Danas popularnu hrvatsku pjesmu nije se smjelo pjevati: "Povijest ne počinje 1941."

Danas popularnu hrvatsku pjesmu nije se smjelo pjevati: "Povijest ne počinje 1941."
Screenshot: YouTube

POSLJEDNJIH tjedana popularno je pjevanje domoljubnih pjesama s balkona i prozora. Dok većinu hrvatskih pjesama navedenih u ovom tekstu danas slobodno pjevamo, nekoć su one bile zabranjene. 

Siječanj 1990: Još je jedna tabu tema našeg društva, koja je dugo vremena opterećivala svojom besmislenošću društvene i međuljudske odnose, otišla u nepovrat. Riječ je o izvođenju i snimanju narodnih i umjetničkih pjesama koje su, iz ovih ili onih razloga, bile zabranjene, sporne, neprijateljske, "nerado" slušane, provokativne, incidentne, nacionalističke, nepoželjne, odnosno, koje nismo mogli i smjeli slušati ili pjevati.

Takvih je pjesama, u svim našim sredinama, dosta. U Hrvatskoj, opterećenoj hipotekom "neželjene", a ipak ne tako davne prošlosti, možda i najviše. Stoga taktovi skladbi Ustani, bane i Vilo Velebita, koji su se tijekom nekoliko proteklih pretprazničkih i prazničkih tjedana mogli čuti na zagrebačkim ulicama i trgovima, ne znače samo stvaranje blagdanske atmosfere veselja i razbibrige, već su znakovita promjena odnosa prema svojoj prošlosti, ali i sadašnjosti.
 
Ne treba zaboraviti da su još prije nekoliko mjeseci pjevači nepoćudnih pjesama, koji bi Vilu Velebita zapjevali u kakvoj krčmi uz litru vina i bocu kisele vode, bivali predavani sucu za prekršaje, zbog toga što su "remetili javni red i mir". Jasno, pjevači manje neugodnih pjesama izvodili su svoj repertoar bez takva tretmana. Zato se može reći da je proganjanju zbog pjevanja došao kraj, iako, nažalost, imamo i suprotnih primjera.

Zabranjeno bez zabrane

No javna prodaja kazeta, ploča i videokazeta, poput slovenske audiokazete Ustani, bane, istoimene videokazete sjajnog opernog pjevača Krunoslava Cigoja, ploče Zlatnih dukata ili kazete i ploče Sretan Božić donedavno "skinutog" Vice Vukova, pokazuju da je policijskom ocjenjivanju narodnih i umjetničkih pjesama s izraženijim nacionalnim nabojem i osjećajem došao kraj.

Dakako, "sporne" pjesme hrvatske estrade vratile su se na police trgovina u drugačijim uvjetima, ali i nešto kasnije nego što se to zbilo s prohibiranim pjesmama u drugim našim republikama. Primjerice, mitingašenje u Srbiji koje je započelo još prije tri godine u samim je svojim začecima vratilo Srbima njihove narodne pjesme, kao što su Srpska se truba s Kosova čuje, Oj, vojvodo Sinđeliću, Ko to kaže, Srbija je mala, te neke pjesme koje su podjednako i srpske i hrvatske, poput Tamo, daleko i Rado ide Srbin u vojnike (ona postoji i u verziji Rado ide Hrvat u vojnike). Neke su od tih pjesama pjevane po mitinzima u drugim republikama i razotkrile su pravu namjeru onih koji su dirigirali zborom čiji su članovi imali brade, šubare i kokarde.

U Hrvatskoj su "zabranjene" pjesme - koje nikad nisu bile formalno, sudski zabranjene - došle na javnu scenu na mnogo mirniji način, onda kada je demokratizacija društva dostigla dovoljnu razinu da sve to prođe bez većih trzavica i bez velike buke. Ali, nesporazuma još ima, pa istodobno novi humoristički list Paradoksi objavljuje natječaj u kome se traži da pjevači "nepoćudnih" pjesama pošalju fotokopiju svoje presude, u kojoj piše koliko su odležali zbog pjesme Još Hrvatska ni propala, Glasna, jasna, Živila, Hrvatska! i sličnih, dok Jugoton skida pjesmu Vilo Velebita s ploče Vere Svobode, nazvane Vezak vezla Hrvatica mlada.

Kakvi su to kriteriji

Primjer, tj. slučaj Vere Svobode vrlo je zanimljiv.

"Ja sam snimila pjesmu Vilo Velebita, i ona se trebala naći na mojoj novoj ploči", kaže nam Vera Svoboda.

"No odgovorni u Jugotonu, prije svih Siniša Škarica i Mirko Bošnjak, rekli su meni i mom suprugu Juliju Njikošu, koji je na toj ploči dirigent i priređivač pjesama, da je Vila Velebita sporna pjesma i da se ne može naći na ploči. Inače, na ploči se nalaze hrvatske pjesme iz svih naših krajeva. Ima
 tu baranjskih, šokačkih, bunjevačkih, podravskih pjesama.

"U isto vrijeme kada je nastajala naša ploča", dodaje Julije Njikoš, "Jugoton je iz usluge napravio ploču Zlatnih dukata na kojoj se nalazi i pjesma Vila Velebita, zajedno s drugim hrvatskim pjesmama. Točno je to da je ploča Dukata snimljena uslužno, ali na njoj se ipak nalazi ime Jugotona", objašnjava Njikoš.

