U SURADNJI s Yugopapirom donosimo intervju Đorđa Balaševića s početka njegove karijere.

Travanj 1978.: "U američkom filmu momak svira trubu na pločniku, nailazi tip s debelom cigaretom i oduševljava se. Vodi ga u studio, ploča, frka, štampa i za tri dana momak s trubom je superstar. Život nije američki film. Mi smo sad u tom kolu, u toj mašini i ja ti ne mogu spominjati imena i ispričati priču, bar ne za sad. Zato me ne pitaj za Žetvu i vrijeme do Razdeljka. Žetva je bila kao trojanski konj, čini mi se."

To mi je rekao Đorđe Balašević, a u Novom Sadu nitko ga ne oslovljava tako.

U pizzeriji u kojoj smo bili izmjenjivao je često riječi s društvom za susjednim stolom. Zovu ga Đole.

Dugo sam mislio što ga pitati. Htio sam izbjeći uobičajena pitanja. Kako si počeo? Smeta li ti popularnost? Kakvi su tvoji planovi?

Odlučio sam da, tobože neobavezno, provedem izvjesno vrijeme s njim i njegovim prijateljima i da zabilježim najkarakterističnije riječi. Te večeri i prilikom našeg sljedećeg susreta, kad je svirao gitaru, uspio sam zabilježiti ono najvažnije i sklopiti malu priču o momku koji je smislio Razdeljak, Prvu ljubav, Snašu i još mnogo, mnogo toga.

Na pozornici životnih zbivanja Đoleta Balaševića, kako sam kaže, kulise se nisu često mijenjale. To je uglavnom bio Novi Sad, grad u kojem je rođen i u kojem je živio sve od 11. svibnja pedeset i treće.

- Jedno vrijeme sam se školovao, ali sam odlučio ne završiti gimnaziju da ne bih morao obući odijelo na maturalnoj večeri. Kad sam shvatio da me u školi najviše raduje veliki odmor, razmislio sam malo, pa sam sebi zazvonio za jedan dugi, dugi odmor.

U pjesmama mu se ipak često spominje škola, "padeži i teoreme i stripovi ispod klupe". Tako je i u pjesmi Dva dana sa Anjom, sve počinje baš pred školom.

Ispred škole me je sreo pogled njen:

Imala je oči plave kao san 

Mislio sam da će nestati za tren (kao pahulja kad doleti na dlan).

- I nestala je. U pjesmi sam je zadržao, ali tada, kad smo se stvarno sreli, nisam uspio. Jedno vrijeme bila je matična luka svih mojih misli, ma gdje su plovile, uvijek su se vraćale njoj. Sada više ne. Kažu da vrijeme briše sve, ali ja, bar za sad, imam tu suprotna iskustva. Ja pamtim sve.

Iz dosadašnjih, poznatih pjesama lako je zaključiti da su teme Đoletovih pjesama prilično neobične i različite. Osim Snaše čuo sam još nekoliko izrazito "ravničarskih" pjesama.

- Rođen sam u ravnici i osjećam zemlju kao primorac more. Ne pišem pjesme o tome namjerno, da bih pokušao na svoj način reći: "Tako ti je, mala moja ..." Snašu sam, na primjer, smislio u Srbobranu, kad sam bio bez gitare, papira i olovke. Brzo, što ja znam, za pola sata. To dođe tako.

O tom nasljeđu sve mi je bilo jasno poslije pjesme Kada se Braca vrno iz rata, gdje je zadnja strofa objasnila zašto je u čitavom ratu, onom prvom još, Braci bilo žao jedino konja.

Negde u Braci je paorski koren 

I može, eto, i vojna da bude,

Al, nije paor za soldata stvoren,

Volije zemlju i konje neg’ ljude...

Đole, ipak, ljude voli najviše. Interesantne su njegove pjesme o ljubavi gdje nema ni riječi o onim klasičnim elementima, suzama, slomljenim srcima itd.

- Sve su ljubavi tužne. Čekaj, ne tragične, ne beznadežne, nego tako, pomalo tužne. U stvari, što ja to sebi dozvoljavam, otkud ja mogu pričati o tome?

Razgovor se uvijek vraća na Rani mraz iako ja pokušavam što više saznati o svom sugovorniku. Priča mi o Dadi Topiću, o Korni grupi, koje je puno volio. Dugo, dugo se zadržava kod Beatlesa, koji su mu bili glavni putokaz, navodi mi neke dobre grupe koje su kratko postojale jer nisu imale vizualnu fizionomiju.

