Arsen, sasvim osobno: Moj autorski rad me čuva od kobne pripadnosti estradi

Arsen, sasvim osobno: Moj autorski rad me čuva od kobne pripadnosti estradi

Foto: Hina/Zum

"ESTRADA me čuva od knjiškog života, a moj autorski rad me čuva od kobne pripadnosti estradi, koja je tolike samljela i kao ljude i kao umjetnike."

Što pitati Arsena? Pa njega su već sve pitali!

I dok se novinar muči, Arsen uzima riječ: "Imam ja jednu pjesmu, koju sam napisao ..."

I tako, sentimentalno, stihovima, počinje jedan autobiografski monolog, malo popodnevno svođenje računa sa životom.

Ovako ide ta pjesma:

"Nemoj da mi stalno kukaš, shvati ludi stvore,

tebi je još kako-tako, boljima je bilo gore."

Gutljaj iz čaše. Led koji zvecka.

"Nemoj da se stalno žališ

vidio si more,

oni nisu ni toliko, boljima je bilo gore."

More? To je već pravi povod novinaru da se ubaci: Mediteran, melankolija, djetinjstvo uz valove...

"Mada sam rođen u Šibeniku, veći dio djetinjstva sam proživio na selu, jer je moja majka iz jednog malog sela s gornjeg toka rijeke Krke, iz sela Rupe.

Tako da sam dobar dio svog djetinjstva odrastao u ambijentu dalmatinskog zagrađa - Zagore, naviknut na one stvari kao što su pranje sukna u stupama, plivanje u rijeci - pa se vidi zmija bjelouška - onda, taj šum rijeke ...

Starac uz kojeg sam živio, Mate Laća, je vodio jednu mlinicu, u kojoj je bila i soba u kojoj sam spavao. I sada osjećam vezanost za te krajeve.

Živio sam u selima Rupe i Dubravice, i na samim slapovima Krke, na Roškom slapu, Skradinskom buku, tako da u svojoj prirodi nalazim ta dva elementa - jedno je rijeka, a drugo je more.

More u šibenskoj luci - tu mi je rođen otac, i djeda, i tako dalje ...

Ona melankoličnija crta u meni je s očeve strane, iz blizine mora, a nekakav vitalitet, opiranje i otpornost, sigurno dolazi sa majčine strane. Tako da je, vjerojatno, moja priroda donekle nešto što je i voda u šibenskoj luci - more pomiješano s Krkom!

Dvije diplome

Ova skraćena verzija autobiografije jednog muzičara i pjesnika ne bi bila kompletna ako bismo, kao što se to često čini, preskočili period školovanja, Arsen nastavlja:

"U Šibeniku sam završio srednju muzičku i gimnaziju i otišao u Zagreb, s namjerom da studiram. Međutim, kad sam završio tu srednju muzičku, nisam bio dovoljno siguran u sebe da bih pristupio prijemnom ispitu na Muzičkoj akademiji, jer su onda posebice prijemni ispiti bili rigorozni.

I, tako sam se još jednom, svojom voljom, upisao u srednju muzičku školu, u Zagrebu, treći i četvrti razred.

I diplomirao još jednom, tako da imam dvije diplome iste škole, srednje muzičke u Zagrebu i Šibeniku, odsjek flauta.

Onda sam upisao Akademiju, 1959. godine, i završio u siječnju 1964. godine.

U međuvremenu, s onim obaveznim provincijskim strahom, kad se odlazi u veliki grad - da li da se bavim nečim sigurnim ako se bavim umjetnošću - ja sam paralelno upisao pravo, koje sam više godina studirao, a da nisam izgubio ni jedan ispit.

Ali, to nije bila moja priroda, i ja sam se, jednog dana, toga odrekao i posvetio se muzici."

Muzici. Da! Ali, Arsen Dedić je zreo i da se nađe u pjesničkim antologijama...

"Dok sam još bio u Šibeniku počeo sam pisati stihove. Slao sam ih i objavljivao u prvoj generaciji POLETA - naime, ovaj list je imao čitav niz svojih mijena, i grafičkih i generacijskih...

Ja sam bio prva POLETOVA generacija, u kojoj su, između ostalih, bili i Vergilije Nevjestić, Jure Labaš, Mersad Berber, Željko Sabol ...

1956. i 57. godine, na natječaju splitskog omladinskog časopisa VIDIK dobio sam prvu nagradu za poeziju. S tim sam se i otisnuo u svijet!"

Otisnuti se u svijet, u svojih nepunih osamnaest godina, za Arsena je značilo - otići u Zagreb i početi, uz studiranje, baviti se glazbom...

"U Zagreb sam stigao sa nekakvim sveščicama stihova i s nekim glazbenim obrazovanjem i - već sam počeo živjeti profesionalno od muzike. Svirao sam i pjevao na plesnjacima, počeo pomalo prevoditi, pisati, raditi u studiju kao flautista.

Prvo vrijeme sam pjevao sve i svašta.

Pop muziku, rok muziku onog vremena - Plattersi, Johnnie Ray, Frankie Laine, Nelson Eddy, Presley, Celentano, Neil Sedaka ...

Imao sam vokalnu grupu MELOS, koja je bila dosta poznata u svoje vrijeme. To je, uopće, bilo vrijeme vokalnih grupa.

Tu je bio Kvartet Predraga Ivanovića, koji je neprevaziđen do danas, jedna apsolutno svjetska kvaliteta, onda, bili su Emovci, koji su više bili šou-grupa, i bili smo mi, MELOSI, koji smo bili negdje između, dijelom šou-grupa, a dijelom grupa sa ambicioznijim vokaliziranjem."

Slavno propadanje

Arsenu je, ipak, važnije bilo da se seti autorskog rada. Pevanje je, ionako, uvek bilo uzgredno zanimanje...

"Prvi moj snimak je bio, zapravo, jedan prijevod Gershwina - 'Netko bdije nada mnom' - što je pjevala Gabi.

To je bilo i moje poznanstvo s Gabi, 57. godine, na 58.

A, prva moja kompozicija snimljena bila je instrumentalna.

Kao flautista, sa Zagrebačkim džež kvartetom Boška Petrovića, snimio sam jednu svoju instrumentalnu kompoziciju, koja se zvala 'Večer sa Ksenijom'.

Još je uvijek ponekad čujem na radiju.

Tada sam želio da sve ono što osjećam kao pjesnik - uvjetno govorim - da to i otpjevam, tako da sam počeo pisati svoje pjesme, negdje 61. godine, i slati ih na festivale, što je onda bio jedini put.

U početku sam, uglavnom, slavno propadao!"

Kakav je to nesporazum postojao između festivala i Arsena?

"Ja sam se pojavio osobenim stilom, koji nije uopće bio na liniji onoga što je bila naša oficijelna, odomaćena i potvrđena zabavna muzika - naš festivalski tip pjesme, čudnovati hibrid talijanske i evergreen muzike.

Ja svemu tome nisam bio sličan i morao sam otpadati, tako da su neke moje, vrlo poznate pjesme bile mahom odbijane - 'Moderato cantabile', 'Laku noć muzičari', 'Pjevam da mi prođe vrijeme'...

Razlikovao sam se zbog toga jer sam, vjerovatno, prvi počeo u prvom licu jednine govoriti svoja stanja, osjećaje i ideje, što je danas posve normalno.

Ja sam se, takav, u to vrijeme, bio pojavio, suprotstavljen glomaznoj festivalskoj strukturi i suprotstavljen tipu građanske pjesme: 'Jabuke i trešnje', 'Bregovi su ostali za nama'..."

Ipak, nije prošlo dugo, a Arsen je postao vrlo, vrlo, popularan...

"Naravno, malo pomalo dolazio je stanoviti uspjeh. Nikad takav kao što su imali ljudi koji su bili bliži širim krugovima slušatelja, ali makar imam tu satisfakciju da su te pjesme, koje su bile čuđenje, u početku - 'Pjesnici su čuđenje u svijetu...' - one su danas, maltene, tradicija naše popularne glazbe.

Divno mi je rekao jedan Beograđanin da su moje pjesme na početku, 'Kuća pored mora', 'Moderato', 'Čovjek kao ja', da su one bile, u emotivnom smislu, pasoš jedne generacije, prvo otvaranje, prvo izlaženje, preko tih pjesama ..."

Dodajem: "... u prosjeku 1938... ", ali Arsen nastavlja priču:

"Godine 1963. počeo sam prvi put pjevati kao solist, na Zagrebačkom festivalu i na Beogradskom proleću, pjesme Radoslava Graića, Mihajla Živanovića, Milana Lentića, Zvonka Špišića ...

Prva službeno primljena na festival bila mi je jedna mala, ali lijepa, mada preskromna pjesma, koja se zvala 'Onaj dan' - bila je primljena na festivalu u Splitu.

Ali, u siječnju 1964. u Zagrebu, zbio se presudni koncert za mene.

Jedna grupa autora, koja je bila sličnih uvjerenja, Prohaska, Golob, Irena Vrkljan, Špišić, Hrvoje Hegedušić i drugi, htjela je napraviti autorsko večer, na kojem smo mi, dakle - neposredni proizvođači, prvi put sami sebi htjeli, koliko je moguće, usmjeriti sudbinu.

I, napravili smo tu večer, koje je imalo enorman odjek, a ja sam izveo tri pjesme - 'Moj prijatelj', 'Moderato cantabile' i 'Cirkus', s Nikicom Kalođerom, i privukao neko posebno svjetlo na sebe.

Iste godine je krenulo i na festivalima.

Napisao sam 'Kuću pored mora', koja je u Splitu, maltene, trijumf doživjela - prvu nagradu žirija, drugu nagradu publike, nagradu za najbolji tekst, nagradu za najbolji aranžman..."

Naravno, ni tada se nije živelo od festivala. Živjelo se od ploča...

"Prva ploča ... To je jedna čudna mala, mračna ploča! Tada sam, da bih imao ploču, morao prihvaćati da pjevam i ono što nije bilo moje vjeruju", pa sam na toj prvoj ploči pjevao jednu Celentanovu pjesmu, 'Rođena za mene', i jedan twist Chubbyja Checkera.

To je raritet, kojega sam nedavno našao kod svoje majke u Šibeniku.

Dosta smiješno, ali to je bio uvjet da bih mogao imati ploču.

Ali, čim sam mogao doći do svoje ploče, već sam pjevao jednoga Endriga, Freda Buscaglionea, Giorgija Gabera...

Nešto kasnije je izašla i jedna ploča na kojoj sam pjevao Paolija i "Moje ruke", čini mi se da sam tada odredio svoj afinitet i osjećaj za vrijednost.

Prvu LP ploču snimio sam 1969. godine, i ne mogu imati većeg komplimenta od toga što sam primijetio prošlog ljeta da se najnormalnije doštampava.

Knjiga 'Brod u boci' je doživjela sedmo izdanje - 45.000 primjeraka. 'Narodne pjesme' su prodane u 100.00 primjeraka...

Mučni drugi susret

Što je, u stvari, Arsen Dedić - muzičar, kompozitor, pjevač ili pjesnik? On je sklon sebi se obraćati kao - pjesniku-pjevaču...

"Jedanput je Georges Brassens rekao: 'Komponirati, to me čini sretnim! Pjevati, to me čini nesretnim!'

Mene, ne bih rekao u toj mjeri, ali svaki autor-pjevač se opire, kada izvodi svoje na sceni.

On doživljava svoj odnos prema pjesmi onoga časa dok je piše.

Znači - klavir, radni stol, olovka, partiturni papir, to je njegov odnos prema pjesmi, prema muzici, a nakon toga, kad dođe trenutak reprodukcije, to je već muka, to je već drugi susret sa svojom pjesmom, koji nije tako lijep kao onaj prethodni, mada se pokazalo da, ipak, pjesnik-pjevač mora biti interpret svoga djela.

Brassensove pjesme su jedino onda ako ih on pjeva, Dylanove ako ih on pjeva, i tu nema nikakvog vrijednosnog uspoređivanja kako tko lijepo pjeva, kako tko ima lijep glas.

Okujava, što sam za se kaže, loše svira gitaru, loš je kompozitor, slabo pjeva...

Da! Ali, njegove su pjesme prave samo kad ih on, baš takav, izvodi!"

Što je to, u suštini, pjesnik-pjevač? Arsen ne odustaje da to objasni:

"Kad je pjesnička edicija 'Pjesnici današnjice', u Parizu, prije mnogo godina, u svojim ciklusima, ravnopravno s prvim imenima francuske poezije, počela objavljivati pjesnike-pjevače, kao što su Brassens, Brel i drugi, postavilo se pitanje: što ostaje od njih, od njihove poezije, kad ih se odvoji od muzike i scenskog nastupa?!

Koliko je to ostalo poezija?

To što je napisano jest nekakva poezija i u apsolutnom smislu, a isto tako i nije, odvojena od svojih elemenata, kao što su način interpretacije, glas, scensko ponašanje, muzika, kakva jeste da jeste.

To je jedan spoj koji uvijek mora ići zajedno.

Zato je uvijek najidealnije da je autor i izvođač svoga djela. Tu se ne očekuje nikakva vokalna, estradna parada od njega, traži se samo autentično reproduciranje onoga što je za stolom i klavirom nastalo."

Osobna pjesničko-pjevačka iskustva Arsenova nalaze svoje mjesto u ovoj maloj ispovijesti...

"Ljubav prema muzici i bavljenje njome je izvršilo stanovit utjecaj i na moje bavljenje pjesništvom, tako da je ono dobilo nešto od komunikativnosti, najdoslovnijeg obraćanja, jednostavnosti.

Drugo je poezija čitana, drugo pjevana.

Ona koja se pjeva mora se razumijevati odmah, jer čovjek se ne može, kao u knjizi, vratiti na manje jasno mjesto, ona mora djelovati izravno.

Takva pjesma je, u suštini, pojednostavljena, ogoljena od mnogo čega i s time gubi mnogo vrlina, ali neke i dobija.

Dobija na široj komunikativnosti, i ipak nekome nešto znači."

Svoje mjesto u uopćenoj suštini pjesništva i pjevanja Arsen lako nalazi...

"Najsretniji sam zbog jedne stvari: Ni jedna od mojih pjesama me ne ponižava! Mogle su izdržati do danas.

Ja napišem bezbroj novih pjesama, ali svakom autoru je opterećenje njegovih prvih pet godina rada, koje ga formiraju.

Ljudi bi stalno htjeli ponavljati toga, a kad bi on uspio imitirati to prvo vrijeme - promašio bi!

On se mora razvijati u pravcu koji i nije, možda, tako kurentan, ali opet će se naći na nekoj točki s publikom.

Treba priznati i to da kod svakog autora, bez obzira na kasnije iskustvo, razvoj i umjetničku zrelost, na žalost, kasnije pjesme nemaju nikad više naboj prvih pet godina rada."

Taj "on", to Arsen govori, u stvari, o samome sebi. Simptomatično je da s trećeg lica jednine prelazi u prvo kada govori o privatnom životu ...

"Kad sam počeo život sa Gabi, oboje smo napravili veliku profesionalnu promjenu. Htjeli smo se donekle pomaknuti iz sve te priče, tog urnebesa, tog vašara taštine, tog bezumnog šljaštrenja, tih čudnih tipova, muvaroša oko te profesije, te vrlo često čudne žurnalistike koja nas je pratila ...

Ipak je moja priroda, u prvom redu, bila autorska i to je jednom moralo doći do svoga!

Dakle, ja sam protiv vlastite popularnosti najviše učinio, početkom sedamdesetih godina.

Gabi i ja smo se povukli, stvorili dosta čvrstu obitelj, posvetili se djeci, roditeljima, braći, i - autorskom radu, tako da sam, kroz sve to vrijeme, napravio neizmjerne minute muzike za različite potrebe.

Mnogo TV drama, muzike za kazalište, za djecu, četiri TV serije, 10 igranih filmova, nekoliko LP ploča, i tako dalje...

I, čitavo ovo vrijeme, ni jednog časa, nisam osjetio krizu koncertnih dvorana, meni su sale uvijek bile pune.

Izvrsne fritule

Zanimljivo je saznati koje su ličnosti bile od presudnog značaja za formiranje Arsena kao umetnika od priznanja.

"Bilo je puno ljudi koji su na mene utjecali.

Veliki utjecaj na mene, kao osoba i kao umjetnik, imao je Gino Paoli. Kad sam čuo muziku Gina Paolija, kad smo zajedno napravili "Okus soli", tada sam osjetio ono što se zove "pobratimstvo lica u svemiru"!