Inače, "spornu" pjesmu Vilo Velebita prvi put javno je izveo četveroglasni Lički zbor iz Gospića u svibnju 1882. godine na proslavi dvadesetogodišnjice Hrvatskog pjevačkog društva Kolo, u Zagrebu. U Hrvatskoj pjesmarici izašloj u Zagrebu 1872. godine njezin priređivač Velimir Deželić stariji piše da je to bila i koračnica Hrvatskog pjevačkog društva Velebit u Gospiću. 

"U svakom slučaju", veli Njikoš, "ta pjesma nije sporna, to je pjesma iz naše kulturne baštine i ne postoji razlog da je ne bismo smjeli pjevati."

Zanimljivo je pripomenuti da se na unutrašnjem ovitku ploče Vezak vezla Hrvatica mlada nalaze riječi svih pjesama s te ploče, te kratka povijest njihovog nastanka, što je odličan informator svima koje zanima nešto o tim pjesmama.

"Razočarana sam u Jugoton za koji snimam dvadeset godina. Trudim se da izvodim pjesme u izvornim verzijama, onako kako su napisane, i mislim da nikako nije u redu ovo što je Jugoton napravio s mojom pločom. Čak sam razmišljala o tome da odem iz Jugotona, bilo je ponuda od drugih diskografskih kuća, koje su htjele izdati i Vilu Velebita", ljuti se popularna Vera Svoboda.

Glavni urednik Jugotona Siniša Škarica ima drukčije objašnjenje čitavog spora. Po njemu, nije riječ o cenzuri.

"Nije bilo vremena da se ide na izdavački savjet, koji bi odobrio da se snimi ta pjesma, pa smo ploču Vere Svobode objavili bez toga. Znam da su to zastarjela pravila odlučivanja, valjda će se to u 1990. godini promijeniti", kaže nam Škarica.

"Što se tiče Zlatnih dukata, to smo izdali uslužno. Posao je posao", dodaje.

Nesporni sadržaji u spornim aranžmanima

Verinu verziju Vile Velebita možete, inače, čuti na Radio Velikoj Gorici. Slušatelji te stanice, upitani je li to sporna pjesma, masovno su nazivali urednike Radio Velike Gorice i tvrdili da je sve u redu, da žele slušati i tu pjesmu.

O Vili Velebita i drugim dosad prešućivanim pjesmama potražili smo i mišljenje stručnjaka. Divna Zečević, znanstvena savjetnica u zagrebačkom Zavodu za istraživanje folklora, kaže da u nijednoj od tih pjesama nema ničega spornog. To je obrazložila i u svojoj knjizi Hrvatske pučke pjesmarice 19. stoljeća, u kojoj možemo pronaći tekstove hrvatskih pučkih pjesama popularnih u prošlom stoljeću, od kojih su neke i danas rado pjevane.

Tu se nalazi i tekst Rado ide Hrvat u vojnike, identičan s pjesmom Rado ide Srbin u vojnike, koju je napisao pančevački paroh Vasilije Živković 1847. ili 1848. godine. Zanimljivo je da su ovu pjesmu zlorabile ustaše kao svoju pjesmu "Puška puca, a topovi riču", što je stih iz Živkovićeve skladbe. Zanimljivo je i mišljenje beogradskog sociologa kulture, profesora doktora Ratka Božovića, koji je u Večernjim novostima, u anketi o "spornim" pjesmama, rekao: "Ljubav za vlastiti narod ne znači mržnju za druge. Kakav je to narod koji nema i ne pjeva svoje pjesme, koji nema slobodu u njihovom izboru? Ta sloboda je izraz demokratičnosti društva, zbog čega su ideološke stražarnice politički štetne. Kao uostalom i svaka druga represija. Problem je u tome što kod nas postoji nastojanje da se prošlost zaboravi, previdi, i ne vidi. A, tko ima pravo na to? Povijest ipak ne počinje 1941".

Očito, eminentni stručnjaci ne vide ništa negativnog u pjevanju pjesama s vidljivijim nacionalnim osjećajima. Štoviše, nalaze u njima vrijedan dio kulture svih naroda koji danas čine Jugoslaviju. Stoga nam preostaje nadati se da se o tim pjesmama više neće govoriti kao o nečem čudnom i nevjerojatnom, već da će one zauzeti odgovarajuće mjesto u svakodnevici, koje im je oduvijek i pripadalo.

Doduše, u izvedbi pjesama koje su do jučer bile na nepostojećem indeksu zabrana ima dosta balkanizma i primitivizma. Stare se, u narodu prihvaćene pjesme izvode u kojekakvim aranžmanima, pjeva ih se na neki "suvremeniji" način, pa i neke od nanovo snimljenih verzija imaju nadaleko prepoznatljiv štih kavanskog muziciranja.

Tako se, zapravo, iz "rehabilitiranih" pjesama pravi estradni kič, no to još uvijek ne prevladava u trendu oživljavanja "spornih" melodija. Nadajmo se da i neće.

Napisao: Dubravko Grakalić (Top, 1990.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara