MNOGI vlasnici pasa žele mirnog ljubimca koji rijetko laje i ne stvara probleme. No, bihevioristica za pse upozorava da tišina sama po sebi ne znači da se pas osjeća dobro. Ali Smith ističe da uvriježeno mišljenje prema kojem je "tih pas ujedno sretan i poslušan" može biti zavaravajuće jer je tišina ponašanje, a ne pokazatelj emocionalnog stanja.

"Tišina nam vrlo malo govori o tome kako se pas zaista osjeća", rekla je Smith za Newsweek. "Pas može biti zadovoljan, ali može biti i tjeskoban, preplavljen, uplašen, iscrpljen ili može imati osjećaj da se ne smije izraziti. U tom smislu psi nisu toliko različiti od ljudi."

Umjesto da se usredotoče na to je li pas glasan ili miran, Smith potiče vlasnike da promatraju govor tijela i cjelokupni kontekst situacije.

"Jedna od najvećih pogrešaka koju primjećujem jest ta što ljudi procjenjuju emocionalno stanje psa na temelju samo jednog ponašanja, umjesto da sagledaju širu sliku", rekla je. "Psi komuniciraju prvenstveno govorom tijela. Zbog toga pas može biti potpuno tih, a istovremeno jasno pokazivati da mu je izrazito neugodno."

Isto tako, psa koji laje ili je bučan ne bi trebalo odmah smatrati neposlušnim. "Možda je uzbuđen, frustriran, zabrinut, nedovoljno stimuliran ili jednostavno pokušava komunicirati", kaže Smith. "Za mene tišina nikada nije potpun odgovor. To je samo jedan mali dio informacije."

Mirnoća naspram isključivanja

Uistinu opušten pas obično izgleda bezbrižno. Smith objašnjava da se mirni psi kreću slobodno, dišu normalno, prirodno trepću, njuškaju okolinu, istražuju i rado ulaze u interakciju s ljudima ili reagiraju na poslastice.

S druge strane, pas koji se "isključio" često izgleda potpuno drugačije. "Takvi se psi mogu ukopati na mjestu, izbjegavati interakciju, pokazivati napetost u licu i tijelu, držati rep nisko ili uvučeno i priljubiti uši. Mogu također oklijevati pri kretanju ili izgledati kao da čekaju da se život događa oko njih umjesto da u njemu sudjeluju", navodi Smith.

Umjesto pitanja sjedi li pas mirno, Smith preporučuje da se zapitate nešto drugo: "Bira li ovaj pas mirnoću ili osjeća da nema drugog izbora?" Njezin je savjet jednostavan: "Uvijek kažem - promatrajte cijelog psa, a ne samo jedno ponašanje."

Suptilni znakovi koje vlasnici propuštaju

Psi često pokazuju nelagodu mnogo prije nego što zareže ili zalaju. Smith navodi da rani znakovi stresa mogu biti lizanje usana, zijevanje, okretanje glave ili izbjegavanje kontakta očima.

Uključuju i podizanje šape te takozvano "kitovo oko" (whale eye), pri čemu pas okrene glavu, ali pogled zadrži na izvoru nelagode i tako otkrije bjeloočnice. Drugi znakovi su i čvrsto zatvorena usta, ukočen rep, spušteno držanje, pretjerano njuškanje ili uporno traženje izlaza.

Iako nijedno od ovih ponašanja samo po sebi ne mora značiti stres, nekoliko njih zajedno - osobito kao reakcija na određenu osobu, mjesto ili situaciju - jasno ukazuje na stanje psa.

Zašto se udomljeni psi mogu činiti jednostavnima?

Ova je zabluda posebno česta kod tek udomljenih pasa iz skloništa. Smith kaže da vlasnici često opisuju novog psa kao neobično mirnog tijekom prvih nekoliko dana. Tjednima kasnije zabrinu se kada pas počne lajati, igrati se, tražiti pažnju ili praviti nestašluke. "Pas nije nužno postao gori", objašnjava ona. "Možda se napokon osjeća dovoljno sigurno da pokaže tko je zapravo."

Ono što se u početku čini kao mirnoća zapravo može biti nesigurnost ili osjećaj preopterećenosti dok se pas prilagođava novoj okolini. Smith upozorava da se tek udomljenog psa ne bi trebalo prebrzo proglasiti flegmatičnim. Iako neke pasmine imaju smireniju narav, individualna osobnost i emocionalno stanje svakog psa važniji su od pasminskih stereotipa.

Odgoj emocionalno zdravog psa

Na kraju, Smith se nada da će vlasnici prestati težiti "savršeno poslušnom" ljubimcu i okrenuti se odgoju psa koji se osjeća slobodnim izraziti se. "Emocionalno zdrav pas komunicira", kaže ona. "On nam govori kada je uzbuđen, zabrinut, frustriran ili mu je neugodno. To nije automatski loše ponašanje. To je informacija."

Umjesto da nagrađuju isključivo tišinu, vlasnici bi trebali obraćati pažnju na uši, oči, usta, rep, mišiće, disanje, kretanje i okolinu psa kako bi bolje razumjeli kako se on osjeća.

"Na kraju krajeva, ne pokušavamo odgojiti robote koji slušaju u svakom trenutku bez pogovora", zaključuje Smith. "Pokušavamo izgraditi odnos u kojem čovjek i pas mogu sretno živjeti zajedno idućih 10 do 15 godina. To znači da se moramo međusobno razumjeti, a ne sputavati."