U PONEDJELJAK, 25. rujna, irački Kurdi još su jednom nedvosmisleno dali do znanja da se žele osamostaliti od ostatka Iraka. Prema jučer objavljenim službenim rezultatima, 92.7% glasača reklo je “da” za neovisnost iračkog Kurdistana.

 

 

To ne može biti posebno iznenađenje, piše Atlantic. Kurdi se osjećaju prevarom lišeni države u razgraničavanju bivšeg Osmanskog Carstva nakon 1. svjetskog rata, borili su se protiv države koja je suzbijala njihove težnje i pri tome teško propatili, stoga je razumljivo da vide neovisnost kao jedini održivi izlaz iz takve situacije. 

 

 

Ali, da bi narod dobio državnost, nije dovoljna njegova želja da primijeni svoje pravo na samoodređenje - mora biti u mogućnosti to realizirati. A irački Kurdi su po tom pitanju još jako daleko, da ne spominjemo sirijske, turske i iranske Kurde. Glasanje “da” na referendumu nije im donijelo neovisnost samo po sebi; ono je namijenjeno prvenstveno kako bi podsjetilo iračke vlasti u Bagdadu da se Kurdi snažno žele odcijepiti od države u kojoj su se uvijek osjećali kao u prisilnom i zlostavljačkom braku.

 

Predsjednik iračke regije Kurdistan, Masud Barzani, sam je toga očito dobro svjestan - u tom smislu izjavio je da je referendum sredstvo pritiska kako bi se od Bagdada dobili ustupci u budućim pregovorima, povezanima s naftom i financijama. Barzani je i ranije pozivao na provođenje referenduma, ali svoje najave nije proveo u djelo. No ovog puta je otišao do kraja, vabeći kurdske glasače upravo boljom pregovaračkom pozicijom s Bagdadom, upozoravajući ih da ne očekuju neovisnost odmah iza ugla. 

 

Vjerojatni razlog zbog kojeg je Barzani održao referendum upravo sada je taj što se boji da će, s izglednim porazom Islamske države, “presušiti” i američka, odnosno europska vojna podrška Kurdima kao pouzdanim saveznicima u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Drugim riječima, Barzani vjeruje da prilika za pridobivanje zapadne podrške za kurdsku neovisnost uskoro istječe.

 

 

Međutim, pitanje je hoće li Barzani zaista imati veći manevarski prostor nakon referenduma koji je proveden unatoč protivljenju - ne samo njegovih protivnika poput Irana, već i saveznika: Turske, Europske Unije i SAD-a. Osim Kurda u drugim državama, samo još Izrael zasad podržava kurdsku neovisnost, zbog vlastitih geostrateških razloga. 

 

Barzani je možda mogao dobiti međunarodnu podršku u pregovorima o neovisnosti da je poslušao prijedlog zapadnih saveznika da odgodi referendum. No moguće je da Barzani još nije pokazao sve karte koje ima.

 

U svakom slučaju, vrijeme između najave i održavanja referenduma bilo je praćeno intenzivnim cjenkanjem, pa i zastrašivanjima i prijetnjama s druge strane. Barzani je tražio zajamčenu međunarodnu podršku u budućim pregovorima s Bagdadom koji bi doveli do odcjepljenja u roku od dvije godine, ali od Washingtona je dobio samo podršku pri pregovorima o budućim odnosima s Bagdadom - ne o neovisnosti. Jasno je da se SAD i ostali akteri boje odcjepljenja Kurdistana jer ga vide kao okidač za daljnja prekrajanja granica dogovorenih Sporazumom Sykes-Picot iz 1916.

 

Ipak, Barzani može tvrditi da je i ovako postigao veliki napredak u projektu kurdske neovisnosti - veći nego njegov otac Mustafa Barzani, osnivač kurdskog nacionalnog pokreta, čiji je vlastiti pokušaj neslavno propao. Mahmud Barzani ovako može ostaviti ovo kao naslijeđe svom sinu, ako ga on naslijedi na čelu Kurdistana - i ako se regionalni odnosi moći izmijene u korist Kurda.

 

 

Ono što je možda i važnije za Barzanija je da je na ovaj način ojačao svoju internu poziciju, mobilizirajući glasače i sijući razdor među oporbom. Njegovi politički rivali, koji u načelu podržavaju neovisnost, ali ne pod Barzanijevim vodstvom, ipak su poručili glasačima da slobodno glasaju “da” na referendumu. Iz regionalnog parlamenta, koji je ponovo otvoren nakon dvije godine suspenzije (jer nije htio podržati Barzanijevo produljenje mandata za još dvije godine bez izbora), samoinicijativno se isključila glavna oporbena stranka Gorran. To daje Barzanijevoj Kurdistanskoj demokratskoj stranci još odrješenije ruke da nastavi autokratsku vladavinu praćenu masovnom korupcijom, uz pomoć partnerske stranke Patriotska unija Kurdistana. 

 

Međutim, Irak, Iran i Turska već su pokazali da neće mirno stajati po strani. Irak je za sutra najavio prekid međunarodnih letova u svoju odmetnutu pokrajinu, kao i Turska, Egipat i Libanon. Budući da Kurdistan nema izlaz na more, posebno je ranjiv na ekonomski embargo susjeda. 

 

 

Za očekivati je da će ipak doći do pregovora, prvenstveno oko granice Kurdistana i Iraka, u kojem god odnosu u budućnosti bili. To se odnosi na takozvane “osporavane teritorije” koji se navode u iračkom ustavu iz 2003., napisanom nakon svrgavanja Sadama Huseina. Iako Kurdi s pravom tvrde da je Bagdad “arabizirao” njihov teritorij od šezdesetih naovamo, činjenica je isto tako da je ovo područje između Irana i Sirije, koje obuhvaća 4 od 18 iračkih provincija, od davnih dana etnički i vjerski izmiješano.

 

Glavna točka prijepora je provincija Kirkuk, iznimno bogata naftom. Dok irački lideri inzistiraju na tome da pripajanje Kirkuka Kurdistanu ne dolazi u obzir, Erbil (glavni grad Kurdistana) želi je pripojiti kako bi imao ekonomsku prednost pred susjedima. Budući da kurdske vlasti kontroliraju Kirkuk od 2014., kad ga je osvojio ISIS, a Bagdad ga traži natrag i prijeti da će ga preuzeti silom, napetosti bi mogle eskalirati ako ne dođe do skorog dogovora.

 

Najrealnije kompromisno rješenje moglo bi biti zajednička kontrola Kirkuka i ubiranje prihoda od nafte. Ujedinjeni narodi su već izradili detaljnu studiju ekonomske, pravne i administrativne povijesti spornih teritorija. Izvješće, u kojem se predlaže navedeno rješenje za Kirkuk, nikad nije objavljeno, ali svejedno bi moglo poslužiti kao temelj rješenja za prijelazno razdoblje, do referenduma u kojem bi stanovnici odlučili kojoj državi žele pripadati.

 

Stoga bi, piše Atlantic, SAD i EU uz podršku Irana i Turske trebali tražiti novi mandat UN-ove misije podrške s tim ciljem u vidu. Alternativa je ista kao i dosad: začarani krug frustracije, sukoba i patnje.