Foto: Privatni album

HRVATI su poludjeli za Irskom.

Doduše, Hrvati su oduvijek bili ludi za svime što nije hrvatsko, a Irci i Irska savršeno se uklapaju u tu priču. Dovoljno su nam slični da imamo osjećaj da se možemo poistovjetiti, gotovo nam opipljiv postaje njihov ekonomski uspjeh, čak do te mjere da mislimo da je i nama nadomak ruke, a s druge strane ipak dovoljno različiti da pomislimo da su neopisivo napredniji od svega što se događa unutar naša hrvatska četiri zida.

Naravno, bilo koja iole racionalna osoba reći će vam da u svakoj priči ima pozitivnih i negativnih strana, ali sudeći prema tome koliki je broj Hrvata u posljednje vrijeme odlučilo prebjeći u Irsku u potrazi za utopijom, naivna romantizacija definitivno postoji. Na sve strane svjedočimo pričama o Hrvatima i Hrvaticama koji su u razne dijelove Irske otišli nadajući se boljem životu, o tome se pišu vijesti, blogovi, daju se konkretna uputstva o tome što tamo očekivati i kako se ponašati.

Sve skupa otišlo je toliko daleko da se čak pisalo da u Dublinu nema hostela koji nisu opsjeli Hrvati pa bi se lako moglo dogoditi da Hrvati postanu nova najbrojnija manjina na zelenom otoku.

A dokaz da postoje i suprotni primjeri, doduše, iznimno rijetki, jest 34-godišnji Irac John O'Donnell koji već gotovo dvije godine živi u Zagrebu. U našu zemlju počeo je dolaziti još 2008. godine, a nakon nekoliko dužih posjeta, u svibnju 2013. se i službeno preselio. I dok iznimno uživa u životu u Zagrebu, na gotovo dnevnoj bazi susreće se s pitanjem punim nevjerice: "Zašto si, pobogu, došao u Hrvatsku?". Na njega ima sasvim jednostavan odgovor: "Nisam došao zaraditi. Da mi je to bilo prioritetno, ne bih došao ovdje".

Pa što ga je onda dovelo k nama?

"Prvi put sam došao 2008. godine. Upoznao sam tri dečka iz Zagreba u Litvi, sprijateljili smo se u možda 10 dana, zajedno izlazeći i tulumareći. U to sam vrijeme puno putovao pa su me pozvali da dođem u Zagreb. Uklopio u njihovo društvo pa smo počeli zajedno putovati; svake godine dogovorili bismo jedno veliko putovanje. Planirali smo proći Ameriku, ali jednom od prijatelja naglo je preminuo otac. U toj fazi ja sam još bio na faksu i imao sam slobodna ljeta. Jedan od mojih prijatelja kazao je da razmišlja svoj stan pretvoriti u mali hostel pa me pitao bih li mu volio pomoći. Pristao sam i tako prvi put na duži period došao u Zagreb. Hostel se zove Swanky, a dobio je ime po baru u mojem rodnom gradu.

I onda sam se u svibnju 2013. u potpunosti preselio u Zagreb. Dakle, u svibnju će biti dvije godine otkad sam došao, ali sad me nije bilo tri mjeseca. Putovao sam zemljama bivše Jugoslavije - iznimno me zanimaju povijest i druge kulture, sličnosti i razlike. Koristio sam se s ono malo hrvatskog što znam i to bi redovito impresioniralo lokalce. 'Irac! Govoriš hrvatski? Ili srpski...', što god bi kazali, uz potpuno oduševljenje. Na što bih ja uvijek kazao: 'Yeah, učim'".

O'Donnell kaže da ga je Zagrebu privuklo puno toga. Nahvalio je hranu, ljude, mirnoću i uređenost grada, klimu...Puno toga što Hrvati uzimaju zdravo za gotovo: "Ovaj dio svijeta već odavno nije slijepa ulica. Doći u Zagreb nije nepovezano kao da idete u Indiju, a nema ni tog kulturološkog šoka. Osim toga, sad ste još više otvoreni otkad ste u Europskoj uniji. Općenito, otkako se Europa počela mijenjati nakon pada željezne zavjese, puno se toga promijenilo. Nekoć je i Poljska, recimo, bila daleko od Irske, pa se to promijenilo, a sad nam se i Hrvatska približila. A imate jako puno toga za ponuditi, prekrasna je zemlja, ima dobre vrijednosti, nevjerojatnu hranu...

Ljubav prema šljivovici

I rakije su bile zabavno putovanje kroz domaći alkohol. Počnete s nečim lakšim, kao što je medica, ona je vjerojatno na prvoj razini, pa se penjete kroz razno voće, dok dođete do trava i onda pomislite: možete imati kratku romansu sa svakom. Više, recimo, ne pijem medicu, preslatka mi je, ali travaricu mogu piti uvijek. I šljivovicu, kad naletite na dobru šljivu, to je fantastično.

Ovo je divno mjesto za život. Zagreb je, za mene, grad prave veličine, taman mi je. Volim ga i jer se ljudi međusobno poznaju, imate planinu na vratima i more na nekoliko sati udaljenosti, puno dobrih opcija. Imate odličnu hranu, sviđa mi se sve s roštilja, obožavam punjene paprike. Sarmu malo manje, ona može ispasti dobra i loša, ali znao sam pojesti jako dobru. Sviđaju mi se uštipci, kajmak...", poručuje i nastavlja: "Osim toga Zagreb je vrlo čist, vrlo siguran, vrlo prijateljski nastrojen grad i stvari funkcioniraju vrlo dobro, grad funkcionira. Mislim da su ljudi frustrirani, a ne bi trebali biti.

Napeto kad igra Dinamo

Dublin je, recimo, jebena smijurija. Imamo dvije tramvajske linije koje se ne susreću niti u jednoj točki i to je stvarno najidiotskiji sustav koji možeš imati. U njemu ima puno loših kvartova, puno kriminala, puno problema, a toga ovdje nema.

Ovdje sam godinu i pol u komadu, uz povremene posjete prije toga, dolazio sam u svim perodima godine i nikad nisam vidio puno problema ovdje. Da, kad igra Dinamo, recimo, osjeća se napeta atmosfera u zraku, ali to je otprilike to. I to je lijepo. Lijepo je odrastati u gradu poput ovog. S druge strane, imam prijatelje koji žive na Bliskom istoku, žive doslovno na odlagalištima otpada, život im je u opasnosti. Uvijek postoje opcije da se usporediš s boljim i s lošijim, samo je pitanje što ćeš izabrati".

Ipak, nije slučajno izabrao Hrvatsku, a svojim izborom potvrđuje da povezanost koju Hrvati osjećaju s Ircima nije jednostrana: "Stvarno postoji taj neki osjećaj zajedničke kulture: Hrvati baš jesu kao Irci. I mislim da to stvarno nema veze s time jesam li ja simpatična osoba ili ne, ali redovito me svi širokih ruku dočekuju čim čuju da sam Irac. Također, imali smo sličan odnos sa susjedima kao i vi: Irci, Britanci, nešto kao Hrvati i Srbi. To je sigurno nešto zbog čega se poistovjećujemo jedni s drugima. Katolička crkva također, ali i stereotip o pijenju: Hrvati, zapravo svi Balkanci, vole alkohol baš kao i Irci".

A kad je u pitanju ta teška tema, ne može se odlučiti tko više pije: "Uf, ne znam. Kad sam kod kuće, a sad idem samo za blagdane, to je sezonski - za Božić stvarno puno pijemo. S druge strane Hrvati nemaju problem s tim da popiju pivo uz ručak ili rakiju ujutro, a to je nešto što ćete rijetko vidjeti u Irskoj. U principu tu postoje neke kulturalne razlike: mi u Irskoj ne ostajemo vani do zore, bircevi i pubovi se zatvaraju puno ranije, ali zato i počinjemo puno ranije. Puno ljudi otići će na cugu poslije posla i bit će u krevetu do 11. Dok će u Hrvatskoj izaći tek u 10 i otići kući u 4 ujutro. A ja sam za to sad već pomalo prestar...

Kakva su hrvatska piva

Irci, kao što je opće poznato, piju puno pive. Iako nije samo Guinness u pitanju, stvar je lokalna. Primjerice, u okolici Corka pije se Murphy's, uopće ne Guinness. Ipak, volimo i lakša piva, i na njih sam navikao, tako da mi pašu i hrvatska. Isprobao sam temeljito valjda sve koje imate. Nemam posebnog favorita, skačem s jednog na drugo, kako mi u tom trenutku paše. Neka su punija, pa ih možete popiti manje, dok neka možete zaredati... U svakom slučaju, općenito mi se sviđaju. Nikad ne bih rekao da su to loša piva, nisu ni piva koja bi trebala osvajati nagrade, ali definitivno su dobra. I drago mi je da imam priliku piti dobra hrvatska lokalna piva".

Ali, čak i ako se zaljubite u Hrvatsku, uvijek postaje onaj vječni crni oblak koji vam visi nad glavom - hvatanje u koštac s administracijom. Kroz to je prošao i O'Donnell: "Da, to je bila katastrofa. Ali, imao sam prijatelje koji su išli sa mnom, iako mi je trebalo barem deset odlazaka na razna mjesta da riješim sve što sam trebao riješiti. I, naravno, tad nisam pričao hrvatski, a nitko od činovnika ne govori engleski. Kad sam ja to rješavao Hrvatska još nije bila u EU, taman je bio tranzicijski period. I nitko nije znao što će se promijeniti pa su me i zato stalno vraćali. Ali to su stvari na koje moraš biti spreman, pripremiti živce, biti strpljiv i onda nema problema.

Imam prijatelja koji je iz Venecuele i ovdje je dvije godine, priča savršeni hrvatski. Imao je stipendiju za dolazak, a i njegov je djed bio Hrvat. I sad je ostao bez novca, nema papire, ne može raditi i čupa kosu. Neki ljudi su dobili papire kroz nekoliko mjeseci, on ih čeka dvije, možda čak i tri godine. Ne znam u čemu je problem".

U Irskoj vam je jedina garancija da će većinu vremena biti mokro

S druge strane, osim katolicizma, ljubavi prema alkoholu i netrpeljivosti prema susjedima, Ircima i Hrvatima zajedničko je i - prigovaranje. Što se toga tiče, O'Donnell smatra da bi upravo to moglo pričinjavati jedan od problema mnogobrojnim Hrvatima koji hrle u Irsku: "Ja trenutno nemam veliku želju za povratkom na taj otok na kojem vječno pada kiša. Znam da ljudi kažu da to stvarno ne biti trebao biti realan problem, ali mislim da Hrvati koji se sele u Irsku nisu svjesni da će i to biti nešto što će im stvarno nedostajati. Ovdje imate četiri snažna godišnja doba, imate bljesak zime, koja je vrlo brzo gotova. Imate tako dugo ljeto, tako lijepo proljeće i jesen. U Irskoj nema garancije za takvo što. Osim da će biti sumorno, da će većinu vremena biti mokro, da nikad zapravo neće biti toplo. Puno toga na što se možete žaliti.

I znam da to racionaliziramo govoreći, daj, vrijeme zapravo nije bitno, bitni su ljudi i kultura, ali zapravo to sve jest bitno, pogotovo kad postanete svjesni da možete živjeti u zemlji u kojoj sunce sja, u kojoj možete izaći u prirodu... Možete to i u Irskoj, ali borite se s okolnostima. Odrastao sam igrajući razne sportove i najčešće smo igrali u groznim uvjetima. Ovdje je vrijeme tako dobro... Znam da su se prošlo ljeto ljudi žalili na vrijeme diljem kontinenta, ali Ircima je bilo dobro - ne treba im puno da budu zadovoljni. Nama četiri, pet sunčanih vikenda po ljeti znači da je ljeto bilo fantastično. U Irskoj je 20 stupnjeva toplotni val, ovdje tu temperaturu nitko ni ne doživljava.

Ali, da, to je još jedna stvar koju imamo zajedničku - pesimističan pogled na život. I da, stalno srećem ljude koji me u čudu pitaju zašto sam došao ovdje. Osnovni razlog definitivno nije ekonomija. Puno ljudi koji se iz Hrvatske seli u Irsku, seli se zbog novca. Ovdje nemaju posla i u nekom trenutku shvate da tamo mogu zaraditi, pogotovo u usporedbi s onim što možete zaraditi ovdje. 600, 700 eura mjesečno ovdje je standardna plaća. U Irskoj ćete toliko zaraditi u tjedan dana, možda čak i više. Kad sam tek došao, nisam svojim prijateljima u Hrvatskoj htio niti reći kolika mi je plaća u Irskoj jer sam tjedno plaćao više poreza nego što bi oni zaradili u mjesec dana. U svakom slučaju, nisam došao u Hrvatsku zaraditi. Došao sam uživati, vidjeti što će se dogoditi. Da sam pod financijskim pritiskom, sigurno ne bih došao u Hrvatsku. Treba vam briljantna ideja ili briljantan posao da ovdje zaradite konkretan novac", poručuje, ali i dodaje: "Mladi ljudi ovdje većinom su frustrirani, jasno, politička i ekonomska situacija nije dobra, ali mislim da možda misle da je gore nego što jest".

