas platiti više, jer helikoptere treba nabaviti, ali ćemo zato sutra radi manje cijene leta plaćati manje. U konačnici, treba napraviti proračune gdje helikopteri i ekipe trebaju dežurati ljeti, a gdje zimi.

Problem je u tome što se to nikome ne da. Čim nešto mijenjate – nekoga dekomodirate, a nekome činite uslugu. Netko ostaje bez financija i ljudi (a time i bez utjecaja), a netko novi ih dobiva. Odnosi između vojnih i civilnih službi se također mijenjaju. Financiranje se mijenja – a mi smo kako bi barem prividno imali financiranje Oružanih snaga unutar NATO standarda čak i Kanadere ostavili u sklopu vojske. Realno, koja je potreba Hrvatske vojske za avionima za gašenje požara? Polijevati dušmanina da mu ne bude vruće?

Kao i u stotinu drugih stvari – hrvatska politika se pokazuje upravo onakva kakva jest – nešto eto funkcionira jer postoje entuzijasti na nekoj razini koji održavaju sustav. Koristi se vojska jer je vojska tu i voljna pomoći – no vojska nije tu da bi obavljala čisto civilne poslove. Njena uloga je drugačija.

Nadajmo se - odlučnosti

Naravno da će u spašavanju ljudskih života specijalizirana služba s posebno opremljenim helikopterima biti uspješnija nego vojska s helikopterima koji su prije namijenjeni prijevozu vojnika i ubojite opreme nego spašavanju.

Naravno da će posebna služba smještena po otocima biti i brža nego cijeli zapovjedni lanac potreban da se podigne vojni helikopter – i naravno da rješenje unutar „zlatnog sata“ treba tražiti u korištenju posebnih helikoptera i liječničkih timova, a ne u forsiranju vojske na obavljanje dodatnih poslova koji s vojskom nemaju previše veze. Treba ostaviti mogućnost da se vojska uključi, kod prirodnih katastrofa ili kod velikih prometnih nesreća – ali ona ne može biti okosnica. Isto kao i drugdje – neće svaki problem s poplavama rješavati vojska, ali kada potrebno angažirati sve resurse, naravno da će se i vojska pozvati.

Kod nas čini se nema promjena, nema reformi i nema poboljšanja, jer to znači mijenjanje odnosa, to znači nekome se i zamjeriti i to znači odlučiti da se nešto plati danas, kako bi se sutra plaćalo manje – a naša politika odluke ne voli. Zato se i krpamo. Nema vizionara i nema onih koji će stvari iz korijena pokrenuti naprijed. I koji će javno reći: „Ovo do sada je bilo dobro, ali naredni stupanj ne možemo računati da nam vojska vozi sve i da sovjetski helikopteri u 2016. budu okosnica spašavanja. Oni neka budu tu za, nedaj bože, slučajeve velikih nesreća.“

Osnovno je: tko će se naći spreman presložiti prioritete i naći za jednu ovako potrebnu svrhu kao što je stalna hitna helikopterska služba? Uštedjeti na primjerice administrativnom pogonu bolnica, smanjiti broj nemedicinskog osoblja i taj novac preusmjeriti u osiguravanje „zlatnog sata“ svim građanima ove zemlje, uključujući i one na Visu ili Lastovu.

To se zovu reforme, reforme kojima su svima puna usta, ali naglo nestane hrabrosti kada ih treba realizirati. Pa, evo, neka stalno rješenje pitanja hitne helikopterske službe bude dobar test da li postoji bilo kakva želja za reformama u hrvatskome zdravstvu. Ovako, dok se sustav uredno krpa neodgovarajućim letjelicama i leži na entuzijazmu pojedinaca i korištenju vojnih resursa – imamo pravu sliku Hrvatske u malom, zemlje koja preživljava, ali nema hrabrosti i volje krenuti naprijed.

Ministar Siniša Varga omogućio je pilot projekt. Pokazalo se da ima smisla, ali treba vidjeti koliko je sve to koštalo (staviti prvo na papir je li skuplje ili jeftinije u projekciji recimo 30 godina koristiti ovakav sustav preko natječaja ili raditi svoj!). Treba vidjeti može li još bolje. I donijeti odluku.

Ukoliko skoro ne budemo imali stalnu, uredno plaćenu i suvremenu civilnu hitnu helikoptersku službu – onda i budućem premijeru i potpredsjednicima Vlade i ministru zdravlja ili zdravstva kako hoćete možemo reći samo: "Džabe ste krečili!"

A za razmišljanje – liječnička intervencija helikopterom u centru Berlina: