JEDENJE u svemiru na prvi pogled zvuči kao zabava - nema gravitacije, hrana lebdi, a svaki zalogaj izgleda kao mali eksperiment. No u stvarnosti, obrok u bestežinskom stanju daleko je od opuštenog iskustva kakvo poznajemo na Zemlji. Bez gravitacije, i najmanja mrvica može postati problem, a kap tekućine može završiti gdje nikako ne bi smjela.

Upravo zato astronauti moraju slijediti prilično stroga pravila kada je hrana u pitanju, a način na koji jedu rezultat je godina testiranja i prilagodbe uvjetima u orbiti.

Nema mrvica i "rasutih" obroka

Jedan od najvećih problema u svemiru su - mrvice. Na Zemlji padnu na stol ili pod, ali u svemiru lebde i mogu završiti u očima, elektronici ili ventilacijskom sustavu. Upravo zbog toga klasični kruh gotovo se ne koristi, a zamjenjuju ga tortilje koje se ne mrve i lakše se kontroliraju.

Hrana se najčešće pakira u posebne hermetički zatvorene vrećice ili posude. Neka jela dolaze dehidrirana pa im astronauti dodaju vodu prije konzumacije, dok su druga već spremna za jelo i samo se podgrijavaju. Jede se izravno iz pakiranja, bez klasičnih tanjura, kako bi se smanjio rizik od "bijega" hrane.

Tekućine su posebna priča - piju se kroz slamke s ventilima koji sprječavaju izlazak kapljica. U bestežinskom stanju voda se, naime, formira u kuglice koje slobodno lebde, pa bi obična čaša bila potpuno beskorisna.

Čak i začini dolaze u neobičnom obliku. Sol i papar nisu u prahu, nego u tekućini, kako ne bi završili posvuda po kabini.

Sve mora biti pričvršćeno (uključujući i astronaute)

U bestežinskom stanju ne lebdi samo hrana - lebde i pribor, ambalaža i sami astronauti. Zato se tijekom obroka koristi čitav niz praktičnih rješenja: čičak-trake, magneti i posebni držači koji drže sve na mjestu.

Pakiranja s hranom često imaju čičak na dnu kako bi se mogla "zalijepiti" za pladanj ili zid, dok se pribor može pričvrstiti kad se ne koristi. Astronauti se pak često stabiliziraju nogama ili se lagano pričvrste kako ne bi odlutali dok pokušavaju pojesti obrok.

Osim praktičnosti, tu je i pitanje sigurnosti. U zatvorenom sustavu poput svemirske postaje, gdje sve mora funkcionirati besprijekorno, i najmanji nered može uzrokovati probleme. Zato su obroci unaprijed planirani, porcionirani i prilagođeni uvjetima u kojima se konzumiraju.

Zanimljivo je i da astronauti često biraju hranu intenzivnijeg okusa. U svemiru se, naime, osjet okusa može promijeniti zbog raspodjele tjelesnih tekućina, pa mnogima hrana djeluje bljutavije nego na Zemlji.

Iako ideja lebdeće hrane zvuči zabavno, stvarnost je puno organiziranija - svaki zalogaj je pod kontrolom, a pravila su jasna. U svemiru nema mjesta za improvizaciju, jer čak i obična mrvica može postati ozbiljan problem.