NK HRAŠĆE iz istoimenog sela igra Drugu županijsku nogometnu ligu, što je peti razred nogometnih liga u Hrvatskoj, ali restoran NK Hrašće nudi janjeću Ligu prvaka. Mjesto u Turopolju, ravnici koja puca čim se izađe iz Zagreba u smjeru Velike Gorice, drevno je mjesto hodočašća svih ljubitelja janjetine iz metropole.

Na ovom mjestu najbolje možete doživjeti koliko Hrvatima znači janjetina

Zaputili smo se prema njemu na rani subotnji ručak. Naravno, tako što smo preskočili doručak. Za to su dva razloga: htjeli smo izbjeći gužvu u klasično vrijeme ručka te u ovom svetištu blagovati janjetinu onako kako je najslađe - kada je čovjek gladan i taj osjećaj utaži njegovom janjećom svetosti.

Ne razbacujemo se vjerskim metaforama tek tako. Poznato je da je u Hrvatskoj, ali i na "ovim prostorima", da ne kažemo u "regiji", janje sveta životinja. Ne u smislu jaganjca božjega, nego u svoj svojoj pečenoj raskoši. Tako obrađena janjetina jede se na Balkanu povodom najsvečanijih i najvažnijih prigoda: proslava rođenja, krstitki, diploma, vjenčanja, završetka gradnje kuće.

Zato smo primijetili da na neodoljivo autohtonu, šarmantnu i rustikalnu terasu Hrašća, natkrivenu masivnim gredama ispod kojih hlade ventilatori, cijele obitelji iz Zagreba i okolice, kao i njihovi gosti te upućeni namjernici, dolaze u boljoj odjeći. Majke i supruge imaju trajne, a očevi i muževi prilikom naručivanja zauzimaju poze autoritativnih znalaca.

Nevjerojatno je zabavno, ali i poučno, vidjeti koliko Hrvatima znači pečena janjetina i cijeli ritual koji se oko nje plete. To najbolje možete skužiti na terasi kultnog Hrašća, na kojoj smo imali čast biti prvi gosti. Prvi dojam nije mogao biti bolji. Dočekali su nas stolovi poredani kao na izložbi, prekriveni snježnobijelim škrobljenim nadstolnjacima, na kojima je blistao beštek.

Jako ljubazna konobarica zaslužna je što se priča nastavila u istom tonu. Ipak, nju je na početku savršeno upotpunio gospodin bez kojeg bi sve ovo bilo nebitno. Majstor-pekač janjadi u čiju smo prostoriju povirili kako bismo ga zamolili da nam odreže dio janjeta po želji.

Duša svetišta obasjana paklenim vatrama i okružena pokojnim janjećim brigadama

Tek što smo promiljeli nos u njegove odaje po čijim zidovima plaze plameni jezici ispod i desetak janjaca koji se pokojni i nasoljeni ritmički vrte pekući se, veselo nas je dočekao riječima: "Da čujem, koji bi vi dio? Danas ispunjavam sve želje!"

E, pa kada ste tako dobre volje, dragi gospodine, mi bismo pola kile po glavi od vrata i rebara jer je meso s tih predjela slasnije zato što je bliže koži koja se nasoli, pa su onda i ovi dijelovi slaniji. But je najmesnatiji dio, ali ne može biti sočan kao dijelovi koje preferiramo...

Ovo smo izgovorili dok se gospodin smješkao kimajući glavom i režući rutinski upravo one dijelove koje smo naručili. Otišli smo iz prostorije da ne ometamo velemajstora na djelu, a uskoro nam je za stol došla janjetina koja nas je odmah izgledom i bojom podsjetila na janjetinu kakvu smo jeli u djetinjstvu na "dernecima" po Dalmatinskoj zagori - na Svetog Antu u Zadvarju i Malu Gospu u Zavojanima. 

Kako im ovo uspijeva?

Ne znamo kako su u Hrašću postigli da im janjetina bude ovako savršena. Teško je uspjeti u tome da izvana bude savršeno pečena, a iznutra sočna. Ova je upravo takva. Okej, pripovijedali su nam kako prate janje od rođenja do ražnja, ali ovo što su nam donijeli slasno je i lijepi se za prste toliko da ih je nemoguće oprati ikako drugačije osim temeljito oribati.

Međutim, nakon ovakve janjetine ne želite oprati ruke, usprkos onom vonju koji ostaje poslije nje. Ovdje naprosto želite do kraja polizati prste. Trgajući je vidimo da ima uska rebra, tanka toliko da se njima mogu čačkati zubi, što pokazuje da nije previše utovljena, nego da je mlada. Nekada takva janjetina bude lojava, masna, što je gadljivo. Ovdje to nije slučaj.

Zašto su ovako tanka rebarca dokaz janjeće izvrsnosti?

Savršeno je mekana, padaju joj kosti čim je se dotakne vilicom, za konzumaciju nam nije trebao nož. Uostalom, janjetina se jede rukama. Uzimamo komad u ruku i vidimo kako je kožica karamelizirane boje, a na dodir ili griz hrskava. Slana je upravo onoliko koliko treba biti. Dok se probijamo kroz tu prvu, a mnogima najdražu opnu janjeta, osjećamo da nije preslano, ali je sol ipak došla do mesa.

Najnepotrebniji dio 

Najviše volimo rebra, vrat i plećku. Sve te pozicije uz kost blizu su kože pa postoji rizik da meso bude preslano, ali u Hrašću su što se tiče zasoljenosti postigli savršen balans. Janjetinu ovdje poslužuju na pladnju koji zadržava toplinu, ali to je nepotrebno jer meso im je toliko ukusno da se ne stigne ohladiti.  

Hrašće pravi janjetinu za znalce, one koji znaju kako u njoj uživati i koja janjetina valja, ne samo u smislu kvalitete nego i slatkoće. Za one koji su se u životu najeli komadića janjetine koji ostanu nakon što satara učini svoje.

Kada smo bili djeca, jednom zgodom smo s odraslima išli u Duge Njive izabrati janje s ispaše, koje je onda proslijeđeno krvniku, a on ga je ujedno i ispekao. Tu janjetinu pamtimo kao najbolju. Ona u Hrašću bila je najbliža tome. Eh, da.

Toliko nas je očarala janjetina da smo zaboravili spomenuti još jednu važnu vrlinu

Tek smo sad skužili da smo došli do kraja teksta a da uopće nismo spomenuli sjajan domaći kruh koji u ovom objektu dobijete uz janjetinu. Za razliku od brojnih ostalih janjećih restorana koji služe neobično precijenjenu i grozno pretvrdu peku, ovdje uživate u divnom i, što je jako važno, mekanom domaćem kruhu.

OCJENE
Koliko platiš: Dosta 

POJEDINAČNO
Janjetina sa žara