Foto: Aljoša Milačić i Davor Pačemski

U 90. GODINI života preminuo je slavni Chuck Berry. U suradnji s YugoPapirom odlučili smo se prisjetiti njegovog nastupa u Zagrebu.

Listopad 1978.: Chuck Berry došao je s dvadeset godina zakašnjenja, ali još na vrijeme. Rekao nam je i da će uskoro snimiti zajednički album s "Rolling Stonesima"...

Nekoliko dana prije dolaska Chucka Berryja u Zagreb, jedan me je petnaestogodišnjak upitao:

"Tko je taj Chuck Berry? Isplati li se dati 'desetaka' za njegov koncert?"

Pokušao sam mu objasniti da je Chuck Berry "najutjecajniji glazbenik-pojedinac u povijesti rock and rolla", da predstavlja najbitniji dio povijesti rock and rolla.

Rekao sam mu da se Chuck Berry razlikuje od ostalih predstavnika rock and rolla iz pedesetih godina jer je kristalno jasno uspio artikulirati izvorni duh rock and rolla, artikulirati životni stil tinejdžera u SAD, njihovo nezadovoljstvo svijetom odraslih, njihovu želju za fizičkim uzbuđenjima - posebno kad su u pitanju rock and roll, ples, lude vožnje automobilom i seks.

Što god bila tema Berryjevih pjesama, on gotovo uvijek brani svijet mladih od svijeta odraslih. Berry je tako znao žustro predlagati: "Valjaj se po Beethovenu", i veličati rock and roll: "Hey, hey, Rock And Roll! (Oslobodi me svijeta odraslih) Rock, Rock, Rock And Roll!"

Stilističkim inovacijama i tekstovima punim života, Berry je jasno artikulirao duh rock and roll pobune pedesetih godina, ali se njegov koncept pokazao i temeljem kasnijih generacija. "Uostalom, bit će najbolje da odeš na koncert i da sve to na samome mjestu doživiš", predložio sam petnaestogodišnjaku.

"Zatvorit ću knjige, ustati iz klupe / Izjuriti niz hodnik na ulicu / Ubaciti novčić u džuboks / Moram čuti stvarno nešto zapaljujuće / Rock, Rock, And Roll."

Na dva koncerta u Domu sportova na Trešnjevci (22. listopada, gledalaca oko 5000), Chuck Berry je stvorio onaj čudni elektricitet, uzbuđenje primjereno samo istinskim rock and roll predstavama.

Sve bojazni da je Berry zbog svojih godina omlitavio, nestale su odmah nakon uvodnih izvedbi pjesama "Roll Over Beethoven" i "School Days". Mada blizu pedesetoj, Chuck Berry je još neobično živa duha, sklon humoru, krepak i poletan, snažno uvjerljiv. Uvjerljiviji od mnogih iz druge i treće generacije rokera.

Trebalo je čuti "Carol", "Sweet Little Sixteen" ili "Johnny B. Goode" i njegov "lako identificirajući stil koji karakterizira živ ritam, zvečeći gitaristički soli servirani kao eksplozivni uvodi i jednostavan vokalni izričaj."

Instrumentalni sastav "Cadillacs" iz Engleske u samostalnom istupu bio je na granici dosade, ali kao pratnja Chucku sasvim solidan.

Poslije koncerta, prilikom razgovora u garderobi, Chuck mi se dojmio umornim i potištenim.

"Ne, nisam ni umoran ni potišten. To je samo trenutni fizički umor, ali to će proći za desetak minuta. Ne, nisam ni umoran od svirke poslije svih ovih godina! Uvijek imam noć da se naspavam."

Jeste li imali kakvih problema s plasmanom vaše prve ploče "Maybelline" 1955? Pitam vas to i zbog toga da kažete nešto o tzv. "rasnoj" glazbi u SAD u pedesetim godinama. Postojale su radio-stanice koje su svirale crnačku glazbu i one - koje su je odbijale emitirati jer, navodno, kvari američku omladinu, zar ne?

"Slušajte, stvarno ne znam je li "Maybelline" imala problema. Vjerojatno nije jer se odlično prodavala. Znam da su postojale radio-stanice koje ste spomenuli, ali ja ipak ne bih dijelio glazbu na crnačku i bijelačku. Glazba je glazba, O. K.?"

Je li vaša sposobnost artikulacije životnog stila mladih u SAD pedesetih godina posljedica isključivo vašeg osobnog iskustva ili promatranja života oko vas?

Mislim da su se te dvije stvari ispreplitale. Svakako da je tu moje iskustvo bilo važno. I ja sam tada, bio mlad.

Imate li možda neku svoju definiciju rock and rolla? Ovo "definiciju" nemojte shvatiti kruto!

"Rock and roll je primarno veoma jednostavna glazba i primarno plesna glazba. Može imati tekst, ali on nije neophodan. No, ako ima tekst, onda govori o stvarima koje se tiču onih ispod dvadeset i pet godina i koji tek počinju život."

Što mislite o ostalim velikim zvijezdama rock and rolla, na primjer o Elvisu Presleyu? Mnogi su još davno napisali da ste vi trebali postići uspjeh kakav je on imao, misli se na popularnost, javno priznanje. Mnogi će reći da vam to nije uspjelo jer ste bili crnac a on bijelac?

"To što je on bijelac, to nema veze s njegovim uspjehom. Presleyjeva popularnost objašnjiva je njegovim talentom i sposobnim menedžerom."

Kakav je vaš stav prema grupama koje su bazirale svoj koncept na vašem? Zaradili su i više novaca nego vi?

"Meni je drago kad drugi izvode moje pjesme, mada su moje pjesme moje samo kad ih ja izvodim. To je dobro za njih što su zaradili mnogo novaca. Ja za sebe imam dovoljno."

I jedno slično pitanje: što je s mladim rock-gitaristima koji su crpili iskustva starih majstora?

"Postoji samo jedan veliki gitarist, i to je Charlie Christian. On je najveći gitarist, moj veliki uzor. On je stvarno najveća zvijezda, a ne tamo neki Erick Clapton, Chuck Berry ili nekakav Elvis Presley."

Zapitao sam ga, tek onako, za planove, ne očekujući nešto posebno zanimljivo. Ispalo je drukčije:

"Početkom studenoga snimam dvostruki album s posve novim i originalnim pjesmama. Radit ću zajedno s "Rolling Stonesima", no to nije još sasvim sigurno, ali gotovo da jest. Bit će to zajednički rad, i Mick Jagger bi trebao napisati nekoliko pjesama koje bismo onda zajedničkim snagama realizirali."

Razgovarao: Ante Batinović, Foto: Aljoša Milačić i Davor Pačemski (Studio, 1978.)