Foto: Index

UKOLIKO ova Vlada u roku odmah, ali odmah, ne riješi problem funkcioniranja Nacionalne zaklade za potporu učeničkom i studentskom standardu, službeno se mogu proglasiti nehrvatskom Vladom. Vladom onih koji žele zlo Hrvatskoj.

Jer onaj koji blokira razvoj mladih i koji blokira znanje – protivnik je i hrvatske države i društva. Protivnik je Hrvatske – koliko god se sam hvalio „domoljubljem“, mahao zastavom i držao ruku na novčaniku kada svira himna. No, krenimo redom.

Hrvatski sabor je 2007. godine, kada je u njemu većinu činila Hrvatska demokratska zajednica, donio jedan izvrstan zakon – Zakon o Nacionalnoj zakladi za potporu učeničkom i studentskom standardu. U kratkom propisu donesenom 12. listopada 2007., kojega je potpisao tadašnji predsjednik Sabora Vladimir Šeks, stoji kako se ovim Zakonom osniva Nacionalna zaklada za potporu učeničkom i studentskom standardu.

Zaklada je osnovana sa svrhom pružanja potpore i podizanja razine učeničkog i studentskog standarda, što posebice podrazumijeva isplatu državnih stipendija, nagrada nadarenim učenicima i studentima te financiranje posebnih programa koji pridonosi podizanju razine životnog i kulturnog standarda učenika i studenata. Tijela Zaklade su Donatorska skupština i Upravni odbor (7 članova koji Zakladom upravljaju volonterski). Prema dostupnim podacima od prije nekoliko godina – Zaklada (kako i priliči takvoj organizaciji), je imala samo dva profesionalna zaposlenika: ravnatelja i stručnu suradnicu.

Zaklada je osiguravala stotine stipendija – tih 1000 kuna na mjesec značilo je za mnoge učenike i studente razliku između mogućnosti i nemogućnosti učenja i studiranja, razliku između karijere profesionalca i karijere sezonskog radnika bez specijalizacije, za neke i razliku između preživljavanja i skromnog studentskog života. Nije se Zaklada bavila samo stipendijama – tu je i organizacija različitih sportskih, glazbenih i drugih događaja, a tu su i poneki okrugli stol te donatorske večere.

Zaklada je, naime, osnovana ne samo kako bi distribuirala novac poreznih obveznika već i prikupljala donacije firmi pa i pojedinaca koji žele pomoći studentima – upravo onako kako se radi u najrazvijenijim državama svijeta. Ideja je, dakle, bila dobra, u organizaciju su se uključili i gospodarstvenici, HDZ se definitivno mogao ponositi svojim prijedlogom koji se pomalo uhodavao – dio proračun, dio firme, dio donatorske večere – našlo se i za stipendije i za druge aktivnosti.

A onda je nastao cirkus.

Stipendije učenicima i studentima su nebitne?

Prošla SDP-ova vlada uredno i dalje financira Zakladu, a i u proračunu za 2016. godinu našlo se nemalih četiri milijuna kuna. Sredstva osigurana na stavci „Nacionalna zaklada za potporu učeničkog i studentskog standarda“, i to s predviđanjem da će sredstva rasti u 2017. na 5 milijuna, a u 2018. godini na punih šest milijuna kuna. Uz nekoliko dodatnih akcija, aktiviranje državnih i privatnih firmi, spretniji ravnatelj bi to mogao uvećati i do desetak milijuna kuna.

No, sve je stalo! Zaklada nije podijelila stipendije za ovu godinu (prošle godine je dodijeljeno 438 stipendija), nema adrese, telefoni ne rade, službeni mail nije u funkciji, a nema ni čelnog čovjeka. Ostali su čak i bez domene – makar nikakva šteta ostati bez domene nzpuss.hr!

Ministarstvo znanosti – šuti. Ne želi dati nikakvo obrazloženje. Međutim, na obrazloženje je prije mjesec dana bio prisiljen premijer Orešković, jer zastupniku Sabora mora odgovoriti na pitanje.

"Ravnatelj Zaklade za te stipendije dao je ostavku. Pozicija je od tada otvorena, no na žalost, bivša Vlada tu poziciju nije promijenila, pa se u principu ništa nije događalo. Od ove Vlade možete očekivati da ćemo što prije pokrenuti proceduru", rekao je premijer Tihomir Orešković početkom travnja odgovarajući na pitanje zastupnika romske manjine Veljka Kajtazija u Saboru o neradu Zaklade.

Kajtazi je rekao da su te stipendije izuzetno bitne za studente pripadnike romske manjine, konkretno: "Oni odustaju od studiranja, jer bez stipendija ne mogu financirati studiranje". Orešković je odgovorio da će sve biti riješeno u roku od mjesec dana, no, kao što vidimo, ne događa se ništa, apsolutno ništa.

Ode ravnatelj – nestane Zaklada?

Pa dobro, jeste li vi svi u izvršnoj vlasti, od premijera naniže totalno pogubljeni? Dame i gospodo, gdje su vam i koji su vam prioriteti? Ako je Sabor odredio da za tu Zakladu idu četiri milijuna kuna, onda je vaša zakonska obveza osigurati trošenje tog novca. Onda je vaša obveza, jer zato jeste tu, osigurati da Zaklada radi, da djeluje, da dijeli stipendije, ali da obavlja i druge funkcije za koje je osnovana.

