VJEROJATNO vam je poznat osjećaj: siti ste, svjesni ste toga, ali na tanjuru je ostalo još samo malo hrane. Možda dva zalogaja tjestenine, komadić piletine ili posljednja kriška kolača. I dok vam želudac prosvjeduje, mozak vam šapuće: "Ne smiješ to baciti". Taj tihi ubod krivnje, poznat kao krivnja zbog "zadnjeg zalogaja", nešto je što je većina nas usvojila toliko duboko da ga jedva i primjećujemo.

Nastavljamo jesti, uzimamo te posljednje zalogaje i osjećamo se istovremeno zadovoljno i pomalo frustrirano. No, ovdje se ne radi samo o snazi volje ili pristojnosti. Poriv da očistimo tanjur ima dublje korijene, utkane u psihologiju, ekonomiju, pa čak i kulturnu povijest, piše HuffPost.

Korijeni 'kluba čistih tanjura'

Desetljećima smo krivili roditelje za nametanje pravila "pojedi sve s tanjura". No, oni nisu bili samo strogi, već proizvod svog vremena. Poslijeratne generacije iskusile su nestašicu i racioniranje hrane, zbog čega je bacanje hrane bilo gotovo nemoralno. Rečenica "Pojedi večeru, ima gladne djece u svijetu" nije imala za cilj posramiti, već je bila odraz stvarne tjeskobe zbog preživljavanja.

Ta se poruka zadržala i do danas. Kako su rasli blagostanje i dostupnost hrane, tako su rasle i porcije. Prešli smo s umjerenih tanjura iz pedesetih godina prošlog stoljeća na današnje pladnjeve promjera 30 centimetara, a restorani poslužuju dvostruko ili trostruko više hrane nego što je prosječnoj osobi potrebno.

Ipak, moralni kod je ostao isti: ostaviti hranu na tanjuru znači biti nezahvalan. Rezultat je savršen spoj obilja i mentaliteta nestašice - iako imamo i više nego dovoljno, naši se mozgovi ponašaju kao da nam prijeti glad.

Psihologija "platio sam, moram pojesti"

Na djelu je i moćna ekonomska iluzija poznata kao zabluda utopljenog troška. To je ideja da, jednom kada u nešto uložimo novac, vrijeme ili trud, moramo to iskoristiti do kraja, čak i ako nam više ne donosi korist. Zbog toga gledamo loše filmove do kraja, čitamo dosadne knjige i jedemo i nakon što smo siti.

Tjestenina koja košta 22 eura čini se "bačenom" ako je ne pojedete, iako ćete se zbog toga možda satima osjećati loše. Ironično, jedenje tog dodatnog zalogaja ne vraća vam novac, već samo pogoršava situaciju jer se osjećate neugodno. No, emocionalnu logiku teško je nadvladati. Naš mozak otpad izjednačava s neuspjehom, pa ignoriramo signale sitosti u ime štedljivosti.

Hrana kao emocija i kontrola

Ako sve ovo zvuči dramatično za nešto tako obično kao što je dovršavanje večere, to je zato što hrana nije samo gorivo. Ona je identitet, sjećanje i emocija. Mnogi od nas odrasli su poistovjećujući pun tanjur s brigom, utjehom, pa čak i ljubavlju. Bacanje hrane može se činiti kao odbacivanje svega toga.

Kako je objasnio psiholog Matthew Morand, "Ljudi koji pojedu sve s tanjura čine više od punjenja svojih trbuha. Oni također možda popunjavaju emocionalne praznine, jer hrana otupljuje i definitivno može osloboditi endorfine." Tu je i pitanje kontrole. U svijetu u kojem se mnogo toga čini neizvjesnim, čin čišćenja tanjura može pružiti osjećaj dovršenosti. Možda ne možete riješiti sve svoje probleme, ali sigurno možete isprazniti tanjur.

Kako se riješiti krivnje?

Ključ nije u tome da se sramite što jedete, već da osvijestite zašto to činite i stvorite mentalni prostor između impulsa i akcije. Psiholog Morand predlaže nekoliko jednostavnih tehnika koje mogu pomoći:

1. Redefinirajte pojam "otpada". Hrana je bačena bez obzira na to završi li u smeću ili u vašem želucu nakon što ste već siti. Jedina je razlika u tome kako se vi osjećate poslije.

2. Napravite pauzu usred obroka. Prije nego što dovršite jelo, zapitajte se: "Ako sada stanem, hoću li se osjećati zakinuto ili zadovoljno?" Ovaj mali trenutak svjesnosti prekida automatski ciklus jedenja.

3. Vizualno si olakšajte. Pokušajte posluživati manje porcije, koristiti manje tanjure ili odmah spakirati polovicu restoranskog obroka za kasnije. Lakše je jesti svjesno kada niste vizualno preopterećeni.

4. Suosjećanje umjesto kontrole. Nemojte od ostavljanja hrane stvarati još jedan moralni test. Vježbajte reći: "Dosta mi je i to je u redu." To nije bacanje, to je samopoštovanje.

Suprotan problem: zašto neki uvijek ostave zalogaj?

Zanimljivo je da neki ljudi imaju potpuno suprotnu naviku - ne mogu podnijeti da pojedu sve s tanjura. Možda poznajete nekoga tko uvijek ostavi jedan zalogaj, bez iznimke. To može proizaći iz različitih razloga. Za neke je to suptilna pobuna protiv pravila "čistog tanjura", dok je za druge to znak samokontrole - "gotov sam kad ja tako odlučim".

Ponekad je to i odraz društvenog bontona, kojim se signalizira da je porcija bila dovoljna. No, ta navika može biti i manifestacija potrebe za kontrolom, skrivajući tjeskobu povezanu s jelom ili strah od osude. Baš kao i kod instinkta da se tanjur očisti, vrijedi se zapitati: koju si priču pričam o dovršavanju ili nedovršavanju obroka? Morand sugerira:

"Ostavljanje tog ‘zadnjeg zalogaja’ može proizaći iz osjećaja suzdržanosti ili pokušaja podsvjesnog održavanja kontrole nad stvarima u životu. Nažalost, to također može biti posljedica emocionalne nelagode s jelom samim po sebi, kao što su krivnja i brige o slici tijela."

Naučite reći "dosta mi je"

Na kraju, nije kriva ni vaša majka, ni kultura, ni mozak - radi se samo o uvjetovanosti. Veći dio ljudske povijesti nestašica hrane bila je stvarna briga, a dovršavanje obroka bilo je pitanje preživljavanja. Danas je obilje promijenilo pravila igre, ali naši se instinkti još nisu prilagodili.

Rješavanje krivnje zbog "zadnjeg zalogaja" ne odnosi se na promjenu apetita, već na promjenu priče koju si pričate - prijelaz s obveze na izbor. Ponekad je najsnažnija stvar koju možete učiniti za svoje tijelo i um duboko udahnuti, spustiti vilicu i reći: "Dosta mi je." Uostalom, ostatke uvijek možete pojesti kasnije, bez osjećaja krivnje.