Vidio sam da neko dijeli sličnu sudbinu, slično gledanje na svijet, na ljubav, na muziku, i bio sam posve ohrabren.

Kao da sam sreo sama sebe, kad sam sreo tog čovjeka.

Veliki utjecaj na mene vršile su i žene.

Veliki utjecaj je učinila Gabi.

To je osoba istog ukusa, istog vremena, pogleda na stvari, na moral, ljubav, porodicu, ali sasvim druga narav - temeljitija, odmjerenija, izdržljivija, žena koja se ne može tako lako pokolebati.

Ona je bila kao jedna dimenzija koja mi je nedostajala."

Arsen ima i sasvim određeno mišljenje o deci...

"Naša djeca nam počinju objašnjavati naš mentalitet, postaju naš zavičaj, počinjemo se kroz njih sagledavati... Naša djeca nas obavezuju na naš budući, pa, rekao bih, i na prošli život.

Kad sam ja jednog dana shvatio, kad sam dobio sina, da je važno igrati se s njim, da je važno imati jednu brigu koja zanemaruje sve ostalo, i samog sebe zanemarimo ...

Ja sam se počeo, prvi put posle toliko godina, napokon smijati punih ustiju - biti sretan bez primisli, bez zrna sumnje koja prati sva naša osjećanja!"

Svaka autobiografija, pa čak i ovako kratka i direktna, ima i svoje - danas...

"Danas!?! Danas sam zadovoljan. Zbog toga što imam, autorski, posla koliko hoću, i volim raditi, jer za mene muzika nije samo pjesma koju ću uveče, pred mirkofonom, otpjevati.

Čovjek koji zna malo više i osjeća potrebu za nečim većim mora poželiti drugu formu, muziku za film ili za gudački kvartet, recimo.

Imam sreću da o estradi ne ovisim, ni materijalno, ni moralno, jer - da živim od estrade, da sam uz nju sudbinski vezan, u koje bi me sve ona krize, moralne i materijalne, uvaljivala, obzirom na sve mijene koje se dešavaju svakodnevno.

A, opet, estrada mi znači nešto drugo, ne moram ostati samo čovjek koji sjedi i piše do jutra, mogu, ponekad, što bi se reklo - poćerati kera!

Mogu putovati, upoznavati druge ljude, mogu na jednom koncertu uspjeti, mogu propasti, mogu osjetiti ponovo slast onog muzikantskog života...

I, zato je nisam nikad posve, ostavio, ipak imam potrebu...

Dakle, estrada me čuva od isključivo autorskog rada i knjiškog života, a moj autorski rad me čuva od kobne pripadnosti estradi, koja je tolike jednostavno samljela, i kao ljude i kao umjetnike.

Naravno, možda nije uobičajeno da ljudi ovako optimistički govore, nisam ni ja tako "žiznjeradostan", što bi se reklo.

Sve to prati bezbroj kriza, neshvaćanja, neuspjeha ...

Čovjek doživi dramu ako napravi pjesmu do koje mu je životno stalo, a vidi da je imala jedno programiranje u toku cijele godine, da niko nije od tih vajnih urednika obratio pažnju, nego, istovremeno, svog pulena, s kojim je ne-znam-kako vezan, gura i emitira pet puta dnevno.

No, to je sve dio tog posla ...

Dok god mogu raditi muziku, u bilo kojem vidu, i dok to može izdržavati mene i moju obitelj - ja sam potpuno zadovoljan!

I - ne žalim ni za kakvim svojim iskustvom!

Osobito ne žalim za svojim negativnim iskustvima - čini mi se da nas ona čine boljima!"

O svom sutra Arsen nije htio govoriti. Samo se nasmješio, ispio piće do kraja i, uz izvinjenje (poslovi, poslovi... ), oprostio se ... Još je samo rekao:

"Ako navraćate u Zagreb, u ulici Osmog maja postoji KLUB ŠIBENČANA. Imaju izvrsne fritule. Možda se sretnemo tamo!"

Dolepotpisani se raspitao - fritule su, u stvari - uštipci!

Razgovarao Živorad Tasić (Zum reporter 1982.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara