Foto: Wikipedia, Shutterstock

NIJE nimalo čudno što je istraživanje provedeno 2012. godine utvrdilo da ljudima čuvanje tajni otežava obavljanje svakodnevnih zadataka i predstavlja dodatni mentalni napor.

Tajne kao takve teško se čuvaju, pogotovo kad je u pitanju veći broj ljudi, a kad su u pitanju poznati, u trenutku kad isplivaju na površinu nazivaju se skandalima. Pritom je najčešće najpametnije sve priznati jer ako pokušavate nešto zataškati, velika je vjerojatnost da ćete se zakopati još dublje. Upravo tu postavku potvrđuju skandali koje je na jednom mjestu okupio portal How Stuff Works, a koji su nakon pokušaja prikrivanja onog što se dogodilo samo još jače odjeknuli.

Afera Dreyfus

Francusku je Vladu i vojsku 1894. godine već potresao niz skandala u trenutku kad je domar pronašao dokumente u košu za smeće njemačkog vojnog atašea koji su navijestili da izdajnički francuski časnik špijunira za Nijemce. Francuska je vojska sve odlučila zataškati okrivljavajući za izdaju kapetana Alfreda Dreyfusa koji im se učinio kao prigodno "žrtveno janje" jer je bio Židov. Unatoč tomu što je tvrdio da je nevin, Dreyfus je osuđen na doživotan zatvor.

A kad je šef vojne obavještajne službe Georges Picquart otkrio dokaze da je narednik Ferdinand Walsin-Esterhazy pravi špijun, nadređeni su odlučili Picquarta smijeniti. U tom je trenutku Emile Zola objavio tekst pod nazivom "Optužujem", što je toliko razbjesnilo vojsku da su ga optužili za klevetu što ga je na kraju prisililo da ode iz zemlje. Ali, njegova je objava prouzročila javna "šuškanja" koja su se još pojačala nakon što je još jedan vojni dužnosnik otkrio da su "urotnici" podmetnuli i krivotvorili dokument unutar originalnog dokaza kako bi mogli optužiti Dreyfusa.

Nakon svega toga on je ipak dobio novo suđenje, ali unatoč svjedočenju krivotvoritelja ponovo je osuđen. Ovaj je put dobio 10 godina zatvora. Francuski je predsjednik Émile Loubet stao na kraj čitavoj farsi oslobodivši Dreyfusa krivnje 1899. godine.

Afera Teapot Dome

U vrijeme obitavanja Warrena G. Hardinga u Bijeloj kući, '20-ih godina prošlog stoljeća, političari su bili još korumpiraniji nego danas. Ovaj je predsjednik svojedobno sam svojim prijateljima priznao da je pozicija za koju je izabran iznad njegovih mogućnosti, ali je zato prilično volio kockati pa je na sva mjesta u svojoj administraciji postavio prijatelje s kojima je igrao poker i golf, od kojih su se mnogi pokazali pravim prevarantima.

Primjerice, ministar Unutarnjih poslova bio je Albert Fall koji je potajno dozvolio naftnim tvrtkama da izvlače naftu iz Teapot Domea u Wyomingu i Elk Hillsa u Kaliforniji u zamjenu za nekoliko stotina tisuća dolara mita. A nakon što je Wall Street Journal 1922. godine objavio da se nafta prodaje bez legitimnog javnog natječaja, senator iz Wisconsina, Robert La Follette, naredio je odboru u Senatu da se slučaj istraži.

Hardingov je glavni tužitelj Harry Daugherty, kojeg se optuživalo da neuspješno provodi istrage o korupciji, potom od direktora FBI-ja Williama J. Burnsa zatražio da pošalje svoje agente da pretraže La Folletteov ured kako bi pronašli bilo što čime bi ga se moglo ucjenjivati.

Ali, to je La Follettea samo još više uvjerilo da nastavi istragu i raskrinka Fallove poslove. On je s vremenom postao prvi član predsjedničkog kabineta u SAD-u koji je završio u zatvoru.

Tuskegee i eksperiment sa sifilisom

Kad je u pitanju kršenje medicinske etike u povijesti, ovo je vjerojatno najveći skandal. "Istraživanje netretiranog sifilisa kod crnaca" u suradnji s institutom Tuskegee provodio je američki Zavod za javno zdravstvo (PHS) u razdoblju od 1932. do 1972. godine. U tom su periodu istraživači okupili ukupno 600 muškaraca od kojih je 399 bilo pozitivno na sifilis.

Zaraženim muškarcima oni nisu priopćili da su bolesni niti da je svrha istraživanja otkriti kako bolest uništava njihova tijela. Jedino što im je rečeno je da će primiti besplatnu zdravstvenu skrb za "lošu krv", termin koji su skovali i koji nije ukazivao na niti jedno konkretno stanje. Čak i kad je 1947. svijetu postao dostupan penicilin, učinkovit protiv sifilisa, oni im ga nisu ponudili. Nije poznato koliko je ljudi sveukupno smrtno stradalo od ovog nemara s obzirom na to da je nemoguće izračunati koliko su ljudi zaraženi zarazili tijekom godina.