Budite spremni da ćete u Irskoj imati katastrofalno velika davanja, Hrvatima koji odlaze novac je previše bitan

I iako je i njemu jasno da Hrvatska nije sjajna zemlja za zaradu, svoju domovinu preporučuje s velikim oprezom: "U Irskoj situacija nije kao '90-ih, kad je primjerice bila najezda Poljaka. Oni su tad masovno dolazili i mogli su od zarade slati novac kući ili se nakon kratkog vremena vratiti u Poljsku i tamo kupiti farmu ili takvo nešto. Danas, za Hrvate u Irskoj, takvo što se ne može dogoditi. Iako su plaće veće i standard je puno viši. Zato ljudima koji me pitaju trebaju li otići, kažem da ne idu ako nemaju dogovoren posao i da ne idu s naivnim stavom da će se domoći novca. Potrošit ćete goleme količine novca na život u Dublinu, ako ćete usto raditi posao koji ne volite, koji je smisao?

U redu je ako želite pokušati otići na godinu, dvije, i pomirite se s tim da ćete štedjeti i živjeti skromno. Ali većina mojih prijatelja koji žele otići su mladi ljudi i vole izlaziti, tulumariti. To tamo ne možete raditi za male pare. Možda ćete i zaraditi više, ali platit ćete nevjerojatnu količinu novca za stanarinu i potrepštine. Ako u Dublinu želite otići u restoran ili čak samo naručiti hranu, za to ćete platiti jako puno. Ali, očito ljudi trebaju otići i uvjeriti se sami. Moje je mišljenje dijametralno suprotno njihovom. Mislim da je Hrvatima koji odlaze novac previše bitan. Odluke donose razmišljajući o tome koliko će zaraditi, ali ne misle da će im davanja biti katastrofalno velika.

Osobno mislim da postoje bolja mjesta na koje možete otići. Ali vjerojatno je tu i ta romantična ideja o Irskoj veliki faktor. Da mi netko kaže da se želi preseliti u Španjolsku, na jug Francuske, u Njemačku, rekao bih OK, možda postoje drugi faktori u toj formuli, ne samo kao u ovom slučaju to bratstvo s Irskom, ljubav prema gaelskoj kulturi, glazbi, pijenju, čemu god. Ako želite zaraditi odite na Srednji istok, u Dubai, postanite stjuardesa. Pogotovo ako idete na kratak period i želite zaraditi".

Zašto je Hrvatska privlačna turistima

S druge strane, sasvim mu je logično da turizam u Zagrebu buja, a razlog je tvrdi, ovaj put s pozitivnije strane, novac: "Turisti, pogotovo oni koji putuju s ograničenim budžetom, mogu provesti tri mjeseca u jugoistočnoj ili istočnoj Europi ili mjesec dana u zapadnoj Europi. Pa apsolutno ima smisla doći na ova mjesta: dobijete jako puno za malo novca. Hrana, zabava, kulturna ponuda, sve je fantastično. Vidite puno više toga za puno manje novca".

I dok Hrvati bježe u Irsku, njemu je sasvim dobro ovdje i nema planova za odlazak: "Stekao sam prijatelje za cijeli život. Imam prijatelje i u drugim dijelovima svijeta, posjetio sam mjesta na kojima sam lako mogao zamisliti život, ali Hrvatska me privukla. Osim toga i zaljubio sam se u Hrvaticu i u tom periodu sam se preselio. Ona nije bila jedini razlog, ali bila je velik razlog. Kad smo prekinuli, razmišljao sam o odlasku, ali uložiš u život, učiš jezik, imaš prijatelje ovdje, sviđa ti se način života. Ne kažem da se neću ponovo preseliti, ali trenutno sam jako zadovoljan životom ovdje. A i nije daleko: moja mlađa sestra živi u Australiji i ako želi otići kući, to je skupo i put je dug. Ja mogu otići kući sutra ako želim.

Trenutno nemam planove za odlazak. Doma me ne trebaju, roditelji su mi još uvijek dovoljno mladi, a imam i brata i sestru u Irskoj koji se o njima brinu. Ja sam još uvijek spreman za pustolovinu, slobodan. Da stvari krenu po zlu u Hrvatskoj, mogao bih otići u Južnu Ameriku ili Aziju, također predavati engleski, kao što predajem ovdje. Ponavljam, ne zbog novca, već zbog pustolovine. Vjerojatno bih na tim mjestima mogao zaraditi više novca nego ovdje, ali trenutno sam jako zadovoljan ovdje", poručuje.

Njegovo dobro iskustvo sigurno bi moglo privući još Iraca, a za početak valja početi s obitelji: "Moja mlađa sestra je bila u posjetu, došlo mi je i nekoliko prijatelja. Moji roditelji, iako nisu stari, treba ih nagovoriti da prevale taj put. Moj otac ne želi prespavati ni u Londonu, ali doći će, samo ih nisam forsirao. Prošle godine bili su na odmoru u Italiji, a mislim da će ove godine doći u Hrvatsku. I siguran sam da će im se svidjeti", zaključio je.