Ne samo da treba osigurati funkcioniranje Zaklade kroz ova četiri proračunska novca, već i treba, a premijer Orešković će to znati, često se tako radi u Kanadi, osigurati i donatorske večere, organizirati nekakva druženja onoga što sebe voli zvati „društvenom kremom“ u dvoranama hotela i restoranima, sve kako bi se prikupili novci. Treba omogućiti i zvati i firme i pojedince, i odvjetnike i političare – pa da barem ponekad vidimo Petrova i Karamarka i Milanovića kako zajedno prikupljaju donacije za ovako plemenitu svrhu. Političari u zapadnim državama to uredno rade.

Ravnatelj Zaklade je, eto, otišao za prošle Vlade – definitivno su oni to trebali dovesti u red, no nisu doveli u red puno toga (zato su uostalom i odletjeli na izborima), no nova Vlada je tu već pola godine. U pola godine se ne može naći nikoga da rukovodi Zakladom? Nekoga tko ima nešto marketinškog znanja i zna i može upravljati Zakladom te organizirati donatorske skupove i nagovarati banke, firme i druge da se pridruže Zakladi? Praktično je taj jedini profesionalac u cijeloj Zakladi, uz možda jednog službenika.

Što se Upravnog odbora zaklade tiče – pa valjda bi gotovo svatko iz sustava obrazovanja i znanosti bio počašćen pomoći radu Zaklade. Koji prioritet može biti veći i koji cilj može biti veći nego pomoći onima željnima znanja, a bez materijalnih mogućnosti da do znanja dođu?

Premijer obećava uprazno, ministra Znanosti nije čini se briga – ima on svoje prioritete, a imaju obojica i svoju plaću i to dobru i redovnu – pa možda i ne shvaćaju što znači biti student koji nasušno treba stipendiju, što znači biti student kojemu su roditelji sezonski radnici, ili što znači biti student koji iz stvarnosti romskog naselja sanja knjige, znanje i fakultet.

Zemlja koja je izgubila prioritete

Hrvatska je, vidi se i na ovom primjeru, izgubila prioritete. Izgubili smo upravo one prioritete koji znače opstanak neke grupe, pa i naroda. Doslovno – izgubili smo prioritete koji znače opstanak Hrvata kao nacije. Mislite da pretjerujem?

Genetika govori kako je ona grupa homo sapiensa koja je napustila Afriku i počela širenje cijelim Planetom imala svega nekoliko stotina jedinki. Kako su preživjeli? Tako jer su znali prioritete. Prvi prioritet su djeca. Ona su nastavak života, nastavak kulture, plemena, nacije, civilizacije, ona su budućnost. Drugi prioritet je znanje – nekada kako uhvatiti životinju, kako napraviti alat, kako doći do odjeće, u kasnije doba kako uzgajati žitarice. Sve ostalo – niže je na ljestvici prioriteta. Jedino ako tako postavite stvari – imate nade za opstanak.
Prioriteti se nisu do danas promijenili – samo smo tehnološki puno napredniji.

A pogledate nas u Hrvatskoj – sitni proračunski novci za školovanje mladih, dakle upravo za ono što jest glavni prioritet svakog naroda – djeca i znanje, stoje na proračunskoj stavci. Nebitni su. Čekaju da se „preraspodijele“.

Možda je već kakav uhljeb u Ministarstvu znanosti pomislio: „Fino, ovo nećemo ove godine podijeliti, pa ćemo moći preraspodijeliti u plaće ili vratiti u proračun i hvaliti se premijeru kao smo uštedjeli.“

Nemojte se čuditi – ima takvih ljudi. Uzet će djeci samo kako bi se mogli pohvaliti pred šefom i dobiti jedan dan godišnjeg više koliko dobijete za najvišu ocjenu kao službenik.

„Obećanje ludom radovanje“ ili će premijer nešto učiniti?

Dakle, Time Oreškoviću – dao si obećanje gospodinu zastupniku, vrijeme je da nazoveš svog ministra i kažeš mu da se ovo pitanje riješi. Od ministra ionako ne očekujemo puno. Ali ako je premijer nešto obećao – red je da i izvrši.

Nacionalna zaklada za potporu učeničkom i studentskom standardu mora hitno objaviti natječaje, a nakon toga očekujemo da Tim Orešković i njegov tim dođu na kakvu donatorsku večeru i doniraju za kojeg učenika i studenta. I da dođu naravno i Milanović i Pupovac i Sinčić i Karamarko i naravno Kolinda – pa neka se pokaže da barem u nečemu možemo biti jedinstveni, barem u pitanju budućnosti djece ove zemlje. Barem se ovdje pokažite kao ljudi, a ne kao balkanski političari koji gledaju samo svoj uski interes i gdje postaviti svoje ljude.

U protivnom, ako se ovo hitno ne riješi, znači li to kako je poruka ove Vlade: „Mladi, niste bitni, kupite se za Njemačku!“ U tom slučaju Time Oreškoviću, bilo bi pristojno da se i sam pokupiš natrag za Kanadu. Ako Vlada ne može riješiti pitanje jednog v.d. ravnatelja male Zaklade – onda vas sve zajedno možemo zamijeniti likovima na kartonu. Manje će koštati, a bit će jednako učinkoviti.