RASPRAVE oko autentičnosti snimki čovjekova slijetanja na Mjesec, koje je objavila NASA u razdoblju između 1969. do 1972. godine, neprestano traju. Oko ove teme razvile su se brojne teorije, a posebno su aktivni teoretičari zavjera koji tvrde da snimke nisu ništa drugo nego uraci smišljeni i napravljeni da bi obmanjivali javnost.

 

Oni koji smatraju da je sve samo jedna velika namještaljka svoj stav argumentiraju tvrdnjama da je snimka čovjekova slijetanja na Mjesec nastala u filmskim studijima i napravljena pomoću vizualnih i svjetlosnih efekata, piše How Stuff Works. Činjenica je da se priča oko slijetanja na Mjesec događala usred ere Hladnog rata između dvije tada najmoćnije svjetske sile, SAD-a i Sovjetskog saveza, koje su se natjecale u svojim svemirskih pohodima. Teoretičari zavjera tvrde da je SAD sve inscenirao jer je želio preteći Sovjetski Savez u svemirskim projektima, ali za to nije imao novca pa je cijela priča režirana i snimljena u holivudskim studijima.

 

 

"Dokaz" broj jedan na koji se teoretičari uvijek iznova pozivaju je činjenica da na pozadini snimki koje je objavila NASA, koje prikazuju čovjeka na Mjesecu, nema zvijezda. Iza Mjeseca je, čini se, samo velika crna praznina. S obzirom na to da na Mjesecu nema atmosfere, zvijezde bi se 

trebale jasno vidjeti, ističu teoretičari zavjere.

 

No, znanstvenici tvrde da je ovdje jednostavno stvar u prirodi fotografije. Odnosno - znanosti. Jaka sunčeva svjetlost odbija se o površinu Mjeseca i tako onemogućava kameri da uhvati udaljene predmete ili pojave. Iz istog razloga teže je vidjeti zvijezde iznad velikih gradskih naselja nego iznad slabo naseljenih ili nenaseljenih mjesta - više je svjetlosti koja "smeta".

 

 

Drugi "dokaz" je slovo C koje se, kako tvrde teoretičari zavjere, na jednoj od snimaka može uočiti na komadu stijene koji se vidi u pozadini. To bi značilo da je kamenje "dizajnirano" za potrebe snimanja. Protivnici imaju argument - misteriozno slovo C nije ništa drugo nego komad kose koji je zalutao na objektiv, ili čak možda nečija namjerna nepodopština.

 

U prilog im ide i činjenica da, iako filmski studiji označavaju rekvizite slovima, nikad to ne rade na ovako upadljiv način, upravo zato da bi se izbjeglo slučajno pojavljivanje na snimkama.

 

 

 

"Dokaz" pod brojem tri je dužina sjena na snimkama. Teoretičari, naime, tvrde da se na nekim snimkama jasno može vidjeti da sjene predmeta na slici nisu iste dužine, odnosno, da se može uočiti nelogičnost u položaju i dužini sjena koje se nikako ne uklapaju u sliku. To bi značilo da postoji nekoliko izvora svjetla koji su namještani "po potrebi". 

 

Znanstvenici koji se suprotstavljaju teoretičarima tvrde da to nije nikakav dokaz i da je normalno da se na površini kao što je Mjesečeva pojavljuju nepravilnosti i neravnine koje uzrokuju pomicanje i lomljenje svjetla i sjene.

 

 

"Dokaz" broj četiri je zastava koja se vijori na povjetarcu. Ovdje je stvar jednostavno objašnjena - Mjesec nema atmosferu pa tako ni atmosferska gibanja poput vjetra. Što je onda, pitaju se 

teoretičari urote, zavijorilo zastavu? Propuh u studiju?

 

Ne, odgovaraju znanstvenici koji pobijaju teorije zavjera. Stvar je u napregnutoj žici koja je ugrađena u zastavu, specijalno dizajniranu za potrebe postavljanja na Mjesec. Jer da nije, zastava u tim uvjetima ne bi mogla stajati nategnuto. "Vijorenje", prema objašnjenju znanstvenika, nije ništa drugo nego pomicanje žice koje se dogodilo dok su je astronauti namještali.

 

 

Peti "dokaz" je usporeno snimanje. Teoretičari zavjera tvrde da se na dijelovima snimke može vidjeti kako je ona namjerno usporena da bi se postignuo efekt bestežinskog stanja. Navodno se, ako se bolje pogleda, može vidjeti i tanke žice koje "nose" astronaute da bi mogli poskakivati po površini Mjeseca.

 

Znanstvenici se suprotstavljaju tvrdeći da treba samo obratiti pozornost na prašinu koja se diže i pada natrag kada astronauti skaču, što bi, da je snimak snimljen na Zemlji, bilo nemoguće - prašina bi se skupljala u oblačiće.

 

 

 

Jesu li svi ovi navodi dovoljni da se dokaže da je slijetanje na Mjesec lažno? Nisu. Ali dovoljni su da probude sumnju. Dr. David McKay, čelni znanstvenik u NASA-inom centru za istraživanje svemira, tvrdi da bi lažiranje slijetanja na Mjesec i obmanjivanje tolikog broja znanstvenika bilo prevelik zalogaj čak i uz modernu tehnologiju.

 

Jedan od mogućih načina da se ova pitanje donekle rasvijetle jesu snimke spuštanja na Mjesec koje navodno posjeduje Europska svemirska agencija (ESA). Naime, ESA je 2006. godine poslala u svemir sondu koja se namjerno "sudarila" s Mjesecom. ESA navodno posjeduje i snimke prijašnjih slijetanja i ekspedicija od kojih nijedna još nije puštena u javnost. I teoretičari i njihovi protivnici prozivaju ESA-u da objavi svoje snimke, i to je, čini se, jedino u čemu se potpuno slažu.