Cajke ante portas

GIBONNI je na nedavno održanom koncertu "razularenoj" masi obožavatelja javno dao do znanja kako ih zidine čuvaju od pomahnitalih narodnjaka i Mirka Filipovića koji svim snagama žele oboriti spomenuta vrata i uništiti posljednji bastion civilizacije. Na stranu to što mislim kako je samo pitanje vremena kada će se Seka Aleksić doslovce "naguziti" na Gripe i tamo izvesti nisku svojih "bisernih" hitova i to što će cijeloj naciji kroz par mjeseci "Zvezde Granda" postati novi "guilty pleasure" ako se takvo zlo uopće pojavi na domaćoj televiziji, generalno se slažem s Gibonnijem jer predstavlja onu skupinu izvođača koje respektirate neovisno o tome volite li njihovu glazbu ili ne.

Dio mojeg poštovanja leži u činjenici kako Gibonni nikada nije koristio jeftine trikove (barem koliko ja znam) da bi se održao na sceni. Nikada nismo čuli za njegove osobne prilike, a svoj "prljavi veš" ostavlja za svoj "vešeraj", što na neki način govori o karakteru i čini ga prihvatljivim svakoj osobi kojoj na sve moguće otvore izlaze "vijesti" o Sandiju (i njemu sličnima) i njegovim dogodovštinama.

No, ono što mene fascinira, komentari su pojedinaca koji vođeni krilaticom "o ukusima se ne raspravlja" pokušavaju dokazati kako je njegova izjava pomalo bahata i elitistička jer nije bitno je li riječ o klasici, jazzu ili narodnjacima, glazba je glazba i uvijek postoji netko tko u određenoj glazbi uživa, ergo - sva glazba zaslužuje podjednak nivo poštovanja. Naravno, ovo se ne odnosi samo na ovaj slučaj već i niz drugih, sličnih slučajeva u kojima se pojedini vidovi umjetnosti pokušavaju svesti na zajednički nazivnik - "sve je to glazba" ili "sve je to umjetnost". Ne, sve nije umjetnost iako bi mnogi voljeli da se njihova žvrljotina nazove slikom ili da se vreća cementa naslonjena na okvir bicikla nazove umjetničkom instalacijom.

Iskreno, ta izreka nije toliko fleksibilna i nemojmo se zaletavati i govoriti kako Dara Bubamara zaslužuje isto poštovanje kao i "Peta simfonija" Beethovena. DJ Krmak ne zaslužuje divljenje koje zaslužuje Gershwin, a bahatim smatram upravo pojedince koje i u isti koš trpaju kruške i okamenjeni pseći izmet. Kada smo već kod toga, tko bi pri zdravoj pameti uopće mogao osporavati izjavu da narodnjaci priglupih refrena ne zaslužuju epitet "kulturnog dobra". Daleko, od toga da imam bilo što protiv ekipe koja gore spomenute narodnjake sluša, ali budimo fer i razumni.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pritom ne želim da se zaboravi kako ni sve što se olako trpa u kategoriju "narodnjaka" nije nekvalitetno smeće jer mnogi će na taj način Cecu izjednačiti sa Šabanom Bajramovićem.
Nisam ljubitelj klasike i jazza, ali "zauzdajmo konje" i pomirimo se sa činjenicom da dječji crtež Ramba 4 koji rešeta neprijatelje ne zaslužuje počasno mjesto u Louvreu, baš kao što Sylvester Stallone vrlo rijetko može završiti u istoj rečenici sa Stanleyem Kubrickom, osim ako rečenica naravno nije "Sylvester Stallone ne može završiti u istoj rečenici sa Stanleyem Kubrickom".

I vjerujte mi kada vam kažem da među nama hoda mnogo ljudi koji smatraju kako je sva glazba jednaka i kako sva glazba zaslužuje jednak tretman.

Kratko i jasno… Ne, ne zaslužuje!

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara