BRANIMIROVA tržnica, u Zagrebu poznatija kao Branimir-plac ili kraće Branimirac, danas izgleda apokaliptično. Na mjestu uklonjenih kioska stoji goli beton uz ponešto korova, a na jednom preostalom piše "TRAJNO ZATVORENO". I okolni lokali su mahom prazni i napušteni, a glavna zgrada, oronula i zanemarena, gleda na nekoliko umornih preostalih prodavača.

I kupci su postali rijetki: ovdje zaluta tek poneka starija osoba, a na napuštenoj tezgi uz ulaz glasno razgovara nekoliko lokalnih pijanaca. 

Prizor nije toliko neobičan samo zato što se nalazi u centru grada - Zagreb ima brojna napuštena i neodržavana rugla u svojoj široj jezgri - nego jer je ovdje atmosfera prije manje od deset godina bila znatno drugačija.

Branimir-plac uspostavljen je tridesetih godina prošlog stoljeća kao specijalizirana tržnica na malo. Zgrada Tržnice, danas u poluraspadu, dovršena je 1939. godine i vodi se kao zaštićeno (hm) kulturno dobro. Zadnje proširenje doživjela je početkom šezdesetih, kada je zauzela današnje prostorne gabarite.

Bandić je radio ono u čemu je bio najbolji - obećavao

2015. kreće prva destruktivna intervencija u Branimirac. Srušena je većina metalnih kioska koji su obrubljivali tržnicu na strani Šubićeve. Bivši gradonačelnik Bandić tada je obećavao potpuno preuređen plac, s novim lokalima i prostorom za OPG-ove. U svom seljoberski grandioznom stilu, obećavao je da će Branimirac izgledati kao bečki Naschmarkt - kao i mnoga obećanja pokojnog gradonačelnika, ni ovo se, nasreću ili nažalost, nije ostvarilo.

Sada je na mjestu nekadašnjih kućica goli beton s korovom koji se probija kroz njega. Aktivnih štandova je vani tek 10-15. U samoj zgradi je stanje još tužnije: otvorena su dva lokala, a ostatak krase natpisi "prostor se daje u zakup", spuštene su rešetke, instalacije vire iz zidova, a posvuda su ostavljene bočice pelinkovca i mirogojčeka.

Malo kome je ovdje do razgovora - stječe se dojam da se svi boje uprave, odnosno da im se ne uzme i ono malo što imaju ako nešto izađe u medijima. "Nemojte mene, znat će da švercam", kaže jedna prodavačica. 

"Bio je plan da se ovdje napravi biotržnicu. Međutim, nije bilo novca. Ja sam na ovoj tržnici 50 godina - sad imam 77. Ovo je nekad bila najjača tržnica u Zagrebu. Otkako su počeli rušiti, sve izgleda tužno - sada ovdje nema ribarnice, cvjećarnice, ni običnog dućana. Nema ni mesnice, nema ničeg. Nekoliko štandova tekstila, nekoliko s voćem i povrćem, jedan s bižuterijom i to je to", kaže Paško Čičić, jedini prodavač koji je želio reći nešto više o stanju u kojem se tržnica nalazi.

Prestrašeni pogledi prodavača sve govore

"Ako me ubiju, ubiju me", kaže u šali, koja i ne zvuči toliko smiješno s obzirom na prestrašene poglede drugih prodavača kad su me vidjeli s fotoaparatom ili, nedajbože, mikrofonom.

Činjenica je da su tržnice u Hrvatskoj bile u padu i davno prije početka rušenja - u izvještaju Udruge hrvatskih tržnica već 2010. se spominje ugroza od trgovačkih lanaca, a između 2010. i 2014. broj prodavača na zagrebačkim tržnicama pao je za preko tisuću, s 5410 na 4380.

Ipak, kroz nekoliko šturih rečenica svi prodavača na Branimircu imaju i drugu stranu priče. Naime, ne smatraju da je propast njihove tržnice uzrokovan padom potražnje, nego željom Grada da ih se otjera odande. Zbog toga im se, kažu, ugovori produljuju na znatno kraći rok - to nosi i dodatne troškove koje sami moraju pokriti.

Svaka tri mjeseca plaćamo javne bilježnike

"Mi za ovaj štand svaka tri mjeseca obnavljamo ugovor - takva praksa krenula je 2017., prije su se ugovori obnavljali na godinu dana. Svaki put moramo platiti i javnog bilježnika između 300 i 500 kuna. Prije se plaćalo samo jednom", žali se Paško. 

"Da je najam 700 kuna umjesto 1300, ljudi bi ostali - kad se gazda ne interesira za svoje radnike, gotovo je. Ako kasnimo 10 dana s plaćanjem, nabiju nam kamate. Sada zbog kompjutera i blagajne moramo i struju plaćati."

Također, prodavači kažu kako, otkako je Grad očito odustao od tržnice, rade u teškim i nehumanim uvjetima.

Tržnica je postala javni WC i okupljalište narkomana

"Niti na WC jedno vrijeme nismo imali gdje ići. Ovo je postalo svratište alkoholičara, narkomana i uličara. Svako jutro kad dođete ovdje, između štandova je javni WC. Tražimo od uprave da to očisti, ali ništa. Nitko ne brine o ovome, nimalo", kaže prodavačica na štandu do Paškovog koja se ubacila u razgovor.

"Do prije mjesec dana ovdje je bio stražar koji je čuvao tržnicu, sada nema ni toga - sve je otvoreno, i svako malo netko nešto pokuša ukrasti", kaže Paško.

Prodavači uglavnom nisu ljuti na novu gradsku vlast jer, kako kažu, imaju "tisuću obaveza i prazan novčanik". Atmosfera je više depresivna jer su svi poprilično sigurni da je umjesto obnove tržnica na kojoj neki rade više od pola stoljeća spremna za eliminaciju. Ljuti su jer im nitko ništa ne govori, kao ni prije sedam godina kada je uklanjanje počelo bez ikakve najave.

I zaista, nije teško zamisliti scenarij u kojem je nekoliko posljednjih prodavača ucijenjeno visokom rentom i otjerano. Parcela na kojoj se nalazi umiruća tržnica na vrlo je atraktivnoj lokaciji: zadnji preostali prodavači vjeruju da će, kada se oni maknu, brzo doći bageri i podići poslovni objekt sličan onima na Strojarskoj i Radničkoj.

Svakom godinom propadanja takav scenarij čini se sve izglednijim. Ostaje nada da će nova gradska vlast ipak napraviti rekonstrukciju javnog prostora umjesto destrukcije koju je prethodna započela.