ŠOPING frazovi, nenadani ispadi u parku, ljutnja i histerija bez razloga - opisujemo djecu, naravno. Kada u tu ulogu stavimo svoje dijete osjećamo se odgovornim ne samo za njihovo ponašanje već i prema drugima pa se automatski ispričavamo pogledom i opravdavamo naše vrišteće dijete nekih nebuloznim opravdanjima. 

 

To je isto kao kada smo bile mlađe pa smo u društvu imale tu neku prijateljicu koja je znala imati čudne ispade u javnosti pa smo se i tada osjećali dužnima reći ono nevino - "Obično nije takva", "Inače je prilično kul kada je upoznate" ili "Ona ima neobičan smisao za humor".

 

E, pa to je vrlo slično našoj djeci koja katkad stvarno znaju biti nesnosna. Mi ih volimo čak i takve kakvi jesu, ali osjećamo tu dužnost prema drugima jer mislimo da drugi ne moraju trpjeti njih, ali nam je neugodno reći - "Ma ona je luda sto gradi" nego lažemo da je dijete cendravo jer se danas nije naspavalo kako treba, muče ih zubi, obično su takvi kada su gladni, a kada i nama već pomalo pukne film znamo reći i neku još veću nebulozu poput - obećavam da te više nećemo hraniti nakon ponoći Gremlinčiću moj. 

 

No, znate što! Dosta je bilo toga da krivicu preuzimamo mi, kao da smo ih mi nagovorili na takvo ponašanje. Ili ih baš učimo da budu takvi. Nismo krivi mi, krivi su oni! 

 

Proćitajte više: Roditelji su odgovorni za svoju djecu- to je najštetnija laž o roditeljstvu

 

Naravno, ne možete dijete od tri godine kriviti što se ponaša kao dijete od tri godine, ali zlato moje, dosta je toga da se mi radi vas sustavno sramotimo u javnosti. Tko te ne želi gledati neka te ne gleda, ali ja više neću biti meta koju će prolaznici strijeljati. 

 

Reći će netko, djeca su ogledalo nas i našeg ponašanja, i slažemo se s time, ali ne uvijek. Nije baš sve što oni rade ogledalo nas, jer dijete u dobi od dvije-tri godine dobrano već ispoljava svoju individualnost. Na nama je da je usmjerimo u dobrom smjeru. Ne pravom ili krivom, već dobrom, a to jako često znači da ih pustimo da imaju svoj izbor i da rade onako kako žele, da bi shvatili sami. 

 

Zato je dosta priznavanja krivice u njihovo ime, jer niti se tata baca po podu kada ne dobije Božićnicu, niti se mama zabija tati u guzu i vrišti iz petnih žila kada joj netko pokuša pružiti ruku. 

 

I odsad pa nadalje - drago moje dijete, kada bez ikakvog valjanog povoda odlučiš biti teški pain in the ass ja ću te pustiti, pa ti vidi što ćeš i hoćeš li takvim ponašanjem išta postići. To je onda tvoja odluka, i na tebi je da naučiš kakve ćeš izbore donositi. 

 

I nemojte me sada krivo shvatiti, svoje ću dijete i dalje učiti, voditi, strpljivo objašnjavati i biti odgovorna za njega, ali njihove postupke ostavljam njima na dušu. Doći će vrijeme kada će shvatiti da glasna šiza ne otvara nikakva vrata. Čak više niti moja, pa kada to shvate, onda ću vrlo rado objasniti koje su to riječi i kakvi su to postupci koji se toleriraju, koji se pohvaljuju, nagrađuju i trpe. 

 

Stoga drago dijete - o svojoj ćeš reputaciji odlučivati sam i što prije to shvatiš sam, prije ćeš biti spreman odlučiti o karakteru s kojim ćeš htjeti šarmirati svijet.