Foto: Press

OBJAVA nove pjesme Vjekoslave Huljić u ovim je krajevima poseban "happening", "event", događaj za pamćenje i raspamećenje. Onaj dan u godini koji dočekujemo s nestrpljenjem jer kad se Vjekoslava Huljić dohvati pera, ona to radi kao prava "žena, kraljica, majka i autorica vjerojatno najglupljih stihova u povijesti hrvatskog naroda" i u procesu izaziva tektonska gibanja na estradi.

Međutim, u isto vrijeme posjeduje nešto što bismo nazvali perverznom verzijom Midinog dodira. Sve čega se dohvati pretvori u sranje, ali to je sranje poput zlata u zemlji glazbene koprofagije. Kada pročitate sve što o njoj piše, imate osjećaj da se vratilo neko zlo mitsko biće. Pola žena, pola užas, a s njom je na istoj metli dojahala i "baba Rozga", opasno stvorenje koje otima mlade djevojčice, odvlači ih u svoju kolibu i pretvara u priglupe udavače.

Moraš ukrast sve

Što god izrekli o gomili pizdarija, po kojima je Vjekoslava naposljetku i poznata, ona i njen suprug u suradnji s vojskom jataka, igraju na sigurno. Recept je jednostavan i ne zahtijeva naprezanje moždanih vijuga. Pokradi sve što se sluša, smiješaj to u pitku cjelinu i serviraj uz prstohvat lakopamtljivih bljuvotina koje dobro sjedaju ljudima koji se ne opterećuju pitanjima kao što su: "Kome je ova pjesma namijenjena", "Što poručuje mlađim naraštajima" i "Kako se slušanje iste odražava na moju ulogu samosvjesne žene u patrijarhalnom društvu koje nameće svoje nazadne stavove".

Drugim riječima, okrenuli su se publici koja glazbu ne doživljava kao misaoni put kroz labirinte emocija, spoznaja, političke korektnosti i samoostvarenja, ili još preciznije, publici koja o glazbi ne razmišlja.

Ča-čing!

I kako to uvijek biva, njeni intelektualni oponenti ponovno dobivaju razlog da izvade tupe noževe i ogreznu u još jedno besciljno tumaranje bespućima ljudskog izdrkavanja. O tekstovima Vjekoslave Huljić ponovno razmišljaju više od nje same, ne govore ništa što već nismo čuli, mi to halapljivo proždiremo jer volimo kad se ljudi međusobno vrijeđaju, a kad se dim slegne i nova pjesma Jelene Rozge završi svoj put s petstotinjak tisuća klikova više, Huljić i njegov tabor napravit će jedan pobjedonosni "ča-čing" i svima poput Adamsovih dupina poručiti: "Doviđenja, jebene budale, i hvala na svim klikovima".

Ipak, zabavno je čitati o ljutitim statusima koji na prvi pogled šalju poruku, ali generalno ne govore ništa novo niti bitno, i seljačkim ispadima koji nisu ništa drugo nego mamićevsko prikupljanje simpatija krkana kojima je "orgazam" ružna riječ. Kad na sve to dodate medije koji to prepucavanje propagiraju zbog prikupljanja lajkova, dobivate začarani "human centipede" krug.

Ne jedite žuti snijeg

Bilo kako bilo, nakon svih priča o šovinizmu i "obrazovanju" žena pjesmama Jelene Rozge, doći ćemo do zaključka da ništa od toga nije stvarno, a samim time ni relevantno za položaj žena u društvu. Žene koje drže do onog što brine Remi, vrlo vjerojatno i same mogu prepoznati ono što ih iritira u glazbi i pomalo je uvredljivo pretpostavljati da bilo komu s četvrtinom mozga trebao "tumač" tekstova Vjekoslave Huljić. Ponovimo zbog dramatskog učinka - "tumač tekstova Vjekoslave Huljić". S druge strane, nema pomoći za one kojima treba približiti taj dubokoumni srok o "uzimanju torte koja mu pripada" i potencijalnim opasnostima istog. Za te je ljude već ionako kasno, ali eto, možete im poručiti da ne jedu "žuti snijeg". Trebat će im.

Cijela ova rasprava nije pomogla ženama općenito već prvenstveno Vjekoslavi Huljić i Jeleni Rozgi, a odmogla Mireli Priselac koja se ne bi smjela iznenaditi ako iz svega izađe posrana jer kad prčkate po estradnim izmetinama, mrlje su neminovne. Naime, koliko se god trudili svemu ovom dati društveno relevantnu pozadinu, ona ne postoji, i svima koji u priču nisu direktno uključeni, djeluje kao klasično medijsko grudanje uvredama. Što cijela priča, na kraju krajeva i jest, a i bila je to od samih početaka.

Mile voli disko, Huljić cilja nisko

Sve se ponovno svelo na laprdanje o tomu da neki ljudi ne vole narodnjake, a svi oni koji se u 2013. još uvijek bave "problemom turbo-folka" i kunu se u neka bolja vremena kada su Josipa Lisac i Gabi Novak bile svijetli primjeri glazbenica na sceni, ne bi smjeli zaboraviti jednu bolnu činjenicu - Lepa Brena je oduvijek prodavala više albuma od Josipe Lisac.

Sve što se pojavilo nakon Brene (Severine, Rozge, Cece i sl.) samo je kopija njenog recepta, a on je savršeno sažet u "besmrtnom" hitu "Mile voli disko". Zašto bi Huljić ciljao na nešto više od toga? Zašto popravljati dugmetaru koja nije pokidana?

Lijepo je vidjeti entuzijazam onih koji žele vjerovati da bi glazba trebala biti nešto dublje, ljepše ili primjerenije zabludi o našem kulturnom nivou, ali u isto vrijeme, gotovo je tragikomično gledati ljude koji stoje u septičkoj jami i urlaju: "Što se, za ime Boga, dogodilo s mirisom ljiljana?".