- Čini mi se da je Rani mraz konačno kompletan. Dugo smo se lomili, pravili planove, sad nas je petero i vokalno i instrumentalno smo prilično jaki i mislim da ćemo biti jesenji prvaci. Prvo smo htjeli biti disko-grupa. Da snimamo ploče, nekad se pojavimo na televiziji i tako... Nedavno smo svirali studentima u Pioniru i sada znamo: svirati publici, divnim mladim ljudima - to je prava stvar.

Bez moje pesme nisam ono što sam 

Bez moje pesme ne znam šta sam, ko sam 

Bez nje u mojoj duši caruje mrak.

Bez nje sam niko, ništa - propali đak...

- Najviše mi smeta što sad ne mogu ponuditi publici sve pjesme koje znam. Sljedeća ploča izlazi tek u lipnju i čini mi se da to nikad neće doći. A doći će, jer glupo bi bilo da ne dođe lipanj poslije svibnja, nego listopad, na primjer. Znam da to nije pravo vrijeme za izlazak ploče, ljeto je, kažu, mrtva sezona. Nadam se da će se slušati baš tad, jer pjesma je o ljetu i moru.

Na stanici u Puli, pod vrelim suncem leta 

Sam čekao autobus, i svirao gitaru 

Tad sela je kraj mene, i pitala dal' smeta 

I znam li dobar hotel u Rovinju il Vrsaru...

Dok smo sjedili u pizzeriji Mile, gdje najradije izlazi, tema razgovora oko nas bio je uglavnom nogomet. Đole se povremeno okretao, dovikivao nešto o namještenim utakmicama i "petsto godina pod Turcima" i vidio sam da je to ljubav koja nije samo spomenuta, reda radi, u Prvoj ljubavi.

- Mislit ćeš da sam lud, ali ponekad sanjam isti san. Kako dajem gol u posljednjoj minuti, kod nula-nula. Dao sam takav gol u sedmom razredu, a sudac, inače nastavnik biologije, poništio ga zbog faula nad golmanom. Poslije dugo nisam vidio tog čovjeka, tri godine možda, i kad smo se sreli, nisam mu rekao ni "dobar dan", ni bilo što, nego: "Nisam ga ni pipnuo!"

Naravno, i o nogometu je napisao pjesmu. Nogometni as i njegov otac, to je tema.

Kad pružim dobar meč 

On vodi glavnu reč 

I pita: Dal’ je selektor slep?

Drago mi je zbog mog starog 

On sada ima 

Prepuno srce 

I život lep

- Ja sam "ostali". Malo mi smeta to što me, zbog toga što se izjašnjavam kao Jugoslaven, svrstavaju u "ostali". Mislim da bi mi, Jugoslaveni, trebali biti prvi, a svi drugi - "ostali". Bez obzira na sve, jako volim ovu zemlju i nikud ne bih, dobro mi je tu. Napisao sam pjesmu o tome i otpjevao je prvo TITU. To je dan koji doživiš jednom u životu, nešto što se ne zaboravlja. Prošlo je već dosta vremena, ali još sam pod tim dojmom. Na dva metra do Neretve, Revolucije. Na dva metra do Slobode, do Mira. Dva metra do TITA.

Sumnjaju neki da nosi nas pogrešni tok,

Jer slušamo ploče i sviramo rok,

Al, negde u nama je bitaka plam 

I kažem vam šta dobro znam:

Računajte na nas!

Tako sam proveo izvjesno vrijeme s Đoletom. Nisam ga pitao kako je počeo, ali sam vidio da je počeo zbog sebe, zbog pjesama koje su mu se nakupile u glavi, a ne zbog uspjeha i želje da "pokupi lovu".

Nisam ga pitao ni smeta li mu popularnost, a to ga ne bih ni mogao pitati u Novom Sadu. Čini mi se da tu on poznaje svakog i svatko poznaje njega. Zato ovdje Rani mraz ima mnogo, mnogo prijatelja. Nisam ga pitao ni: "Što planiraš?" Rekao mi je sam.

- Ja ne živim čak ni od danas do sutra. Živim od danas prije podne do danas uvečer. Ne znam, stvarno. Imam par prijatelja, jednog malog psa koji maše repom kad se kasno vratim kući i dobro mi je. Samo neka ostane tako...

Ja još kradem dane bogu,

Ja još umem, ja još mogu

Da sam sebi stvorim neki mir.

Još sam sretan što postojim

Pišem pesme, zvezde brojim

Još sam onaj isti vetropir!

Razgovarao: P. Nedeljković (Džuboks, 1978.)