U SURADNJI S Yugopapirom donosimo kritiku prvog albuma Azre, objavljenu 1980. godine.

Listopad 1980.: Važno je znati kopirati i imitirati, ali je ništa manje važno znanje KOGA i KADA treba kopirati. 

Pripadnici domaćeg razblaženog "punka" i "new wavea", pripadnici, dakle, naše verzije engleskog "novog vala", sastav Azra iz Zagreba, priključuju se grupi osrednje vještih kopiranata nedozrelih aranžmana i nedoraslih glazbenika s druge strane La Manchea, uključujući se u bitku za muzičku struju koja je već doživjela svoj Waterloo i na Otoku. 

Svestrani i djelomično talentirani Branimir Štulić nije muzički klaun poput svog muzičkog istomišljenika Čonte iz Novog Sada, što svakako njegovom triju daje prednost nad Pekinškom patkom, ali je gotovo neprijatno loš pjevač, odbojnog glasa bez dikcije koju nadoknađuje poluživotinjskim kricima i mumljanjem, bez dovoljno poznavanja instrumenta koji nemilosrdno svira i bez imalo stida da sva ta svoja neznanja prikazuje publici. 

Možda spomenutog Štulića, inače "malog boga" sastava Azra, ohrabruju neki drugi njegovi talenti koje zaista posjeduje i koji još više razoružavaju dobronamjernog slušatelja njihovog prvog albuma koji je podržao i pustio u prodaju Jugoton. 

Branimir Štulić dokazuje preko svojih kompozicija stvaralački talent; kompozicijsku inventivnost i bogatstvo pjesničkog izraza u granicama "drskog tretiranja svih problema generacije".

Zbog tih vrijednosti koje Štulić ima, zaista je šteta što ih ne prepusti nekim učenijim sviračima i boljim pjevačima. Tada bi grupa Azra mogla zauzeti mjesto koje po glazbi i tekstovima i zaslužuje.

(RTV, revija, 1980.)