PREOPTEREĆENOST poslom često se pokaže tijekom neobaveznih razgovora s nadređenima. Pretjeran rad ugrožava zdravlje, no ponekad i sami, nesvjesno, održavamo stanje kontinuiranog izgaranja. Iako nas loš šef ili nerealna količina posla mogu iscrpiti, u stanju stalnog umora drže nas i potreba za dokazivanjem, loša ravnoteža privatnog i poslovnog života ili strah od otkaza. Učestalo ponavljanje određenih fraza jasan je znak da se zaposlenik osjeća preopterećeno, piše YourTango.

"Snaći ću se"

Ponekad je nužno priznati da nešto ne možete stići. Rečenice poput "Trebam pomoć" ili "Ne vidim kako ovo mogu uklopiti u raspored" potpuno su prihvatljive. Iako se zaposlenicima koji se žele dokazati to može činiti kao priznanje poraza, takva je iskrenost ključna.

Odgovorni radnici pokušat će delegirati zadatke ili pronaći rješenje, ali to ne znači da trebaju reći "snaći ću se" i zatim se iscrpiti dok obavljaju nešto za što nemaju vremena, energije ili vještina.

"Nije mi problem"

Zaposlenici koji na sve odgovaraju potvrdno na prvu djeluju uslužno, ali s vremenom potkopavaju vlastiti napredak i dobrobit. Oni riskiraju izgaranje jer dopuštaju da potreba za ugađanjem drugima nadmaši njihove stvarne radne kapacitete.

Takvi se ljudi često oslanjaju na popustljivost kako bi se nosili sa strahom od tuđeg nezadovoljstva. Reći "nije mi problem" prihvatljivo je do određene granice, no kada to postane opterećenje, postavljanje granica postaje nužnost.

"Ma nikakav problem"

Neki zaposlenici umanjuju vlastiti trud ili teške zadatke prikazuju lakima kako bi djelovali kompetentnije i vrjednije za tvrtku. Takav pristup vodi izravno u izgaranje. Kada nadređeni ne razumiju koliko truda, vremena i energije zaposlenik ulaže, lakše mu je dodjeljivati nove zadatke.

Iako je to možda način osiguravanja posla u nesigurnim vremenima, takvi zaposlenici sami sebi otežavaju situaciju jer rade do krajnjih granica izdržljivosti.

"Mogu li još u čemu pomoći?"

Mnogi riskiraju izgaranje jer neprestano pokušavaju dokazati svoju važnost tvrtki i šefovima. Osjećaju pritisak da moraju stalno raditi, pa pitaju "kako mogu pomoći" kako bi se dodvorili nadređenom ili se prilagodili korporativnoj kulturi u kojoj su otkazi česti.

Kada postane očito da zaposlenici koji postavljaju granice, gase računalo na vrijeme i traže podršku prvi dobivaju otkaze, to obeshrabruje ostale da se zauzmu za sebe. S obzirom na to da većina ljudi ovisi o svakoj plaći za pokrivanje osnovnih životnih troškova, ulozi su iznimno visoki.

"Sad ne mogu na godišnji"

Čak i uz šefove koji potiču korištenje slobodnih dana, preopterećeni zaposlenici teško se odvajaju od posla. Nakon što su uložili mnogo vremena i energije da postanu nezamjenjivi, vjerojatno su propustili priliku obučiti nekoga drugog ili delegirati svoje odgovornosti.

Osjećaj da ste jedina osoba koja može obaviti određeni posao pruža prividnu sigurnost, ali s vremenom vas ostavlja bez mogućnosti odmaka ili pauze, što je izravan put u izgaranje.

"Samo me malo boli glava"

Iako je njihovo izgaranje izravno povezano s fizičkim tegobama, preopterećeni zaposlenici često će se žaliti šefu na glavobolju ili umor. Oni to rade podsvjesno; kao da traženjem suosjećanja zbog glavobolje zapravo traže priznanje za svoj prekomjeran rad.

To je posebno izraženo kod starijih generacija koje su odgojene da na izgaranje gledaju kao na dokaz predanosti. Njima su takvi simptomi potvrda truda, čak i ako time narušavaju vlastito zdravlje.

"Oprosti, imam baš puno posla"

Poteškoće s koncentracijom česte su kod ljudi koji su blizu izgaranja, čak i ako im je to postalo normalno. Mozak im je toliko opterećen nerealnom količinom posla i unutarnjim stresom da im i najjednostavniji zadaci postaju iznimno teški. Zato se takvi zaposlenici često ispričavaju šefovima riječima "imam baš puno toga trenutno" kada naprave pogrešku.

Umjesto da priznaju kako im preuzimanje previše obveza stvara probleme, oni to prikazuju kao osobnu borbu i nastoje nekako završiti dan. To je uglavnom podsvjesna reakcija jer se ljudi žele osjećati sigurno i važno, a ne shvaćaju da se prava kompetencija pokazuje tako što traže pomoć, priznaju pogreške i otvoreno govore o stvarnom opterećenju.

"Oprosti, malo kasnim s ovim"

Ljudi skloni pretjeranom radu često se ispričavaju, čak i kada imaju znatno više posla od kolega. Osjećaju da se moraju ispričati ako ne ispune očekivanja, makar ta očekivanja bila nerealna ili postojala samo u njihovoj glavi.

Takva isprika ne samo da obezvrjeđuje sav njihov trud, već im onemogućuje da osjete ponos zbog postignutog. Svaki završeni zadatak donosi samo kratko olakšanje jer ih čeka još bezbroj drugih.

"Dostupan sam ako me zatrebaš"

Čak i kada toga nisu svjesni ili se bore sa strahom od zamjenjivosti, nejasne granice nikome ne koriste. Time ne samo da omogućuju šefovima i kolegama da im ulaze u privatno vrijeme, već i sami sebi stvaraju stalan izvor tjeskobe vezane uz posao.

Netko sa zdravijom ravnotežom između posla i privatnog života može se isključiti nakon radnog vremena ili na godišnjem odmoru. Za preopterećene ljude, međutim, stres nikada ne prestaje.