Sredinom '60-ih Pete Buxton, državni socijalni radnik nabasao je na Vladina izvješća o istraživanju i obratio se ljudima na pozicijama. Nakon nekoliko godina "kopanja" predao je dokaz da istraživanje postoji prijatelju u Associated Pressu. To je naposljetku prisililo PHS da prekine istraživanje 1972. godine, a iduće su se godine preživjeli u tužbi protiv američke Vlade nagodili za deset milijuna dolara i besplatnu doživotnu medicinsku skrb.

Poricanje štetnosti pušenja

1950. godine liječnik i specijalist za epidemiologiju dr. Ernst Wynder objavio je rezultate istraživanja koje je ukazivalo na to da pušenje cigareta može uzrokovati rak pluća, a kao odgovor na to šest je najvećih tvrtki proizvođača pokrenulo vlastito golemo istraživanje - ne toliko da bi dokazali suprotno, koliko da bi zavarali javnost.

U siječnju 1954. godine Odbor za istraživanje Tobacco instituta objavio je oglase u čak 400 tiskovina u kojima su tvrdili da su "uvaženi liječnici i znanstvenici javno ispitali i utvrdili važnost ovih eksperimenata" navodeći da, iako duhanska industrija vjeruje da pušenje nije štetno po zdravlje, podržava "proučavanje svih faza uporabe duhana i njegova utjecaja na zdravlje".

A ono što se stvarno događalo bilo je to da su njihovi znanstvenici već znali za potencijalnu povezanost s rakom. Ipak, s vremenom su se državni odvjetnici iz čak 46 zemalja udružili u tužbi protiv industrije u kojoj je 1998. godine odlučeno da će proizvođači cigareta plaćati 10 milijuna dolara godišnje - zauvijek - kako bi se iskupili za svu štetu koju su uzrokovali.

CIA i ubojstvo Castra

Samo dvije godine nakon ubojstva Kennedyja 1963. osumnjičeni je ubojica Lee Harvey Oswald također ubijen prije nego što je stigao do suđenja. To je, za vrijeme dok je on bio pod policijskim nadzorom, napravio Jack Ruby, a Kennedyjev je nasljednik Lyndon Johnson naredio posebnu istragu o slučaju, koju je vodio glavni sudac Vrhovnog suda Earl Warren. Njegova je istraga utvrdila da je Oswald uistinu ubio Kennedyja te da je radio sam, baš kao i Ruby.

Ali, u godinama nakon toga pojavile su se sumnje u tu istragu, koje su, pokazalo se, bile opravdane. 1967. godine dvojica su kolumnista, Drew Pearson i Jack Anderson, u svojem članku postavila teoriju da je Kennedy ubijen kao osveta CIA-inom planu da se smakne kubanski diktator Castro. CIA je nekako uspjela "prešutjeti" taj podatak Warrenovom istraživačkom odboru iako su i Oswald i Ruby povezivani s Kubom.

Ti su podaci na kraju 1979. godine naveli Warrenov odbor na zaključak da je Kennedyjevo "ubojstvo vjerojatno rezultat urote", iako nikad nije točno utvrđeno tko je sve u nju bio upleten.

Afera Watergate

Jedna od najpoznatijih političkih afera uključivala je američkog predsjednika Richarda Nixona. U lipnju 1972. godine policija je uhitila petoricu provalnika u hotel Watergate i urede u Washingtonu koji su pokušavali postaviti prislušne uređaje u uredima Demokratskog nacionalnog odbora. Ubrzo je postalo jasno da su provalnici povezani s Nixonom: jedan od njih, Bernard Barker imao je na svojem računu oplatu od 25.000 dolara - od strane organizatora Nixonove kampanje.

Do listopada istragom FBI-ja utvrđeno je da su provale bile samo dio političke špijunaže i sabotaže kojoj je na čelu bio upravo predsjednik koji je i unatoč tomu uspio ponovo dobiti izbore. Nakon toga kongresni su se istražitelji počeli ozbiljnije baviti slučajem, a pritom je bivši savjetnik u Bijeloj kući John Dean priznao da je vodio 35 razgovora s Predsjednikom o zataškavanju. 

Nixon je odbio predati snimke razgovora, a nakon što je napokon uručio najvažniji dokument, uspostavilo se da u njemu postoji misteriozna rupa od čak 18 minuta. Nakon brojnih pritisaka napokon je dao ostavku u srpnju 1974. godine.

Skandal s Fordom Pinto

Jedan od proizvoda s najgorom reputacijom u povijesti ovaj je model Fordova automobila predstavljen 1971. godine. Iako se dobro prodavao, njegovi su tvorci bili svjesni problema: u razdoblju testiranja otkriveno je da spremnik s gorivom vrlo lako može biti probijen što je uzrokovalo curenje i potencijalne eksplozije.

Ford bi koštalo dodatnih 11 dolara po automobilu da sanira problem, ali oni su odlučili ne napraviti ništa, zaključivši da je jeftinije isplatiti vlasnike Pinta čiji su se automobili zapalili. Na njihovu nesreću novinar Mark Dowie odlučio je prokopati malo dublje te je uspio otkriti dopis u kojem je tvrtka izračunala da će ih isplaćivanje žrtava koštati 70 milijuna dolara manje nego ugradnja dodatnih dijelova na automobile.

Nakon objave njegove priče sud u Kaliforniji odredio je 125 milijuna dolara odštete čovjeku ozlijeđenom u nesreći sa zapaljenim Pintom. I iako je kazna kasnije smanjena na tri milijuna dolara to je bio početak kraja proizvodnje ovog modela i početak vrlo lošeg razdoblja za tvrtku koja se od ovog udarca oporavljala godinama.

Černobil

U travnju 1986. godine ekipa na černobilskoj nuklearnoj elektrani provela je naizgled rutinski test na to koliko bi dugo turbina na reaktoru nastavila kružne pumpe opskrbljivati energijom u slučaju nestanka struje. Reaktor se tad pokvario, a voda u njemu pretjerano zagrijala, što je dovelo do nakupljanja pare. Eksplozije koje su se potom dogodile prouzročile su ispuštanje radioaktivne prašine u atmosferu u jednoj od najvećih katastrofa u povijesti čovječanstva.

Dvojica su radnika preminula od eksplozije, a 28 drugih, uključujući i šestoricu vatrogasaca koji su pokušavali ugasiti vatru koja je buktjela s jednog od krovova elektrane, kasnije su preminuli od posljedica izloženosti radijaciji koja je nošena vjetrom stigla čak van granica SSSR-a.

Unatoč razmjerima katastrofe sovjetske vlasti tek su dva dana nakon priznale što se dogodilo, kad su iz Švedske upozoreni o povišenoj razini radijacije u zraku. Nakon toga Mihail Gorbačov čekao je još tri tjedna prije nego što je s javnosti podijelio informacije o katastrofi. Kasnije je tvrdio da su imali problema s dobivanjem svih informacija te da su "tek naknadno shvatili kakva je drama u pitanju".

Svećenici pedofili

Svećenik iz Massachusettsa, James R. Porter, 1973. je godine poslao pismo papi Pavlu VI. u kojem je priznao da seksualno zlostavlja djecu godinama te ga moli da ga razriješi dužnosti prije nego što naudi još nekome. "Znam da sam se u prošlosti skrivao iza svećeničke odore, misleći da će mi ona poslužiti kao štit", pojasnio je.

Ali, Porterov je osobni dosje, koji je 1992. godine objavio Boston Globe, otkrio da je on imao svesrdnu pomoć u zataškavanju ovog gnjusnog zločina i da je tijekom 14 godina svoje službe, unutar kojih je napastovao otprilike stotinu djece, čak osam puta uklanjan s dužnosti upravo zbog toga. Pritom je slan na tretmane koji su mu trebali pomoći u liječenju od pedofilije, ali potom bi redovito bio vraćan na poziciju.

U istraživanju provedenom početkom prošlog desetljeća otkriveno je da je unutar SAD-a u razdoblju od 1950. do 2002. čak 4329 svećenika optuženo za seksualno zlostavljanje. Neki su, kao i Porter, osuđeni i poslani u zatvor, a prema procjenama koje je svojedobno objavio Boston Globe Crkva je u raznim dijelovima SAD-a dosad ukupno platila više od tri milijarde dolara za nagodbe sa žrtvama.

Rupert Murdoch i hakiranje telefona

Skandal s prisluškivanjem telefona slavnih osoba koji je proteklog desetljeća potresao Veliku Britaniju najzapamćeniji je u povijesti medija. Sve je započelo u studenom 2005. godine kad je glavni urednik News of the World, Clive Goodman, objavio priču o dotad nepoznatoj ozljedi koljena princa Williama. Kraljevska je obitelj tad zaključila da je netko "provalio" u njegov mobilni telefon kako bi došao do informacija, a Scotland Yard je nakon istrage uhitio Goodmana i Glenna Mulcairea, privatnog istražitelja koji je radio za spomenuti tabloid.

Njih su dvojica osuđeni na zatvor 2007. godine nakon što je otkriveno da su se domogli kodova operatera pomoću kojih su preslušavali poruke na sekretaricama nekoliko stotina osoba.

Ali, to je bio tek početak. 2009. godine je The Guardian, suparnička tiskovina, objavio da je News Group International (tvrtka u čijem je vlasništvu News of the World) platio više od milijun funti kako bi se "potiho" nagodio u tužbama koje su otkrivale da su uz pomoć hakiranja telefona i drugih krađa podataka dolazili do informacija o mnogim slavnim osobama. Dvije godine kasnije The Guardian je objavio da je policija otkrila da je Mulcaire provalio u telefone više od 5800 ljudi.

Nakon otkrivanja skandala, šef medijskog carstva Rupert Murdoch priznao je da je došlo do zataškavanja i javno se ispričao te ugasio News of the World, tvrdeći da nije znao o kakvim se prijestupima točno radi.